Proslava Uskrsa ove se godine događa u ozračju ratova i sukoba. Osim ljudi koje izravno pogađaju teško zamislive patnje uzrokovane ratnim nasiljem, sve je manje onih koji na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj mjeri, ne osjećaju njegove posljedice. Osim toga, bilo ono izgovoreno ili neizgovoreno, nad svijetom se nadvija tjeskobno pitanje što će biti sutra. No teška vremena za vjernike su poticaj da izoštre svoj pogled na život i svijet u svjetlu središnjega otajstva svoje vjere, Kristova Vazma, njegova prijelaza iz smrti u život. Ove je godine, krajem veljače, također pala jedna važna obljetnica. Prošlo je, naime, trideset godina od završetka opsade Sarajeva. Patnje, kakve do tih godina Europa nije vidjela od Drugoga svjetskoga rata, s ostalim je stanovnicima Sarajeva dijelio tadašnji nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije kardinal Vinko Puljić. Spomenuta je obljetnica ponukala Glas Koncila da zamoli kardinala Puljića da o teškim vremenima progovori u svjetlu Uskrsa, odnosno da iznese iskustva uskrsne vjere u teškim vremenima. Razgovor s kardinalom Puljićem vođen je na Josipovo 19. ožujka, dan nakon predstavljanja knjige »Beskompromisna politika katolika«, u Pastoralno-socijalnom centru »Sv. Josip« u Lugu kod Kiseljaka nedaleko od Sarajeva, gdje kardinal provodi svoje umirovljeničke dane.
U pravu ste, to iskustvo života u opsadi velika je životna škola, škola patnje. U biti je odgovor vrlo jednostavan. Vjera, koja je za mene prije svega iskustvo živoga Krista, držala me je u tim teškim kušnjama, i to ne samo mene, nego i sve kojima sam propovijedao i s kojima sam dijelio to iskustvo. Držala me kako ne bih klonuo duhom. Svaki je dan bilo toliko iskušenja da sam molio Boga da me ojača kako bih izdržao do kraja. Znao sam da rat i opsada jednoga dana moraju prestati. No treba izdržati. Vjera i nada koju vjera daje u takvim patnjama daje ohrabrenje, rekao bih utjehu odozgor koja nadilazi naše ljudske snage. Uskrs je zapravo velika potvrda života, Božja poruka da život vrijedi i kad se čini da vrijedi malo ili ništa. Stoga uskrsna poruka daje čovjeku snagu da očuva svoje dostojanstvo i dostojanstvo drugih unatoč svemu što se oko njega događa.
Mnogi su me kasnije pitali kako sam izdržao. Uvijek odgovaram: tri su stvari presudne. Prva je, kao što sam rekao, vjera i molitva. Za vrijeme opsade Sarajeva imao sam oko sebe skupinu mladih ljudi, molili smo u mojoj kapelici svaki dan. Drugo bih nazvao zdravim bosanskim inatom: ne klonuti, izdržati! A treće je humor. S tim narodom koji je ostao i koji je bio uz mene, od svega smo znali napraviti šalu, nismo dopuštali da nas preplavi tugaljivost, potištenost. Istina, bio je to najčešće crni humor, u skladu s prilikama oko nas, ali ipak smo se i pomoću te duhovitosti na neki način uzdizali iznad situacije. No vjera i molitva u takvim trenutcima, kad je čovjek svjestan da mu svaki dan može biti zadnji, ipak su temelj da bi se održale i ove druge ljudske sposobnosti i vrjednote.
