Dan života prigoda je o kojoj se vjernici diljem svijeta srcem sjedinjuju s patnjom onih čiji život nestaje nevidljivo, najčešće zakriven zidovima pobačajnih klinika. Ipak mnogo se rjeđe uz taj dan spominje drukčija vrsta nevidljivoga gubitka života: ona koju iza zatvorenih vrata obiteljskih kuća proživljavaju roditelji suočeni sa spontanim pobačajem, mrtvorođenjem ili dojenačkom smrću. Prema dostupnim podatcima, broj djece od kojih se roditelji zbog takvih medicinskih događaja svake godine moraju oprostiti samo u Hrvatskoj seže od 1600 do nekoliko tisuća. Unatoč tomu, rani gubitak djeteta ostaje temom koja se u javnom prostoru otvara tek potiho; a i u vjerničkom životu ona rijetko nadilazi pastoralni okvir duhovnoga razgovora sa svećenikom.
Da nije tako samo u Hrvatskoj, svjedoči i činjenica da su se tek posljednjih godina u inozemnim katoličkim knjižarama počele pojavljivati knjige koje na temeljima crkvenoga nauka pastoralno progovaraju o ranom gubitku djeteta. No autorica najnovijega takvoga izdanja, sociologinja dr. Abigail Jorgensen, u svoju knjigu nije unijela samo znanstvene informacije i teološka promišljanja, nego i jedinstveno iskustvo. Naime, dr. Jorgensen certificirana je dula – osoba educirana za emocionalnu, fizičku i informativnu potporu majci prije, tijekom i nakon poroda – ali i »dula za žalovanje« koja već godinama podupire roditelje u proživljavanju smrti vlastitoga djeteta. Kao asistentica na Odsjeku za sociologiju i antropologiju Sveučilišta Saint Louis, uz tu službu životu rado je izložila i sociološku pozadinu i pastoralnu potrebitost nevidljivoga gubitka dječjega života.
Iako između 10 i 20 posto svih trudnoća završi spontanim pobačajem, ta se nevolja rijetko spominje u javnom i crkvenom životu. Kako biste se osvrnuli na taj paradoks iz perspektive sociologije i perspektive dule?
Posrijedi su koliko sram i bol toliko i društveno i duhovno zanemarivanje. Mnoge žene i dalje vjeruju da su krive za spontani pobačaj iako to gotovo nikada nije istina. Ipak zbog toga sveprisutnoga lažnoga uvjerenja smatraju da ne trebaju tražiti pomoć ili javno govoriti o svojim spontanim pobačajima. U taj je problem jednostavno upleteno previše srama. Ali s druge je strane zahtjevno i pružanje potpore. Mnogi ljudi u institucijama kojima pripada i Crkva možda nisu svjesni koliko je spontani pobačaj čest. Čak i ako jesu, ipak ostaje teško hoditi uz onoga tko je doživio ili tko proživljava spontani pobačaj. Mislim da to dijelom objašnjava zašto su i društvo i Crkva tako malo poduzeli u vezi s tim problemom: lakše je pretvarati se da problem ne postoji ili se nadati da će netko drugi popuniti prazninu u potpori negoli doista uložiti napor u praćenje ljudi koji pate – osobito u ozračju koje iziskuje borbu protiv društvenih norma o sramu i spontanom pobačaju. Nedostaje, dakle, i znanja i hrabrosti, zbog čega izostaje i potpora.
Zahvalna sam što sam već u doba kada sam doživjela gubitak svoje djece, zahvaljujući radu s obiteljima, posjedovala čvrstu bazu znanja o dostupnim resursima. Ljudi ponekad zamišljaju da dula za žalovanje – ili bilo koji oblik potpore kod gubitka života – može biti dobra samo ako je i sama proživjela gubitak. Smatram da u tome nema istine. Svatko tko je suosjećajan može pomoći drugoj osobi koja žaluje – osobito ako ima odgovarajuću obuku i potporu za sebe. Štoviše, ponekad je ljudima koji su iskusili žalovanje teže nadići vlastitu pristranost ili koju drugu stranu vlastite priče. Djelovanje u službi dule za žalovanje nakon proživljenoga mi je spontanoga pobačaja na mnogo načina postalo teže, a ne lakše; jer tada sam morala nositi i teret žalovanja za vlastitom djecom.
Pojam dule, osobe koja roditeljima pruža edukaciju o porodu i potporu tijekom poroda, još je umnogome nepoznat u Hrvatskoj. No vi ste se specijalizirali i kao dula za žalovanje. Kako biste opisali tu službu i njezine plodove u praktičnom i u duhovnom smislu?
