Ako bi se željelo pravilno shvatiti problem oporezivanja mirovina i plaća, trebalo bi analizirati više raznih zakona i drugih propisa pa tek nakon toga pronaći način njihovih međusobnih usklađivanja.
Zakon o minimalnoj plaći (NN 118/18, 120/21, 152/24), koji se primjenjuje od 1. siječnja 2025., propisuje u svojem članku 3. da je minimalna plaća najniži mjesečni iznos bruto plaće koja se radniku isplaćuje za rad u punom radnom vremenu, a ona je posebnom Uredbom o minimalnoj plaći za 2026. g. ( NN 132/25) utvrđena u visini od 1050 eura. Dakle minimalna plaća ne utvrđuje se u neto iznosu.
Međutim radnika zanima njegova mjesečna neto plaća, dakle ono što on treba primiti na ruke nakon odbijanja obveznih poreza i doprinosa. Zato svota najniže mjesečne neto plaće, koju radnik treba primati »na ruku«, iznosi oko 800 eura.
Dakle svota od oko 800 eura prema procjeni zakonodavca (država) minimalno je novčano primanje za rad, dovoljno za podmirivanje prosječnih troškova života (hrana, stanarina, komunalije, odjeća i dr.).
Zato je nelogično i nepravedno da minimalna plaća podliježe obvezi poreza toj istoj državi, koja istodobno istu minimalnu plaću smatra kao minimum primanja za rad, koji bi trebao čuvati dostojanstvo osoba koje rade za plaću.
Kod ovoga prigovora treba paziti na razliku između minimalne plaće za radnike i minimalne plaće utvrđene prema složenosti poslova i direktore, koje mogu biti znatno veće. Naime minimalne plaće direktora i sličnih određuju se prema Zakonu o plaćanju doprinosa i Naredbama o osnovicama osiguranja, koje se smatraju nekom vrstom plaća na koje se plaćaju obvezni doprinosi i porezi.
S gledišta tih odnosa pravedno i logično bi bilo da se neto plaće i mirovine iznad 800 eura, uključujući u to i mirovine, oslobode obveze plaćanja poreza na dohodak. Još bi pravednije bilo ako bi Vlada uzela u obzir i predvidljivu buduću inflaciju pa kao graničan iznos primanja nakon kojega se treba plaćati porez na dohodak odredila svotu od 1000 eura mjesečno.
Dakle svotu od 600 eura mjesečnih primanja na ime plaće i mirovine, koja se smatra osobnim odbitkom ili neoporezivim dijelom dohotka ili mirovine (članak 14. Zakona o porezu na dohodak), trebalo bi zamijeniti svotom od 1000 eura. Tom zakonskom promjenom sva novčana primanja i mirovine ispod svote od 1000 eura mjesečno bila bi oslobođena obveze plaćanja poreza na dohodak. Istodobno bi Vlada bila pošteđena prigovora da poreznom politikom i brojnim iznimkama kupuje naklonost birača, a političke bi stranke umirovljenika ostale bez mogućnosti demagoških dodvoravanja umirovljenicima.
Dakle povišenjem osobnoga odbitka sa 600 na 1000 eura povećao bi se broj korisnika mirovina koji ne plaćaju porez na mirovine, a pomoglo bi se srednjim skupinama siromašnijih umirovljenika.
Smanjenje prihoda lokalnih samouprava kompenziralo bi se uvođenjem progresivnijih stopa poreza, na način da se viša primanja opterećuju većim poreznim stopama. Tako je na Zapadu, na koji se rado pozivamo.