Prije svega sam tu vjeru u uskrsnuće nosio u sebi kao spremnost i snagu da podnesem žrtvu. Potom sam u toj svojoj vjeri osjećao i poziv da i na ljude s kojima sam živio prenesem nadu; nadu da Bog ima zadnju riječ nad našim životima i nad poviješću, kolike god ljudi gluposti i zla činili. Božja je zadnja! Jasno, ja sam se zatekao u opkoljenom Sarajevu kao pastir pa sam se osjećao pozvanim izdržavati i širiti nadu, no i sam sam se osjećao ojačanim kad su ljudi koje sam susretao i s kojima sam molio, posebice iz spomenute skupine mladih, odlazili s naših misa i molitva mirni, ojačani našom zajedničkom vjerom i nadom. Jednako tako nas je jačala svijest da je s nama u duhu sjedinjena cijela Crkva, da mnogi vjernici za nas mole. Ta je solidarnost posebno došla do izražaja kad me je sveti papa Ivan Pavao II. uvrstio u zbor kardinala. Eto i to zajedništvo Crkve, koja i nakon dvije tisuće godina okuplja ljude iz svih naroda, također je znak da je Uskrsnuli živ i da je po svojem Duhu prisutan u svim situacijama u kojima se čovjek može naći.
Ja sam zapravo neprestano izlazio iz Sarajeva kako bih posjećivao župe svoje nadbiskupije i ponovno sam se vraćao. Pred očima mi je neprestano bila teška slika da je moj prethodnik, nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić, otišao iz Sarajeva i nikad se nije vratio. Sa svojim sam se najužim suradnicima dogovorio: ostajem, pa što bude. Jasno da je opasnost od smrti ili teškoga ranjavanja bila više nego realna.
Nekoliko je puta biskupsko sjedište izravno bilo pogođeno. Bilo je ljudi koji su me nagovarali da odem. Rekao bih im: ‘Nemoj me vrijeđati!’ Bilo je i onih koji su me pitali bojim li se. Kako se ne bih bojao?! Normalan sam čovjek. – Pa zašto onda ostajem? – Zato što volim svoju Crkvu, svoj narod i svoju zemlju!
Mislim da ne može, ili barem ne može na autentičan ljudski način. Čovjek mora imati pouzdanje u Boga. Znao sam razmišljati i govoriti: Božja je zadnja! U tu Božju se uzdam, pa makar njegova volja bila i da umrem.
Upravo to i jest Uskrs! Bog je u Isusu Kristu pobijedio zlo. Bog je pobijedio mržnju. Stoga i ja, ako sam Božji, ako se istinski trudim biti Kristov, mogu pobijediti. Božja je ljubav, koju nam je Krist pokazao svojom mukom, smrću i uskrsnućem, početak svega, završetak svega i ključ svega. Nitko i ništa ne može nas rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu! To je radosna vijest, to je radost Uskrsa koja ne prestaje ni kad na svojim leđima moramo ponijeti križ ili ući u nepoznanicu smrti.
Ljubav ima svoju cijenu, koju je i sam Bog platio. Njezina je cijena križ. A da bismo mogli nositi križ, moramo naći uporište. Uporište je upravo u Kristovu uskrsnuću, u njegovoj pobjedi nad zlom, u nadi u život vječni i u uskrsnuće tijela, dakle čitavoga čovjeka. Nama kršćanima ta je istina izravno objavljena, no mislim da do nje na neki način može doći svaki čovjek koji iskreno traga za Bogom i za istinom.
Vidimo oko sebe da razlozi zbog kojih netko ugrožava ili žrtvuje svoj život ne moraju uvijek biti motivirani vjerom, a nisu uvijek ni plemeniti. Mnogi to, primjerice, čine iz fanatizma, vjerskoga ili ideološkoga. Kršćanin vjernik ne želi da mu se dogodi zlo, ali ako se nađe u situaciji da se radi viših ciljeva, kao što su temeljna pravednost i ljubav prema Bogu i/ili bližnjemu, mora izložiti opasnosti, onda će reći: Krist je pobijedio zlo; stoga, ako Bog dopusti da se meni dogodi zlo, onda svoju pobjedu stavljam u Božje ruke, u vjeri da Bog može ispraviti svaku bol i svaku nepravdu. To znači vjerovati u život vječni i u uskrsnuće tijela. Pobjeda nije plod moje snage, nego snage koju daje Uskrsnuli. Najizvrsniji su svjedoci te Božje pobjede mučenici, koji su kadri podnijeti smrt, a ne prestati ljubiti čak ni svoje progonitelje i ubojice.
