Visina inkluzivnoga dodatka izračunava se od posebne osnovice, koju posebnom odlukom određuje Vlada RH (čl. 6. Zakona o inkluzivnom dodatku). Kako Zakon ne propisuje kriterije prema kojima se određuje visina osnovice, proizlazi da Vlada svojom slobodnom ocjenom utvrđuje tu osnovicu. Počevši od 1. siječnja 2024. odlukom Vlade određena je osnovica u svoti od 120 eura. Dalje, čitajući Zakon (čl. 11.), iznos inkluzivnoga dodatka izračunava se prema »određenoj razini potpore«, u različitih pet svota, i to:
1) 600 % osnovice za prvu razinu potpore
2) 400 % osnovice za drugu razinu potpore
3) 360 % osnovice za treću razinu potpore
4) 135 % osnovice za četvrtu razinu potpore
5) 115 % osnovice za petu razinu potpore.
Naravno da prosječni građanin, čitajući odredbe Zakona, ništa ne razumije osim ako nije diplomirani pravnik najmanje s titulom »dr. sc.« ili Einstein.
Osim toga nejasno je što se podrazumijeva pod »prva do peta razina potpore«, odnosno u koju razinu spada. Zato ćemo prvo objasniti pravila izračuna za korisnika prve razine inkluzivnoga dodatka.
Osnovica dodatka koju je odredila Vlada RH u svoti od 120 eura poveća se za 600 posto (120 + 600 % = 720 eura ili matematički 120 x 6 = 720). Dalje, za drugu do pete razine inkluzivni dodatak iznosi:
– za korisnika druge razine inkluzivnoga dodatka 480 eura,
– za korisnika treće razine inkluzivnoga dodatka 432 eura,
– za korisnika četvrte razine inkluzivnoga dodatka 162 eura,
– za korisnika pete razine inkluzivnoga dodatka 138 eura.
Kako mnogima nije jasno što je »razina potpore«, zakonodavac pojašnjava u članku 12. Zakona da razinu potpore utvrđuje Zavod na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom prema propisima kojima se uređuje vještačenje i metodologija vještačenja.
Nažalost, u cijelom tekstu Zakona o inkluzivnom dodatku navodi se koji, odnosno čiji je Zavod nadležan (čl. 14. Zakona). Netko bi rekao da se samo po sebi razumije da je to u nadležnosti Zavoda za socijalnu skrb. Slično vrijedi i za mjesnu nadležnost (čl. 15. Zakona) koji samo propisuje da se mjesna nadležnost određuje prema prebivalištu stranke.
Možda je sve to jasno zaposlenicima Zavoda za socijalnu skrb, ali nije jasno potencijalnim korisnicima prava na inkluzivni dodatak. Moglo bi se zaključiti da su Zakon o inkluzivnom dodatku pisali samo za sebe djelatnici socijalne skrbi, a ne za građane. Slične nedorečenosti vrijede za pokretanje postupaka (čl. 18), u kojem se također propušta uputiti građane komu se podnose zahtjevi.
Svi navedeni propusti upućuju na površnost pisanja toga Zakona u brojnim pojedinostima. Glede nadležnosti bilo bi dovoljno da se u prvim odredbama zakona napisalo da je provedba Zakona u nadležnosti Zavoda za socijalnu skrb i njegovih područnih jedinica.
Razine potpore (čl. 13. Zakona) koje su mjerodavne za visinu inkluzivnoga dodatka također su velik problem građanima, koji teško mogu utvrditi u koju bi skupinu potpora trebalo svrstati njihovo dijete. O detaljima i usporedbama u nastavku.
