Nakon pada komunizma i nestanka Sovjetskoga Saveza Sjedinjene Države zajedno s drugim zapadnim silama krojile su svijet. Globalizacija, proces liberaliziranja gospodarstva, pa time i politike, nesmetano je tekla, namećući svijetu američki oblik poslovanja, američke gospodarske interese i američku ležernost u ophođenju. Tradicionalni obrasci poslovanja, komunikacije i ponašanja nestajali su pod utjecajem jednostavnih metoda u svemu, poduprtih snažnim gospodarskim interesima.
Rusija je bila na koljenima, gospodarski slaba, a politički dezorijentirana, Kina velika, ali gospodarski nerazvijena. McDonalds se napokon nesmetano raširio po cijelom svijetu. Na trenutak se činilo kao da je Amerika napokon osvojila svijet i potpuno ga podredila svojim normama i metodama.
Doduše, kad je riječ o metodama gospodarenja, trgovine, društvenih odnosa i vrijednosnoga sustava, to je donekle i točno, ali u svijetu su počela nicati nova središta utjecaja mimo Washingtona, New Yorka i Hollywooda.
Padom komunizma nestao je bipolarni svijet, nije više bilo podjele između Zapada i Istoka, sve je postalo Zapad. Do tada interesne sfere čuvale su se teškim naoružanjem, granica među njima bila je vidljiva i uglavnom nepremostiva. Jedino je pokret nesvrstanih donekle remetio tu bipolarnost, ali utjecaj njegovih aktera, ponajprije Jugoslavije, Egipta i Indije, bio je na svjetskoj razini neznatan u odnosu na dva vojna bloka. Tim više što su nesvrstani okupljali uglavnom siromašne zemlje, gospodarski ovisne o jednom ili drugom bloku.
Politička savezništva stara su koliko i čovječanstvo. Uvijek je netko imao potrebu udružiti se s nekim drugim, stalno ili privremeno, kako bi zajednički ostvarili ono što sami ne mogu, a često su savezništva bila usmjerena protiv nekoga trećega. Savezništva među državama u pravilu se oslanjaju na zajedničke interese, zajedničke vrijednosti, na povjerenje, a u konačnici nerijetko završe izdajom.
Poznati su primjeri brojnih političkih savezništava u antičkom dobu, u srednjem vijeku, koja su opet za podlogu najčešće imala gospodarske interese. Savezništva podrazumijevaju uzajamnu ovisnost, a u velikom broju slučajeva riječ je o jednostranoj ovisnosti, o čemu svjedoče primjeri vazalnih odnosa između slabijih i snažnijih država.
Ni danas nije ništa drugačije, samo što su odnosi ovisnosti daleko složeniji, uključuju u pravilu više elemenata i više razina odnosa.
Nakon što je drugu polovicu 20. stoljeća obilježila bipolarnost svijeta, koja je krajem stoljeća iščeznula i neko se vrijeme činilo da je SAD jedina svjetska sila, početkom 21. stoljeća javljaju se naznake multipolarnosti, jačaju nova središta moći u svijetu oko kojih se okupljaju saveznici.
Nastaju novi savezi, različitoga karaktera, motiva i intenziteta. Neki su čvrsti i s velikim obvezama saveznika, drugi su pak toliko labilni da nije jasno postoje li uopće u stvarnosti.
U svijetu u međuvremenu postoji bezbroj saveza, međudržavnih organizacija i inicijativa, foruma, ugovora i konvencija.
Postoje savezi država utemeljeni na jezičnom zajedništvu, u biti na kolonijalnoj prošlosti, kao primjerice Commonwealth of Nations, frankofonska zajednica ili primjerice zajednice s povijesnim utjecajem Portugala, Nizozemske ili Turske.
Postoje međudržavni savezi na vjerskoj osnovi, kao što je Organizacija islamske suradnje koju čini čak 56 država.
U svijetu danas postoji nekoliko vojnih saveza, formalnih i onih manje formalnih. Uz Sjeveroatlantski savez (NATO) najjače takve organizacije također su vezane za SAD, kao vojni savez Australije, Novog Zelanda i SAD-a, ili pak Australije, Ujedinjenoga Kraljevstva i SAD-a. Postoji i vojni savez Gruzije, Ukrajine, Azerbajdžana i Moldavije (GUAM), u međuvremenu samo na papiru.