Uistinu mogu posvjedočiti da uz pomoć Božje ljubavi čovjek može prebroditi ne samo napast mržnje, nego ostati u ljubavi. Najnesretniji sam bio ako me netko pitao za pomoć, a ja nisam mogao pomoći. A pomagao sam svima, bez ikakvih razlika. I mnogi su mi kasnije zahvaljivali na tome iskazujući mi pažnju i poštovanje. Ukratko, u Sarajevu pod opsadom uistinu sam shvatio, ne teoretski, nego baš dubinski, jednu veliku istinu: tko se god uistinu iskreno moli Bogu, bez obzira koje provenijencije bio, taj voli i čovjeka. To me je iskustvo potaknulo da sam pokušao organizirati susrete predstavnika različitih vjerskih zajednica koje su prisutne u BiH da, bez obzira na činjenicu da se naši pogledi na svijet uistinu znatno razlikuju, pokušamo zajednički vrjednovati ono što je uistinu Božje. Pritom mislim ponajprije na Isusovo zlatno pravilo: ono što želiš da drugi tebi čine, čini i ti drugima. Ukratko, samo sam pokušavao dosljedno živjeti evanđelje. I zahvalan sam Bogu na svim prosvjetljenjima koja mi je kroz to dao. I na suradnicima koji su sa mnom dijelili te terete. Sjećam se da sam jednom, odlazeći u pohod jednoj župi, rekao svojemu tajniku: »Idemo na teren. Glava je u torbi. Jesi li spreman poći sa mnom?« Odgovorio mi je: »Nije moja glava vrjednija od tvoje.« Bih li ikada spoznao koliki nam je drugi čovjek dar da nismo bili u tako teškoj situaciji?
Zamjerio nisam nikomu. Neki su otišli da bi spasili svoju djecu, u nekim slučajevima ranjenu djecu. Mnogima sam i sam morao pomoći da iziđu iz grada; i mnogi su mi na tome do danas zahvalni. Neki su otišli jer nisu mogli podnijeti da iz dana u dan budu meta. A neki iz jednostavnoga razloga što se vani moglo nešto zaraditi, a u Sarajevu se nije moglo ništa osim izgubiti glavu. Kao što rekoh, nikomu nisam zamjerio, kao što ne zamjeram ni onima koji su otišli nakon rata. Govorio sam: svatko pred Bogom i pred ljudima preuzima odgovornost za ono što čini; tko ostaje, preuzima odgovornost za ostanak, tko odlazi, za odlazak. Ja ostajem s onima koji ostaju i zajedno ćemo trpjeti i pretrpjeti što moramo. No da bih ohrabrio sam sebe i da bih mogao ohrabrivati druge, morao sam puno moliti.
Otvoriti se i doživjeti prisutnost Boga živoga. Nisam sam na ovoj zemlji. On je prošao patnju, prošao je križni put. Uskrsnuo je i pobijedio! To je utočište moje sigurnosti dok nosim križ.
Sjećam se jednoga susreta s komemoracije na Maclju. Prišao mi je starac, sav u suzama. Pitao sam ga što mu je. Rekao mi je da nikada nije svojima pričao o onome što je propatio. No u jednom je trenutku htio ispričati svojim unucima da ipak znaju. A unuk mu je odgovorio: »Dida, to nas ne zanima.« To ga je pogodilo. Ni sam ne volim previše detaljno prepričavati svoja iskustva jer još uvijek liječim traume. Kad o tome govorim, počinjem sanjati prizore o kojima govorim. A u četiri godine opsade nagledao sam se strahota. Izdržao jesam i na tome sam Bogu zahvalan. No traume ne prolaze tek tako. Tako je sa svima koji su imali slična iskustva.
