S iznenađujućom je tišinom reagirala hrvatska akademska zajednica na novu knjigu umirovljenoga splitskoga profesora medicine dr. Matka Marušića »Sveučilišne tajne«, objavljenu krajem netom minule godine. Niz ozbiljnih upozorenja o zabrinjavajućem stanju na hrvatskim sveučilištima iznosi profesor Marušić, koji se u svojoj dugoj karijeri prometnuo i u jednoga od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, jednoga od cjenjenijih profesora fiziologije, urednika brojnih znanstvenih časopisa, stručnjaka za znanstvenu metodiku, a nekada je obnašao i ulogu dekana Medicinskoga fakulteta u Splitu. Premda u mirovini, ne udaljava se od predavaonice, istraživanja i pisanja, što pokazuje i njegova najnovija knjiga. Što zbog svojega iskustva u akademskom životu, što zbog književnoga dara, dr. Marušić u sveučilišne tajne proniče neustrašivo, bez straha da bi netko njegovim uvidima mogao ostati i – duboko uvrijeđen.
Gorko spominjanje fakulteta nakon fakulteta
Problem s kojim dr. Marušić započinje izlaganje tiče se lažnoga reformizma na sveučilištima koji se obično svede na prozirni aktivizam do mjere da to postaje nečija karijera. To pojašnjava na primjeru tzv. blokade Filozofskoga fakulteta otprije petnaestak godina. Aktivizam nužno nije negativan, upozorava dr. Marušić, ali on ne može biti karijera. »Aktivizam počinje ondje gdje prestaje znanost, odnosno argumenti«, dodaje te podsjeća da su sveučilišta, premda se često brane konceptom autonomije, premrežena političkim utjecajem. »Na sveučilištima, pod krinkom izvrsnosti, intelektualnosti, akademske slobode i finoće, vlada nerad i dobro skrivena korupcija, koji te ustanove čine ugodnima za rad, a slabima za usporedbu s razvijenim svijetom«, upozorava.
U knjizi dr. Marušić iznosi svoje argumente u prilog bolonjskoga sustava visokoga obrazovanja, no ujedno pojašnjava u kojoj je mjeri vještim intervencijama unutar sustava u Hrvatskoj taj model izigran. Preddiplomski studiji zapravo ne ispunjavaju svoju svrhu jer su preslabi da bi studente opremili za rad na tržištu i u pravilu se sve opet svodi na to da je petogodišnji studij u stvarnosti obvezan. No kao i tijekom ranijega obrazovanja, i na diplomskoj se razini studiranja iz godine u godinu snižavaju kriteriji pa mnogi, piše dr. Marušić, kvalitetu nastave na svojim nekadašnjim studijima »gorko spominju« kad pristignu u praksu.
»Problem Hrvatske, hrvatske inteligencije i hrvatskih sveučilišta u tome je što inteligencija odbija preuzeti svoju domoljubnu odgovornost. To je razlog što u statutu sveučilišta nema definicije njegove nacionalne i državotvorne uloge«, piše dr. Matko Marušić»Država je i sveučilištu nesposoban gospodar«
Problem se ne mijenja ni kada se dođe do više razine, one doktorskih studija u Hrvatskoj. »Od dječjega vrtića do zagrobnoga života nema gore škole od doktorskoga studija«, navodi dr. Marušić i podsjeća na anegdotu koja se širi akademskim krugovima o studentu koji je u svojoj disertaciji napisao da će onoga tko pročita rad nakon obrane disertacije odvesti na janjetinu. Tijekom obrane navodno nitko nije pitao ni za kakvu janjetinu pa novopečeni doktor znanosti nikoga i nije vodio na ručak. No ako se po strani ostave anegdote, podatci koje navodi dr. Marušić o doktorskim studijima u Hrvatskoj zabrinjavajući su. Tek 10 posto upisanih doktoranada doista i doktorira, a rijetki su i oni koji svoje doktorske disertacije ikada pretoče u znanstvene radove objavljene u kvalitetnim i indeksiranim časopisima ili u knjige.
Državne vlasti i obrazovne politike u tri i pol desetljeća hrvatske samostalnosti dr. Marušić za neuspjehe hrvatskih sveučilišta krivi u tolikoj mjeri što nisu uspjele uspostaviti kriterije nadzora i kontrole kvalitete onih koji čine sveučilište – nastavnika i studenata. O odnosu politike i sveučilišta dr. Marušić piše: »Radi se o naslijeđenom socijalističkom mentalitetu, krivom tumačenju akademske nezavisnosti i povijesnoj podložnosti korupciji. U tim su parametrima akademska zajednica i politika u nesretnom, ali stabilnom braku. Politika ne izaziva akademsku zajednicu da ne dobije utjecajnog kritičara u svojim kampanjama, a akademska zajednica drži status quo u kojem joj je dobro bez velika napora. Političari ne znaju, a morali bi znati, kolika je politička i državotvorna snaga znanosti, a znanstvenici vjeruju da se ne smiju politički opredjeljivati jer javnost misli da ih politika nije dostojna.« No, podsjeća također dr. Marušić, previše je vremena prošlo od pada komunizma i to više nije argument kojim se može opravdavati današnje stanje sveučilišta. »Država je i sveučilištu nesposoban gospodar, a gori od nje sama su ta sveučilišta«, dodaje u knjizi.