Služba dule za žalovanje obuhvaća pratnju obitelji koje iščekuju, proživljavaju ili oplakuju gubitak maloga djeteta. Ta je stvarnost, nažalost, stara koliko i vrijeme. Dula za žalovanje djeluje na šest područja, osiguravajući fizičku, emocionalnu, filozofsko-duhovnu i društvenu potporu te informiranje i zagovaranje. Moj rad poprima različite oblike: od pomoći obitelji u izradi plana poroda djeteta čija se smrt očekuje ubrzo nakon poroda preko pomoći roditeljima u pronalasku posude za ukop ostataka djeteta izgubljena spontanim pobačajem do pomoći majci u oblikovanju rituala u spomen na dijete desetljećima nakon njegova gubitka. Vjerujem da praćenje ljudi u njihovu gubitku odražava djela Šimuna Cirenca, koji je Isusu pomogao nositi križ, i Veronike, koja mu je nastojala ponuditi barem neku naznaku utjehe sred užasa.
Ipak neizbježno je pitanje je li prisutnost dule novotarija ili oživljavanje nečega davno izgubljenoga.
Nekoć su druge žene iz sela podupirale ženu tijekom trudnoće, poroda i poslijeporođajnoga razdoblja, no do danas smo se odmaknuli od toga modela u korist medikalizacije svega povezanoga s trudnoćom i porodom. Ipak čini mi se da je sazrela svijest da svođenje trudnoće i poroda na fizičke procese na štetu njihovih emocionalnih, duhovnih i drugih dimenzija čini medvjeđu uslugu obiteljima. Također takav pristup potpuno izostavlja očeve. Pokret dula povratak je onomu staromu modelu, gdje ljudi iz okruženja obitelji tvore sigurno okruženje za nju i iskazuju poštovanje prema tranziciji koju obitelj proživljava. Isto čine i dule za žalovanje, pružajući pritom i skrb usmjerenu na žalovanje i tragajući za populacijom koja je često zanemarena, čak i u tzv. svijetu rađanja.
Što gubimo odjeljivanjem čuda rođenja od tragedije smrti?
Žalovanje za djetetom roditelje ne suočava samo s napetostima u braku i medicinskim problemima, nego i s pitanjima o Božjem milosrđu, spasenju njihova djeteta i smislu patnje. Kako Vi pristupate tim pitanjima?
Ponajprije nastojim imati na umu da obiteljima s takvim pitanjima nije nužno najbolje pružiti odgovore. Katkada je najkorisniji oblik potpore provesti vrijeme s obitelju koja se suočava s nepravdom što uopće mora postaviti takva pitanja. Prisutnost je vazda pastoralna; odgovori su pastoralni samo ponekad.
Međutim, kao i mnogi u Crkvi, a osobito u akademskoj teologiji, često osjetim nagon da pružim odgovor ako ga znam – ili da iznesem dugačku raspravu o mogućim odgovorima ako ne znam koji je od njih ispravan. To rađa odgovorom koji zbunjuje umjesto da podupire. Moram se potruditi zaobići ono što znam da bih mogla poslušati obitelj i istinski čuti što joj treba. Zaprjeka koju stvara želja za govorom namjesto slušanja za me je ozbiljna, a to možda vrijedi i za druge.
Koje dodatne zaprjeke sprječavaju crkvene zajednice da se suosjećajnije i učinkovitije suoče s tim pitanjima?
Dodatan je problem što mnogi akademski teolozi danas ne mare mnogo za temu gubitka djeteta. Nisam sigurna bi li se taj problem bolje riješio upoznavanjem akademskih teologa s pastoralnom važnošću i teološkom plodonosnošću istraživanja perinatalnoga gubitka ili uključivanjem većega broja ljudi koji razumiju složenost perinatalnoga gubitka u akademsku teologiju. Cilj mi je promicati oba puta.
Važno je istaknuti još jednu zaprjeku: na mnoga od tih pitanja odgovor jednostavno ne znamo. Mnogi su opširno pisali o raju, ali to nužno ne znači da sada točno znamo kakav je raj. Mnogi su naširoko pisali o tome kako Bog može biti dobar, a ipak dopuštati da se događaju loše stvari, ali to ne znači da posjedujemo jedan čvrst, lako razumljiv odgovor. Perinatalni gubitak pogađa neka od najvećih otajstava života i golema je zaprjeka pastoralnomu radu u tom području što će neka od tih otajstava otajstvima i ostati.
Dio je vaše službe i grupa potpore za ožalošćene roditelje te obučavanje članova obitelji koji podupiru ožalošćene roditelje, kao i obučavanje drugih dula za žalovanje. Koje su najčešće zablude o perinatalnom gubitku s kojima se susrećete? Koji su pak najplodniji načini na koje obitelji mogu poduprijeti članove koji su izgubili dijete?