Istina, ne smijemo se stalno vrtjeti u začaranom krugu prošlosti. Posebno ne smijemo njome hraniti nove sukobe. No moramo je poznavati da bismo bolje razumjeli sadašnjost, da bismo je bili dostojni, znajući cijeniti darove koje imamo. Vremena patnje trenutci su »zbijenoga« ljudskoga iskustva, trenutci velikoga prosvjetljenja i velikoga životnoga ispita kad je ljudsko biće prisiljeno izabrati hoće li ostati čovjek ili će postati nečovjek. Poznavanje tih događaja pomaže mladim ljudima shvatiti da ono što imaju nije samo po sebi razumljivo, da je netko u to ugradio silne žrtve. Osim toga, ako iz prošlosti ništa ne naučimo, u opasnosti smo da se slične tragedije ponove. Bojim se da živimo u individualističkom vremenu čije je izrazito obilježje nezahvalnost, a onda i neodgovornost; neodgovornost za prošlost, za sadašnjost, a onda i za budućnost. Danas mnogi forsiraju zaborav prošlosti, no bojim se da im nije na srcu istinsko dobro čovjeka.
Da, započinje užasnom nepravdom, osudom i smaknućem jedinoga nedužnoga čovjeka koji je hodao ovom zemljom. U svjetlu uskrsnuća tu smrt ne zaboravljamo, ali je ne pamtimo s gorčinom, nego znamo da je Krist umro radi nas i našega spasenja. U tom svjetlu živimo ovaj život u odgovornosti za sebe, za ljude oko sebe i za ovaj svijet, znajući međutim da se konačno spasenje tek ima dogoditi. Najsažetije svoju vjeru ispovijedamo u euharistiji: »Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo; tvoje uskrsnuće slavimo; tvoj slavni dolazak iščekujemo.«
Prije svega se uživljavam u ljude koji pate. A onda se također pitam jesmo li dovoljno molili za one koji stvaraju ratno ozračje. Bez Božjega svjetla đavao će preuzeti stvari u svoje ruke i zarobiti nas svojim »svjetlom«. Istinita je ona uzrečica da u ratu prvo pogine istina. Oni koji pokreću ratove žive od laži. Svi su ratovi plod oholosti, prepotencije i nadasve pohlepe. Zato treba za te ljude jako ozbiljno moliti. Možemo se na njih ljutiti, o njima loše govoriti, reagirati, mrziti ih, ali od toga ne će biti nikakve koristi. Jedini im Bog može okrenuti pamet. Imam jedno iskustvo iz rata. U jednoj sam prigodi imao klanjanje s mladima. Usred molitve u neposrednoj je blizini pala granata tako da se sasulo sve staklo na prozorima kapelice. Pitao sam se, pomalo u strahu, kako će mladi reagirati. Oni su se okamenili, onako pred Presvetim, a nakon određenoga vremena šutnje jedna je djevojka progovorila: »Isuse, baci ih na koljena!« Tako nekako i mi moramo osjetiti potrebu da se molimo da odgovorne Bog baci na koljena i prosvijetli. Možda bi nam baš to mogla biti jedna vodilja ovoga Uskrsa: moliti uskrsnuloga Gospodina da prosvijetli one koji čine zlo.
Moramo se otvoriti Bogu da nas on oblikuje. Kad govorimo o Uskrsu, moramo zastati, oraspoložiti se kako bismo doživjeli i proživjeli vazmeno otajstvo smrti i uskrsnuća Kristova, jer nam kroz to otajstvo Bog progovara i usmjerava nas u našoj svakidašnjici. Problem relativizma i jest u tome što se sve banalizira: ništa nije definitivno vrijedno, ništa nije sveto. Moramo dopustiti Bogu da nas potrese, kako bismo poput Tome apostola i mi pali na koljena i zavapili: »Gospodin moj i Bog moj.« Slaviti Uskrs znači pasti na koljena i priznati Isusa svojim Bogom i Gospodinom, u svemu.