Loši studenti najčešće su i loši radnici
U perspektivi rada nastavnika, upozorava dr. Marušić, nema nikakve kontrole i oni praktički ne moraju dolaziti na posao. Ako ih netko i pita zašto se tako ponašaju, mogu se skriti iza različitih floskula, kao što je nastava na daljinu, »znanost koju rade od doma«. A kada ih se pita za znanstvenu produkciju, hladno mogu odgovarati da ispunjavaju kriterije u skladu sa svojim zvanjima, premda su ti kriteriji, upozorava splitski profesor medicine, »katastrofalno niski«. Mnogi i ne znaju zašto postoji razlika između nastavnika kemije u školi i na fakultetu. Oba su, doduše, prije svojega angažmana morala završiti sveučilišni studij kemije. Ali nastavnik kemije u srednjoj školi nije obvezatan baviti se istraživačkim radom. Onaj na sveučilištu provodi vlastita istraživanja i studente poučava na razini kritičkoga mišljenja na kojem počiva znanstveni rad, objašnjava dr. Marušić.
Knjiga ne štedi na kritikama ni prema studentima. Na hrvatskim sveučilištima većinu još uvijek čine dobri studenti, napominje dr. Marušić, oni koji svoje obveze redovito izvršavaju, imaju dobre ili vrlo dobre ocjene, a eventualno nekada i ne polože neki ispit od prve. Njih treba hrabriti i poticati da budu još bolji. Izvrsnih studenata znatno je manje, samo nekoliko posto. No sveučilišna se infrastruktura, paradoksalno, najviše bavi lošim studenima. Razlog njihovih slabijih rezultata na studijima je, napominje autor, uglavnom u slaboj radnoj etici, lijenosti. A budući da traže svaki mogući način kako ispit položiti i studij završiti uz što je moguće manje napora, tako imaju i najviše zahtjeva prema fakultetskim i drugim tijelima. Na kraju se puno takvih ispita polaže »na silu«, na dekanskim rokovima, jer se članovi povjerenstva ne žele zamjeriti jedni drugima, pa se tako događa da se ne ispunjavaju ni minimalni kriteriji znanja.
Kako fakulteti mogu unovčiti nerad
Iz pisanja dr. Marušića stječe se dojam i da je skupina lijenih studenata »najopasnija« za društvo – oni u ukupnu zajednicu studenata unose lošu radnu etiku, teže snižavanju kriterija, a kada završe studij i stupe na tržište rada, u pravilu se pokazuju i kao loši i nemarni radnici. U svemu su se našli i oni koji i u takvoj skupini imaju svoj interes. Naime, novac od školarina za ponavljanje godina pretače se fakultetima. Marušić smatra da bi se takav novac trebao pretakati u sveučilišne blagajne te da bi se iz njih taj novac trebao preusmjeravati na fakultete koji su najbolji. A to su fakulteti u kojima je najmanji broj onih koji ponavljaju godine i ne izvršavaju svoje redovite obveze. Tako se stvorio sustav u kojem se zapravo nagrađuju samo oni koji su najgori. Knjiga »Sveučilišne tajne« bavi se i umjetnom inteligencijom, koja zapravo ide na ruku upravo najnemarnijim studentima, pa autor strahuje da bi se zbog toga novoga izuma sveučilišta trebala vratiti na pisanje seminara i polaganja ispita nalivperom i usmeno.
U zaključku knjige umirovljeni splitski profesor medicine ne nudi konkretan »set mjera« kako preko noći promijeniti stvari, ali donosi nekoliko važnih idejnih poticaja. Ljudi u Hrvatskoj i dalje su marljivi, teže biti kao ljudi na Zapadu, inteligentni su i snalažljivi. Sveučilišta djeluju u dobrim uvjetima, novca ne manjka, štoviše dosta se toga i propušta »unovčiti« kroz međunarodne suradnje. No temeljnu odgovornost za promjene dr. Marušić stavlja na pleća inteligencije. »Problem Hrvatske, hrvatske inteligencije i hrvatskih sveučilišta u tome je što inteligencija odbija preuzeti svoju domoljubnu odgovornost. To je razlog što u statutu sveučilišta nema definicije njegove nacionalne i državotvorne uloge«, piše dr. Marušić.
Akademska je korupcija jednaka veleizdaji
