Božić je općeprihvaćen kao blagdan mira. I među onima koji vjeruju i među onima koji su ga prihvatili iz čisto sebičnih pobuda. No ako ćemo iskreno, mnogima je to u osobnom smislu iz kojekakvih razloga vrijeme nemira, i vjernicima i nevjernicima. Kršćani pak, unatoč svemu, imaju obvezu težiti za mirom, koji je stvaran samo ako je ostvaren i intimno i u miru s drugima.
E, ali nije uvijek jednostavno biti kršćanin.
Može čovjek koliko hoće težiti za unutarnjim mirom, ali lako će ga pokvariti ako se dade omesti dojmovima iz svoje okolice, ako ga uznemiruju stvari koje se ne uklapaju u njegovu predodžbu o miru, ako mu simboli, ukrasi, užurbanost ili površnost otmu radost. Da ne govorimo o vijestima s ratišta, o mislima na patnje progonjenih. Je li moguć mir bez samilosti s onima koji trpe? Kako pomiriti mir i uznemirenost zbog onih koji u tom trenutku proživljavaju bol?
Bilo bi dobro raspitati se među ljudima što im stvarno donosi mir. I postoji li uopće stanje potpunoga mira, onoga osjećaja blaženstva o kojem tek rijetki svjedoče u posebnim životnim situacijama i čiji se odraz ponekad javlja na licima umirućih. Doista, za vjernika je prijelaz iz ovoga u život vječni trenutak oslobođenja od svih tegoba, nemira i napetosti, izlazak iz doline suza, samo što se toga trenutka i vjernici iz nekoga razloga boje. Sad, hoćemo li si pokvariti božićno raspoloženje ako podsjetimo da je upravo to trenutak kad nastupa stvarni mir? Kad više nema straha da si nešto ne ćemo moći priuštiti, da nekamo ne ćemo stići, da će nam promaknuti nešto važno, da ćemo se nekomu zamjeriti ili da će nas netko povrijediti.
No ostanimo još neko vrijeme na ovom svijetu, svatko onoliko koliko mu je dano, i pokušajmo si zamisliti da ovaj život traje i traje i da u njemu u punini doživljavamo božićno vrijeme kao doba mira. Mira u kući, mira na poslu, na ulici, mira u društvu i mira u svijetu. I prije svega mira u srcu. Svatko za tim teži, ali zar se ne javlja paradoks u tome da grozničava potraga za mirom često rađa nemir? Je li moguće političko rješenje toga problema?
Jedna od najljepših božićnih pjesama, »Svim na zemlji mir, veselje« rječito izražava jednu od najdubljih ljudskih težnja, možda čak ono što svatko na sebi svojstven, jedinstven način, otvoreno ili skriveno, nosi u srcu. Čak kad i ne bi sadržavala napomenu da »to sad nebo navješćuje i glas s neba potvrđuje«, bilo bi jasno da je riječ o himni koja slavi savršenstvo, stanje u kojem se svi žele naći, pa i oni kojima to izgleda nedostižno.
Mir je moguć i bez veselja, bez radosti. To može biti mir razočarenja, gubitka ideala ili u konačnici grobni mir kojemu nedostaje perspektiva uskrsnuća. Istodobno postoji i stanje veselja bez mira, površno, nepromišljeno veselje, veselje kratka daha, veselje zluradosti i bjesomučnosti. No jedino mir i veselje zajedno donose puninu, o kojoj već Platon govori kao o riječi, koja će se dugo godina nakon njega utjeloviti i svijetu ponuditi spasenje.
Ponuda je na stolu
Riječ je dakle o ponudi, koja je svakomu čovjeku stavljena na stol s mogućnošću da ju prihvati ili odbaci.
A onda nastaje politički problem.
Nije riječ samo o tome hoće li netko prihvatiti ponudu, a netko ju odbaciti, nego o samom tumačenju njezina značenja. Isus je otkupio svijet, ali je i dalje svatko slobodan odlučiti što to za njega osobno znači. Sveti Augustin naglašava taj izbor: predanje Bogu ili predanje svijetu. Jednostavno je, no u okolnostima nepreglednih životnih izazova ipak se u tome nije lako snaći.
Ljudska civilizacija nije »država Božja« o kojoj govori Augustin, ona definitivno nije kraljevstvo nebesko u kojem vladaju savršeni odnosi. Štoviše, prepuna je zamki.
