U rujnu i listopadu 2026. navršava se 80 godina otkako je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac uhićen, izveden pred komunističko sudište i osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Na temelju iznuđenih izjava, lažnih svjedočanstava i krivotvorenih dokumenata nadbiskup Stepinac – kojega danas hrvatski narod časti kao svehrvatskoga blaženika – osuđen je 11. listopada 1946. Komunistički mu je sud odredio 16 godina zatvora (uz mjeru prisilnoga rada) te još pet godina lišenja svih građanskih prava nakon odsluženja zatvorske kazne. Blaženik je pet godina robijao u kaznionici u Lepoglavi, a od prosinca 1951. do smrti u veljači 1960. bio je prisilno interniran u Krašiću.
Prvi pokušaji eliminacije – neuspjeli atentati i zastrašivanje
Titovi su komunisti točno procijenili da će nakon sloma režima NDH, raspada svih drugih institucija i predratnih političkih opcija Katolička Crkva u Hrvatskoj ostati kao posljednja brana nasuprot uspostavi novoga totalitarnoga poretka. Domišljatost kojom su tijekom prvih poratnih mjeseci jugoslavenski komunisti pokušavali eliminirati zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca ulazi u sferu misterija dubokoga zla.
Neke od početnih varijanti bile su da se prilikom ulaska partizanskih snaga zagrebački nadbiskup jednostavno fizički likvidira i da se cijeli slučaj pripiše nekakvomu poratnomu mahnitanju, zločinu iz odmazde, djelu pojedinca… O fizičkoj likvidaciji promišljalo se zasigurno i kada je desetak dana nakon partizanskoga preuzimanja vlasti zagrebački nadbiskup doista i interniran. No politička je pragma Titu očito nametnula i opciju da opipa postoji li u crkvenim redovima podjela, može li se na Stepinčevo mjesto instalirati neki režimski kandidat, hoće li kler prihvatiti takvoga nadbiskupa ili da u konačnici samomu Stepincu ponudi »izlaznu kartu«, neku opciju suradnje. Procijenivši da opcija režimskoga nadbiskupa ne će proći, Tito je do kraja pokušao prikriti svoje stvarne političke težnje predstavljajući se tih dana Stepincu i predstavnicima visokoga zagrebačkoga klera kao »katolik«, koji je nezadovoljan držanjem Crkve u ratnim okolnostima te bi u novim okolnostima valjalo Katoličku Crkvu usmjeriti prema nekoj razini autokefalne navezanosti na državu, ono što je maršal nazvao stvaranjem »nacionalnije orijentacije«, udaljenije od linije Vatikana. No i ta je opcija odlučno odbačena. A da oko toga postoji i nedvojbeno suglasje unutar same Crkve potvrdilo je i glasovito pastirsko pismo iz rujna 1945. godine, koje do danas ostaje jedna od najtočnijih bilanca zločina i istinskih namjera jugoslavenskoga komunističkoga režima.
Proces je pripreman pomno
Režim je još jednom pokušao inscenirati događaj u kojem bi se zbilo i nenadano ubojstvo zagrebačkoga nadbiskupa, u studenom 1945., kod Zaprešića. Nakon toga režim je sve više stezao obruč oko Stepinca. Mjesecima nadbiskup bez pratnje zloglasne Udbe i sveprisutne milicije praktički nije mogao prijeći ni prag nadbiskupskoga dvora na zagrebačkom Kaptolu. Sve dok, napose, i nije uhićen ranom zorom 18. rujna 1946.
Montirano suđenje komunistički je režim pomno pripremao želeći mu u što je moguće većoj mjeri dati naličje vjerodostojnoga pravnoga procesa, ali i neke vrste narodnoga referenduma protiv nadbiskupa Stepinca i Katoličke Crkve. Naime, kako je postulator Stepinčeve kauze mons. dr. Juraj Batelja rekonstruirao u knjizi »Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca«, presuda protiv zagrebačkoga nadbiskupa bila je spremna prije samoga procesa, već sredinom kolovoza, kada je jugoslavenski diktator Tito zajedno s najbližim suradnicima na slovenskom Bledu vijećao o daljnjim unutarnjim i vanjskopolitičkim potezima. »Jakov Blažević piše u knjizi ‘Povijest i falsifikati’ da se nekoliko dana nalazio s Titom radi savjetovanja i da je on prenio svojim suradnicima neke upite glede toga sudskoga postupka. A u knjizi ‘Brazdama partije’ Blažević tvrdi da je na Bledu bio prisutan i drug Edvard Kardelj. Nakon očitovanja svih s obzirom na sudbinu nadbiskupa Stepinca Tito je odlučno rekao: ‘Gonite ga!’« pojašnjava u knjizi mons. dr. Batelja.
Suđenje je bilo i odmazda za Pastirsko pismo
Da privid pravednoga suđenja bude još lažniji, pripremljeno je i svojevrsno »predsuđenje« dio kojega su bili neki dužnosnici iz razdoblja NDH te nekoliko dijecezanskih svećenika i franjevaca, svi koji su na ovaj ili onaj način u ratnim okolnostima bili u kontaktu sa zagrebačkim nadbiskupom. U međuvremenu je Udba inscenirala i slučaj blagoslova tzv. križarske zastave, skupine naoružanih pobunjenika koji su – kako je to režim pokušavao prikazati – pod vodstvom zagrebačkoga nadbiskupa pripremali oružani prevrat u Hrvatskoj.
Budući da je tijekom »predsudske« farse morala biti utvrđena nedvojbena povezanost skupine optuženika i Stepinca, brzo se došlo na ideju da se i protiv zagrebačkoga nadbiskupa pokrene poseban proces te da se oba procesa spoje u jedno suđenje. Tijek procesa zaista se i odigrao tako, započevši na vrlo znakovit datum: 30. rujna 1946., točno na godišnjicu objave Pastirskoga pisma.