Postoji čak i vojni savez u kojem su neko vrijeme bili zajedno i SAD i Kuba (TIAR). On okuplja uglavnom južnoameričke i karipske države.
Posljednjih desetljeća posebice institucionalno jačaju savezi koji promiču regionalnu suradnju ili pak gospodarske interese, najčešće i jedno i drugo. U svijetu postoji čak 17 regionalnih saveza, kao što su primjerice Afrička unija, Arapska liga, Unija afričkoga Magreba, Savez nacija jugoistočne Azije (ASEAN) ili pak najpoznatiji i najmoćniji među njima Europska unija.
Riječ je obično o zonama slobodne trgovine, carinskim ili monetarnim unijama.
Nadalje, također posljednjih desetljeća javili su se oblici suradnje manje formalna karaktera, ali utoliko moćniji, kao što su G7, neformalni forum sedam industrijski najrazvijenijih svjetskih država, kao i G20, skupina najrazvijenijih i manje razvijenijih, ali utjecajnih država u kojoj sudjeluju i Europska unija i Afrička unija.
Naposljetku, nepreglednu mrežu međunarodnih savezništava upotpunjuju i potpuno neformalni forumi, od kojih je najmoćniji Svjetski gospodarski forum, popularno nazvan Davos po švicarskom mjestu u kojem se okupljaju njegovi sudionici. U Europi, mimo službenih struktura Europske unije, djeluju i inicijative koje su odraz posebnih zajedničkih interesa dijela članica, poput Srednjoeuropske inicijative, Višegradske skupine ili Inicijative triju mora.
Kad je riječ o savezništvu kao obliku ovisnosti, valja svakako spomenuti i međunarodne ugovore i konvencije, kojima se države potpisnice obvezuju na zajedničko djelovanje ili pak poštovanje zajedničkih norma, od Međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih života na moru pa sve do famozne Istanbulske konvencije.
Upravo Istanbulska konvencija pokazuje u kolikoj mjeri država potpisnica može postati ovisna o vanjskim činiteljima. Riječ je formalno o konvenciji kojom se jamči zaštita prava žena, posebice u slučaju obiteljskoga nasilja. Međutim, u međuvremenu se pokazalo da se u Hrvatskoj, koja je i prije pristupanja Istanbulskoj konvenciji posjedovala sve pravne i institucionalne mehanizme sadržane u njoj, nasilje nad ženama nije smanjilo. Ali to po svoj prilici nije bio ni cilj pokretača Istanbulske konvencije, nego nametanje nove ideologije genderizma, spolnoga relativizma i proizvoljnosti i borba protiv tradicionalnih društvenih vrijednosti.
Dodatna je nevolja u tome što nadzor provedbe Istanbulske konvencije ne vrši Hrvatska sama preko svojih zakonskih tijela ni neka od međunarodnih institucija kojih je Hrvatska član, nego neformalna savjetnička skupina po nalogu Vijeća Europe, ali bez ikakva uporišta u ustavnom poretku Republike Hrvatske. Ta se skupina zove GREVIO i iz nekoga razloga ima ovlasti detaljno snimati cijelu državnu i društvenu strukturu Republike Hrvatske, davati ocjene, preporuke i postavljati zahtjeve koje Hrvatska onda poslušno ispunja.
Istanbulska konvencija dobar je primjer kako međunarodna ovisnost ne nastaje samo na temelju političke nadmoći, kao što je tu slučaj primjerice između SAD-a i brojnih zemalja, ili pak zbog gospodarske ovisnosti. Ovisnost u ovom slučaju nije transparentna, za nju ne postoji objašnjiv razlog, a ni izvor toga utjecaja nije neka moćna državna sila ili gospodarski činitelj, nego neformalna, paradržavna skupina bez ikakva oslonca u ustavnom poretku.
Ni jedna država nije slobodna od stranoga utjecaja, pa čak ni Sjedinjene Države, još uvijek najmoćnija svjetska sila, koja je primjerice gospodarski ovisna o nekim drugim državama i strukturama, uključujući i jednoga od najvećih konkurenata, Kinu.
Upravo zbog te mreže uzajamnih ovisnosti i utjecaja svaka država u formalnom smislu odlučujući o mogućem međunarodnom savezništvu, bira ono koje najbolje odgovara njezinu identitetu i jamči joj očuvanje njezinih interesa.
