Kada je riječ o mirovinskim pravima i nepravdama, pogrješno se utvrđuju tobožnji krivci. Stranke umirovljenika, njihove matice i razne druge udruge obraćaju se vladajućim političkim strukturama tražeći veće mirovine. Ako u nečem uspiju, kao što su npr. promjena formule usklađivanja, godišnji dodatak ili božićnica, nastupaju samohvale ili međusobna negiranja uz prigovaranja tko je za što zaslužniji.
Brojni sindikati to pasivno promatraju, kao da se mirovine i problemi zaostajanja mirovina njih ne tiču. Svi zanemaruju činjenicu da su radnici i svi ostali osiguranici identična skupina umirovljenicima koji su tijekom radnoga vijeka najprije radnici, a nakon toga umirovljenici. Dakle riječ je o istim ljudima, koji odlaskom u mirovinu od aktivnih osiguranika (radnika, djelatnika, samostalnih i sl.) postaju umirovljenici.
Zato je, statistički gledano, važan odnos aktivnih osiguranika u odnosu na broj umirovljenika jer se za mirovinsko osiguranje plaćaju posebni doprinosi. To vrijedi i za zdravstveno osiguranje. Polazimo od činjenice da se pravo na mirovinsko osiguranje temelji na plaćanju posebnih obveznih doprinosa, slično kao i obvezno osiguranje za auto ili kuću od požara. Razlika je samo u činjenici da gotovo svaki osiguranik jednoga dana zahtijeva pravo na mirovinu, a u slučaju osiguranja auta ili kuće u većini slučajeva ne nastupa potreba odgovornosti za štetu na autu ili za izgorjelu kuću.
Zato je obveza plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje ili zdravstveno osiguranje važnija od obveze osiguranja za auto. Nažalost, država se ponaša nedosljedno.
Kada za auto istekne registracija, država obvezuje na tehnički pregled ispravnosti vozila i obveznu uplatu police osiguranja. Ako se registracija ne obavi u propisanom roku do najduže osam dana nakon isteka ili se to ne opravda, policija oduzima registarske tablice.
Za razliku od toga u slučaju neplaćanja obveznih doprinosa za mirovinsko osiguranje država »spava«. Zato se događa da radnik kao osiguranik radi godinama a da doprinosi nisu uplaćivani. Radnik dobiva plaću, a kada nastupi vrijeme odlaska u mirovinu, država mu ne priznaje staž jer nisu uplaćivani doprinosi. Namjerno naglašavamo »država«, a ne »mirovinsko osiguranje«, jer država je odgovorna za kontrolu rada mirovinskoga osiguranja i naplate obveznih doprinosa preko poreznih uprava.
Postoje i obratni slučajevi, kada poslodavac plaća doprinose, a uskraćuje plaću ili samo jedan dio plaće, pa nakon toga odlazi u stečaj. Ostaju dugovanja za plaće, a radniku se odgovara: »Popapala maca« ili se zatraži spas u mirovini. Takav poslodavac nakon stečaja ne odgovara svojim zaposlenicima. Naprotiv, čest je slučaj da u istom mjestu ili nekom drugom gradu otvara novu tvrtku i nikomu ništa. Sve je po zakonu. Puni su mediji i portali takvih slučajeva. Javnost se priviknula na takve slučajeve, koji više nisu ni vijest dana.
Jasno je da se građani kao radni ljudi, kao osiguranici i kao umirovljenici osjećaju prevareno, napušteno i izdano. Stanje se ne može opravdavati liberalnim kapitalizmom ni konkurencijom na tržištu rada.
Zapadne zemlje, na čiju se praksu rado pozivamo, neplaćanje doprinosa smatraju kaznenim djelom, slično kao i kod poreza. Poznat je slučaj kada je delegat na međudržavnim pregovorima o provedbi međunarodnih sporazuma o mirovinskom osiguranju predstavnika njemačke delegacije upitao kako oni rješavaju problem neplaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje, upitani nije razumio pitanje. Na ponovno i obrazloženo pitanje dobio je sljedeći odgovor: »Ako poslodavac ne plati sve obvezne poreze i doprinose za prethodni mjesec, odmah se šalje porezna kontrola radi utvrđivanja razloga. Ako razlozi nisu opravdani ni uvjerljivi, tvrtka se stavlja pod nadzor ili zatvara. Na taj se način izbjegnu velika i nenaplativa potraživanja na ime poreza i doprinosa, a istodobno se zaštite mirovinski interesi njegovih zaposlenika.«
Dakle porezna uprava koja naplaćuje poreze i doprinose odgovorna je u ime države za uredno financiranje mirovinskoga osiguranja.
Ta su pitanja postavljana u početku mirovinskih reforma, dakle prije trideset godina. Iako su već tada davani ispravni odgovori kako rješavati problem neplaćanja doprinosa, država nije uspjela donijeti dva ili tri dopunska propisa u Zakonu o naplati poreza i doprinosa ili u Zakonu o mirovinskom osiguranju ili u Zakonu o radu. Čak bi dosljednom provedbom postojećih zakona problem bio riješen, a zaposlenici bi bili zaštićeni u svojim pravima u odnosu na nesavjesne poslodavce.