Kako onda dosegnuti stanje mira i veselja? I je li to na ovom svijetu uopće ostvarivo? Jasan odgovor iz politološke perspektive nije moguć. Iskreno, izgledi nisu baš sjajni. Ono što je moguće jest uporno traženje puta k tomu cilju, uz neizbježnu spoznaju da na svakom koraku vrebaju stranputice. Zapadne demokracije pronašle su sjajno, iako iz perspektive vječnosti privremeno rješenje, u zaključku da ljudi ne posjeduju konačnu istinu i da im jedino preostaje neprestano za njom tragati, u uzajamnom dijalogu i poštujući, ako ništa drugo, onda barem ljudsko dostojanstvo.
Suputnici i suradnici
I mir i veselje ponajprije su intimni osjećaji. Ne treba ih olako projicirati na druge, posebice ne na čitavo društvo, inače će se ta predodžba prije ili kasnije pokazati kao zabluda. Ukratko, u suočavanju sa stanjem društva, s političkim izazovima i ocjenama, nije zgorega uvijek početi od sebe i raščistiti sa sobom. Onda će i politički problemi postati jednostavniji.
Pojednostavnjeno, postoje dvije vrste političara, odnosno ljudi koji se svojim izjavama miješaju u politiku. Jedni nude perspektivu savršenoga svijeta, petljaju i zavitlavaju, a drugi priznaju da svijet nije savršen i upućuju na krjeposti kojima bi se on mogao malo popraviti.
Crkva u tom pogledu traži suputnike i suradnike, dobronamjerne ljude koji će popravljati svijet popravljajući sebe.
Nedavno apostolsko putovanje pape Lava XIV. u Tursku i Libanon dobar je primjer tih nastojanja. Papino putovanje imalo je dvostruki cilj: poraditi na jedinstvu kršćana i istodobno potaknuti mirovni proces na Bliskom istoku. Možda je i ovo prvo svojevrsni mirovni proces, ali kad je riječ o političkom neprilikama na Bliskom istoku, nije potrebna posebna mudrost da bi se vidjelo koliko je Papin napor potreban. I blagotvoran, ako se malo pažljivije osluhnu impulsi, posebice iz puka koji se okupljao oko njega.
Mir kao put
Papa je na kraju svojega posjeta Libanonu, u govoru u bejrutskoj zračnoj luci, jednostavnim jezikom istaknuo potrebu za mirom rekavši da »oružani sukobi nikomu ne donose dobrobit«. On, naravno, zna da mnogi kratkoročno i te kako imaju koristi od industrije oružja, kao i da se oružje izrađuje kako bi se upotrijebilo upravo u oružanim sukobima. Ali njegova se poruka odnosila na dugoročnu perspektivu jer oružje uvijek ubija i razara. A to se, uz najbolju volju, ne može opisati kao dobrobit.
Prema njegovim riječima, pregovori, posredovanje i dijalog jedini su putovi koji izgrađuju budućnost. Upravo povijest Libanona, te zemlje natopljene krvlju, kao i svetost njezinih ljudi, naglašava Lav XIV., nude nadahnuće na putu prema miru. Iluzija je da nasilje može donijeti rješenje, rekao je, naznačivši da odabir cilja sam po sebi u ljudskom društvu nije dovoljan. Njegove riječi: »Odaberimo mir kao put, ne samo kao cilj«, upravo podsjećaju da politički ciljevi znaju dovesti u zabludu ako svatko ne krene od sebe i ne odredi svoj put i jasne norme za svoje postupke.
Otpor silom
Papa kaže da nasilje ne može donijeti rješenje i on stoji čvrsto iza toga. Najzad, Papino sudjelovanje u mirovnoj politici doista isključuje oružje i nasilje. No i Papa zna da se sili nekad može oduprijeti jedino silom, otud i opravdanje obrambenih ratova. No Papa se ne obraća samo svijetu koji se nalazi pod utjecajem različitih doktrina, iskustava i ciljeva, nego u prvom redu kršćanima, koji svoj odnos prema miru temelje ponajprije na unutarnjem miru, na poštovanju dostojanstva i savjesti. U tom smislu i Bog se »miješa« u politiku, dajući čovjeku zapovijedi i slobodu da ih se pridržava. I u Starom zavjetu mir se javlja kao Božji dar. U Novom zavjetu pak Isus, utjelovljena Riječ, osobno nudi mir, riječima: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem«, ali uz važnu napomenu: »Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.« On tim riječima već zatvara krug mirovnih napora, dajući jasno do znanja gdje je izvor mira i naznačujući da za njegovo ostvarenje nije dovoljan samo ljudski trud. Uostalom, ponavljajući u više navrata: »Mir vama«, ustraje na poruci da je konačan mir zapravo u njemu.