Najčešće se susrećem s dvjema zabludama: da perinatalni gubitak nije toliko čest i da perinatalni gubitak nema toliki utjecaj. Znamo da je perinatalni gubitak vrlo čest: zapravo je najčešća opstetrička komplikacija i pogađa jednu od četiri trudnoće. Također znamo da perinatalni gubitak može silno utjecati na neke obitelji, iako će na druge obitelji i pojedince utjecati malo. No čak i mali utjecaji mogu biti znatni.
Dva su najplodnija načina potpore članovima obitelji koji su izgubili dijete uvažavanje i hrana. Uvažiti gubitak znači reći članovima obitelji nešto poput: »Veoma mi je žao zbog vašega gubitka« ili: »Veoma mi je žao zbog gubitka vašega djeteta.« Uvažavanje gubitka može podrazumijevati i nazočnost na sprovodu ili ritualu u spomen na mališana. Uvažavanje gubitka može obuhvatiti i to da osoba u kalendar upiše godišnjicu smrti kako bi je se mogla prisjetiti svake godine i reći članovima obitelji da misli na njih. No u srži je uvažavanja nakana da osoba članovima obitelji pokaže da ih vidi, da vidi njihovu bol i da želi da znaju da nisu sami. Pomoć oko pripreme hrane također je ključan oblik potpore voljenima koji su izgubili dijete, osobito tijekom i neposredno nakon gubitka. Drugi administrativni zadatci također mogu snažno opteretiti obitelj te ublažavanje toga tereta može biti sjajan dar.
Iako je žalovanje za djetetom duboko intimno iskustvo, žalost i gubitak ne zahvaćaju samo one koji najizravnije žaluju. Kako biste opisali sociološku pozadinu perinatalnoga gubitka?
Sociologija se i razvila iz proučavanja sprovoda! Načini žalovanja intimno su odnosni. Čak i sama žalost odražava odnos između ožalošćene osobe i osobe za kojom se žaluje. Dakle, sociologija kao proučavanje ljudi u skupinama jedan je od načina pristupa tuzi usredotočivanjem na uključene odnose.
Sociologija također otvara putove učenja o boljoj potpori voljenima, susjedima, župljanima i prijateljima koji proživljavaju gubitak. Ona može providjeti oruđe za razumijevanje njihova iskustva, kao i strategije potpore utemeljene na uvažavanju žalosti i kulturnoj osjetljivosti.
U kojem smislu?
Žalost nije tek emocija koja se može psihološki proučavati. Razumjeti njezinu društvenu prirodu dopušta nam razumjeti i kako osoba u odgovoru na žalost može proživljavati mnogo različitih emocija – tugu, olakšanje, tjeskobu, ljutnju, potištenost, možda i sve istodobno. Sociologija nudi jezik i modele za razumijevanje takva pristupa.
Ako je žalost i sociološka stvarnost, ne bi li društvo trebalo preuzeti veću odgovornost za žalovanje zbog gubitka djeteta?
Cijelo je društvo pogođeno kada god umre malo dijete. Od roditelja i braće i sestara preko baka i djedova, budućih kumova, susjeda i prijatelja pa sve do osobe koja bi jednoga dana išla u školu s tim djetetom – svi smo pogođeni. Skrivati tu činjenicu znači poricati našu međusobnu povezanost. Prihvatiti sociološki pristup žalosti znači priznati da smo ranjivi na smrt drugih, što može biti teško. Ali to također znači pokazati koliko je svaki život važan za čitavu zajednicu – bez obzira na svoju duljinu.
Katoličko shvaćanje vrijednosti ljudskoga života dobro je poznato. Pa ipak službeni crkveni nauk razmjerno malo govori o perinatalnom gubitku. Na koje se pouzdane duhovne izvore katolici mogu osloniti u oblikovanju vjerski utemeljena odgovora na gubitak djeteta?
To me pitanje jako dugo mučilo. Ima akademskih izvora čiji se argumenti tiču i perinatalnoga gubitka, ali gotovo ni jedan od tih izvora nije napisan pastoralno – što znači da ga ne bih preporučila obitelji koja žaluje. A mnogi se pastoralniji tekstovi unatoč posvemašnjoj ljepoti i iznimnoj nježnosti temelje na osobnim iskustvima ljudi, a ne na crkvenom nauku. Taj jaz između akademskih istraživanja i pastoralnoga tona nastojala sam popuniti svojom knjigom »Katolički vodič kroz spontani pobačaj, mrtvorođenje i dojenačku smrt«. Ta knjiga na pastoralan način iznosi istinsko katoličko učenje te je zaslužila i imprimatur, stoga je vjernici mogu čitati sa sigurnošću da se ništa u njoj ne protivi katoličkoj vjeri.