Okolnosti suđenja više su ili manje poznate – i nadbiskupov herojski govor, napadnost, bezobrazluk i podrugljivost njegovih sudskih progonitelja, u čemu je nedvojbeno prednjačio Jakov Blažević kao javni tužitelj u tom »procesu«, a za njim i razularena rulja koja je pratila suđenje u športskoj dvorani u Kačićevoj ulici, pretvorenoj u pravu pilatovsku pozornicu. Nadbiskup Stepinac u Lepoglavu je bačen 19. listopada 1946. Među zemljama na istoku Europe, satelitima Staljinove Rusije, bio je to uopće prvi takav proces protiv nekoga visokoga crkvenoga dostojanstvenika. Političkim procesima protiv mađarskoga primasa Jozsefa Mindszentyja, poljskoga primasa Stefana Wyszynskoga ili praškoga nadbiskupa Josefa Berana suđenje protiv Stepinca poslužilo je kao svojevrsni model.
Odjek i u turbulentnoj 1952.
Odlučnoga pastira u čijem je djelovanju samo Krist bio istina i put komunistički režim nije uspio pridobiti ni svojim zavodljivim ponudama, baš kao što ga nije uspio ni zastrašiti prijetnjama i dugogodišnjom zatvorskom kaznom. A shvativši da im Stepinac smeta bio on živ ili mrtav, progonitelji su – jugoslavenski komunistički režim i njegovi idejni poklonici koji su razdoblje demokratske tranzicije u Hrvatskoj proživjeli bez iskrena obraćenja srca i stajališta – morali na razne načine zapravo »ponavljati« presudu donesenu na montiranom suđenju.
Prvi je put presuda protiv Stepinca na javni način »ponovljena« krajem 1952. godine, kada je zagrebački nadbiskup već bio interniran u Krašiću. Dana 29. studenoga te godine došla je vijest da je papa Pio XII. odlučio i Stepinca uvrstiti u zbor kardinala pa je režim na to reagirao brzopotezno – prekidom svih diplomatskih veza sa Svetom Stolicom. Bila je to i inače politički turbulentna godina i u drugim sferama – režim je odlučio i formalno izbaciti vjeronauk iz škola, izbačen je Katolički bogoslovni fakultet iz sastava Sveučilišta u Zagrebu, a veliki su politički napori ulagani u svećenička staleška udruženja, osobito u župama krašićke okolice da se tako na Stepinca vrši dodatan pritisak. Kao i mnoge druge anticrkvene politike, i ti pritisci nisu prošli »ispit vremena«. Svoju osudu Stepinca režim je ponavljao i svaki put kada bi u Lepoglavi ili Krašiću zatočenoga nadbiskupa posjetio neki inozemni novinar i kada bi prava istina o stanju Crkve dolazila do svjetske javnosti. Režimska se »strana priče« uvijek gradila oko pojmova koji su trebali biti prijemčljiviji zapadnjačkim ušima, kao što su »kolaboracija« ili »fašizam«.
Zbog Stepinca je Titu promaknula Nobelova nagrada?
Režim svoju političku osudu nije namjeravao skinuti ni s preminuloga zagrebačkoga nadbiskupa. Nakon nasilne obdukcije prvotni je plan bio da se Stepinac pokopa u krašićkoj župnoj crkvi, da bi se i na taj način mogao ostaviti u trajnoj izolaciji, u zaboravu… Tek je pod pritiskom međunarodnih političkih faktora Tito popustio te je Stepinac uz sprovodne obrede koji su okupili tisuće vjernika u veljači 1960. i ukopan u zagrebačkoj prvostolnici.
Posebno je režim osluškivao što će o Stepincu govoriti njegovi nasljednici na katedri zagrebačkih nadbiskupa. Franjom Šeperom režim od početka nije bio zadovoljan, procijenivši da je on previše na Stepinčevoj liniji, no u vrijeme nadbiskupa Franje Kuharića konfrontacije oko Stepinca išle su do krajnjih napetosti. Svjedočilo je tomu svako Stepinčevo u zagrebačkoj katedrali, kada bi režim – unaprijed i nakon Kuharićeve propovijedi – nanovo iznosio svoju »stranu priče«, nanovo zapravo ponavljajući i prema preminulomu Stepincu svoj otrovni »Raspni ga!« iz listopada 1946. godine. Da je ustrajan u istini o Stepincu i mimo propovjedaonice zagrebačke katedrale nadbiskup Kuharić pokazivao je i u susretima s predstavnicima režima u četiri oka. Tako je 1973. godine u Vjerskoj komisiji, kada mu je iznesen prijedlog da i Katolička Crkva podupre Tita u nominaciji za Nobelovu nagradu za mir, jer su to već učinile neke druge vjerske zajednice s područja Jugoslavije, odlučno ustvrdio da prije svega treba javno rehabilitirati Stepinca, poništiti sramotnu presudu i skinuti s njega ljagu ratnoga zločinca! Režim, jasno, na takvo što nije htio pristati.
Svoju je presudu režim ponavljao i u drugim okolnostima, praktički sve do svojega raspada 1990. godine. Primjerice, kada je u veljači 1970. u Glasu Koncila objavljen prilog o Stepincu, preuzet u cijelosti iz vatikanskoga glasila L’Osservatore Romano, režim je zaprijetio trajnom zabranom lista ako se iz novina ne istrgne stranica s tim prilogom. Kada se četiri godine kasnije pojavila Benigarova knjiga »Stepinac – hrvatski kardinal«, samo njezino posjedovanje smatrano je inkriminirajućim činom.
Kako je Stepincu »suđeno« i nakon pada komunizma