Dva značenja mira
No ni za kršćane ta poruka nije jednostavna. Čak i ako sami radikalno teže miru, svjesni su da žive u zajednici gdje to potpuno predanje često ne postoji. Mirovna politika varljiva je stvar. Kao prvo, ciljevi političara nisu uvijek prepoznatljivi. Kao drugo, njihovi postupci podložni su različitim tumačenjima. I kao treće, ma koliko grubo zvučalo, mirovna politika ne provodi se uvijek bez oružja.
Čak ni uspješna mirovna politika nema uvijek mjerljiv učinak, a i sama predodžba o miru kao stanju društva ne podliježe uvijek jednakim kriterijima. Kao uostalom ni mirotvorstvo, koje jedni shvaćaju kao radikalno odbijanje nasilja, a za druge je učinkovito jedino ako je aktivno, dakle uključuje uporabu sile. U politici se također prepoznaje razlika između izgradnje mira, što uključuje napore okončanja sukoba, i politike pomirbe koja nastoji ukloniti uzroke nasilja.
Pojam mira javlja se u dvama različitim značenjima, koja su međutim uzajamno povezana. Unutarnji je mir stanje duha, a mir u društvenom smislu znači izostanak sukoba. I u jednom i u drugom slučaju napetosti izazivaju nemir, ugrožavaju mir.
Negativni mir
Mir bez veselja negativni je mir, kako ga je definirao norveški znanstvenik Johan Galtung, koji je na taj način opisao stanje društva bez izravnoga nasilja, ali s istodobnim teretom neriješenih pitanja. S potencijalom sukoba, reklo bi se stručno. U skladu s njegovom teorijom tek uklanjanje nasilnoga potencijala omogućuje pozitivni mir. Riječ je dakle o kulturološkoj dimenziji, u kojoj već same predodžbe o neprijateljima i ugrozama sprječavaju ostvarenje potpunoga, »pozitivnoga« mira. A u današnjem društvu, u uvjetima jednostavnih komunikacijskih pomagala, ljudi grčevito traže neprijatelje. Slično bi se moglo reći i za unutarnji mir, koji tek oslobađanjem od turobnosti postaje pravi duševni mir. U skladu s tim unutarnji mir omogućuje i vanjski, društveni mir, time što poštovanjem dostojanstva, dijalogom i osjećajem za druge rješava sukobe. Takav oblik mirotvorstva podrazumijeva i određene sposobnosti kojima se ciljano uklanjaju uzroci napetosti.
Neki filozofi tvrde međutim da je sukob prirodno stanje ljudske vrste. Thomas Hobbes govori o »ratu svih protiv sviju«. Prema Hobbesu, svijest o vlastitoj egzistenciji sprječava pojedinca da se podredi zajednici. S druge strane zajednica svoju dobrobit stavlja ispred interesa pojedinca. Slijedom toga dolazi do neizbježnih sukoba u kojima su svi protivnici svima. Hobbes pritom argumentira uzimajući u obzir ljudski razum, ali ne i moral kao kriterij ljudskih postupaka. U tom tumačenju ne postoji ni grijeh, nego samo racionalna prosudba postupka vezana za njegove uzroke i očekivane posljedice.
Kronična ljudska nesposobnost za održivi mir u kršćanskoj filozofiji oslanja se na izgon iz raja i istočni grijeh.
Europa i sklad
Nadalje, neuspješan pokušaj izgradnje kule babilonske simbolizira čovjekov neuspjeh da mimo Boga, oslanjajući se samo na vlastite sposobnosti, ostvari svoje ideale.
Kad je riječ o filozofskim pokušajima tumačenja ljudske naravi i međuljudskih odnosa, otkriće Amerike dalo je velik zamah širenju ideja liberalizma, koji je slobodu pojedinca postavio kao temeljnu vrijednost. Široka prostranstva Amerike, koja su pružala mogućnost za nesmetano zasnivanje egzistencije, uz idealiziranje načina života američkih Indijanaca, pružala su nadahnuće za predodžbe o slobodnom društvu kojemu je vrijednosna utemeljenost stvar procjene i pogodbe, naposljetku i sile, a ne univerzalnih norma. Tim više što Europa i istekom srednjega vijeka i pojavom novih kulturoloških impulsa nije uspijevala ostvariti opći, dugoročni sklad koji bi njezinim pojedincima donosio mir. Jean-Jacques Russeau svojim je djelom »Društveni ugovor« u 18. stoljeću pružio oslonac za kasnije demokratske teorije, ali napetost je ostala konstanta društvenih odnosa sve do danas, pa i slobodne demokracije uzimaju u obzir društvene napetosti i nastoje izgraditi mehanizme njihova ublažavanja. A napetost znači nemir, izostanak mira. Ili, prema J. Galtungu, negativni mir.