Europska unija, koje je Hrvatska danas članica, najutjecajniji je oblik savezništva, najbogatija i najutjecajnija zajednica na svijetu. Svi ostali međudržavni savezi, izuzme li se NATO čije se članstvo najvećim dijelom poklapa s EU-om i s kojim usklađeno djeluje, predstavljaju interese u kojima se Hrvatska teško može prepoznati.
U međuvremenu u svijetu je nastao jedan novi savez, čije članice pokazuju snažne ambicije na globalnoj razini, ali njegova buduća uloga u svijetu još se ne da jasno nazrijeti. Riječ je o BRICS-u, labavoj zajednici koju čine velika i brzorastuća gospodarstva Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika.
BRICS je osnovan 2009., nastao je kao reakcija na američku dominaciju u svijetu i izraz je želje njegovih članica za širenjem vlastitoga utjecaja. Svaka članica ima vlastite motive koje nastoji uskladiti unutar toga novoga saveza koji zasad uglavnom ima gospodarski karakter.
Riječ je redom o velikim zemljama koje se ubrzano razvijaju. Među njima posebice Rusija i Kina imaju izražene potrebe za međunarodnim utjecajem. Kina, donedavno gospodarski potpuno zaostala, u međuvremenu se prometnula u jednog od najvažnijih svjetskih gospodarskih činitelja, uključujući i snažnu tehnologiju. Rusija pak tehnološki kaska za ostatkom svijeta, ali njezine geopolitičke ambicije time nisu postale manje. Štoviše, agresija na Ukrajinu pokazuje da Rusija ne će odustati od želje da i u budućnosti bude jedan od glavnih svjetskih igrača. Brazil, Indija i Južna Afrika također su u potrazi za novim tržištima, a istodobno se žele osloboditi i globalnoga i lokalnoga utjecaja SAD-a, vjerujući da će tako dobiti povoljnije uvjete za vlastiti razvoj i ujedno stvoriti nove globalne okolnosti koje će više odgovarati njihovim dugoročnim interesima.
U tijeku je nova podjela kolača na svjetskom tržištu, a i novo prekrajanje područja političkoga utjecaja. Afrički kontinent sve više dobiva na važnosti kao potencijalno tržište, članice BRICS-a zajedno, ali i pojedinačno, pokušavaju ondje pridobiti saveznike.
Plaćenička skupina Wagner nedavno poginuloga tajkuna Jevgenija Prigožina već godinama štiti ili ruši bliskoistočne i afričke moćnike, ukopava se oko vrijednih prirodnih izvora i na druge načine širi ruski utjecaj.
Ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno se sastao s nekolicinom afričkih čelnika nudeći im savezništvo. Većina afričkih zemalja nalazi se u nekoj vrsti ovisnosti o svojim bivšim kolonijalnim gospodarima, za njih je zapad najčešće simbol neslobode i iskorištavanja, ali nisu sigurne bi li im nova savezništva donijela bolju budućnost.
BRICS je nedavno pozvao u svoje članstvo Saudijsku Arabiju, Iran, Etiopiju, Egipat, Argentinu i Ujedinjene Arapske Emirate. Na prvi pogled bilo bi to vidljivo snaženje novoga globalnoga saveza. Tim više što Sjedinjene Države doista gube utjecaj u arapskom svijetu, pa i vjerni saveznici poput Saudijske Arabije odjednom se ne čine toliko vjernima. Međutim, globalni odnosi moći počivaju na vrlo složenim temeljima, koji uključuju tradicionalne odnose, kulturološke okolnosti, gospodarske potencijale, trgovinske odnose, sve do diplomatskih igara i utjecaja tajnih služba. Stoga se ne može jednostavno promijeniti strana ili vlastito tržište preusmjeriti na druge izvore i pravila.
Rast BRICS-a i nestabilnost u nekim dijelovima svijeta upućuju na dugoročne promjene u svjetskoj geopolitičkoj strukturi, koje bi se mogle pokazati i dramatičnima. Rat u Ukrajini i napetosti u jugoistočnoj Aziji, uz već tradicionalna krizna žarišta, mogli bi stvarno dovesti do pomicanja odnosa u svijetu. Povijest se nastavlja i glede savezništava. Uvijek će ih biti, ali ni jedno nema neograničen rok trajanja.