Svaki je rat nepravda. I za nekoga sigurno završi kao veća ili manja nepravda. No takva je logika žudnje za moći: oni koji žele vladati, trude se svim silama zavladati, pa makar i nepravdom. To nažalost još traje. Kad u BiH gledate televiziju, na sve vas strane bombardiraju s tri istine. A istina je samo jedna. Stoga opsada Sarajeva na neki način još uvijek traje, samim tim što se oni koji su činili zlodjela negdje još uvijek smatraju junacima. Ponekad me ljudi pitaju hoću li pisati ratnu kroniku.
Ne ću! Jer ne mogu reći istinu, a ne mogu ni lagati. Boli me kad vidim da se iz sebičnih partikularnih interesa iskrivljuje istina. Zato sam i rekao da se najviše dobra može postići molitvom, jer samo Bog može izliječiti sebično ljudsko srce. Obnova društva može krenuti samo odozdol, od duhovne obnove, obraćenja srca pojedinaca, pa onda i zajednica.
Vjernici su pozvani plivati protiv struje, a to nije lako. Ima međutim jedna utješna tajna koja se provlači kroz čitavu povijest spasenja. Svakomu vremenu Bog šalje hrabre navjestitelje i svjedoke evanđelja koji nam pomažu da se ne izgubimo, kao što je poslao sv. Majku Tereziju, sv. oca Pija, sv. Ivana Pavla II., sv. Faustinu Kowalsku. Uvjeren sam da ih šalje i u ovo naše vrijeme, kako ne bismo izgubili pamet, kako bismo sačuvali dostojanstvo. Nadalje nitko od nas ne može sam promijeniti svijet, ali može ostati vjeran Bogu i evanđelju. Također možemo naći suradnike koji će zajedno s nama plivati protiv struje. Važno je stoga povezati se u dobru. No đavao je lukav. Često te koji se uspiju povezati zavede da pođu širokim putom populizma, ili ih razjedini jer nemaju dovoljno poniznosti.
Ovdje u BiH postoji pravilo: svoje voli, tuđe poštuj. Ako iskreno i istinski tako radimo, naći ćemo put dobra, a to je dubinski Isusov put. No ne možemo s nekim iskreno razgovarati ako smo nesigurni u sebe. Ako sam u svojem uvjerenju siguran, onda ću iz svoje vjere, iz svojega stajališta s poštovanjem moći pristupiti drugima, čuti ih i poštovati ih, ali i jasno reći tko sam ja, što sam i u što vjerujem. Dijalog mora biti svjedočanstvo vjere u Isusa Krista, koje se služi svima razumljivim govorom poštovanja.
Neosporno je da mi Hrvati u svojim korijenima nosimo katoličku vjeru. Mislim da nas stanje oko nas poziva da se svjesnije zaputimo do njezinih izvora, tj. da se vratimo riječi Božjoj i temeljnim ljudskim vrjednotama kao što je obitelj i odgoj u vjeri. Nismo ni mi vjernici imuni na opću učmalost i ravnodušnost. Otvoriti se Bogu, stvarno vjerovati u Kristovo uskrsnuće, znači shvatiti da Bog od nas nešto traži, da želi našu suradnju, da nas šalje jednako kao što je poslao učenike kad im se ukazao živ. Svaki stoga Uskrs nosi sa sobom određeni izazov i za pojedince i za narodnu zajednicu i za opću Crkvu da shvati da je ona u ovom svijetu svjedok nade u život vječni. Koliko god živimo na ovoj zemlji te od nje ne možemo niti smijemo bježati, ovaj je život ipak samo put do cilja. Ne smijemo izgubiti iz vida što je put i što su sredstva na tom putu, a što je sam cilj. Zamjena cilja i sredstva ni na ovom svijetu ne nosi ništa dobro.