U najnovije vrijeme rasprave o društvenim odnosima, pa u skladu s tim i međunarodnim pitanjima, čini se, sve su više pod utjecajem liberalne tradicije. Promiče se ideja slobode same po sebi, bez moralnih utemeljenja i općih, tradicionalnih norma. Metode sučeljavanja, uvjeravanja, nadmudrivanja i naposljetku sile sve više zauzimaju javni prostor i u Europi u kojoj je, barem u njezinu demokratskom dijelu, još u 20. stoljeću zajednička vrijednosna podloga, usko povezana s tradicionalnim normama, uz dijalog bila neizostavan kriterij svake političke rasprave.
Spasenjska poruka
Crkva je jedini činitelj koji, od svojega osnutka, dosljedno zagovara isti koncept međuljudskih odnosa utemeljen na uvijek istom načelu, sadržanom u Isusovoj poruci: »Mir vama.« Doduše, poznato je da je i Crkva na različite načine reagirala na različite povijesne poticaje, ali njezina temeljna poruka ostala je nepromijenjena: spasenje svijetu ne dolazi od njega samoga, nego od nasljedovanja Spasitelja. Doduše, unutar Crkve i danas se javljaju različiti pogledi na političke odnose, različiti pristupi društvenim izazovima u skladu s različitostima unutar samoga ljudskoga društva, ali spasenjska poruka ostaje uvijek ista.
Crkva je mirotvorac koji pokušava izgraditi mir ne koristeći se silom, nego razgradnjom napetosti i sukoba. Ona to čini tako što u međuljudske odnose nastoji unijeti mir koji počinje od pojedinca i njegova unutarnjega mira, utemeljenoga na spasenjskoj objavi. Taj dosljedni pristup nije doveo do općega mira u svijetu, ali je općepriznat kao najozbiljniji, najiskreniji, pa čak i najučinkovitiji oblik mirotvorstva. U neku ruku svjetski moćnici, oslanjajući se na Crkvu kao politički čimbenik, priznaju vlastitu nemoć u izgradnji mira. Čak i kad je riječ o nevjernicima ili pripadnicima drugih religija, kad se autentično mirotvorstvo Crkve ne tumači kao vjernost Stvoritelju i njegovim zakonima, nego jednostavno kao dosljednost.
Mir u srcu (svijetu)
Političari, kao i svi koji se izjašnjavaju o političkim pitanjima, u neugodnoj su poziciji jer najčešće najavljuju ono što je nemoguće. Bilo da obećavaju procvat nekoga kraja, smanjenje inflacije, uspješnu reformu zdravstvenoga sustava ili mir u svijetu. Svašta se može dogoditi, politički uspjesi nisu rijetkost, ali barem ovo posljednje zasad ne treba očekivati. No postoji nepobitna politička činjenica: mir u srcu ne može ugroziti mir u svijetu. Dobro, teško bi to moglo proći kao predizborno obećanje, jer jedno srce, ma koliko mirno bilo, kao ni jedan glas na biračkom listiću, ne znači ništa bez mnoštva drugih. No i tu postoji rješenje, ako ćemo biti iskreni sami pred sobom. Politiku, ma koliko se pojedinac pred njom osjećao nemoćno, ne određuju samo drugi. Svaki pojedinac utječe na nju svojim glasom, svojim doprinosom općoj komunikaciji, svojom dosljednošću u odnosima s drugima, mirom u svojem srcu. Bez svakoga pojedinca ne bi bilo ni mnoštva, pa ne bi bilo ni političkih odluka. Stoga bi si i u božićno vrijeme, to jest na prelasku u novu 2026. godinu svatko mogao mirne duše postaviti temeljno političko pitanje: Jesu li moja očekivanja u skladu s normama koje sam si zadao? Nosimo li možda prevelik teret zabluda i lažnih obećanja? Što su kriteriji koji uvijek vrijede, bez obzira na promjenjive okolnosti? Je li to možda deset Božjih zapovijedi? Je li to zapovijed ljubavi? Ili je to jednostavno nada, koja doduše drži ovaj svijet, ali koja ima smisla tek ako je usmjerena na spasenje?
