Četvrt je stoljeća prošlo otkako je u ožujku 2001. godine u nakladi »Jurčić« objavljena antologija »Hrvatska uskrsna lirika od Kranjčevića do danas« koju je priredio književni povjesničar, kritičar, pjesnik i prevoditelj Božidar Petrač. U četvrt se stoljeća mnogo toga promijenilo: u svijetu se pod utjecajem digitalne tehnologije ubrzao ritam života, ritam disanja i kretanja, a društva su prošla kroz nove političke, kulturne i globalne izazove. Ipak, uza sve te promjene, ono što je bitno, što je u čovjeku, a ne izvan njega, ostalo je nepromijenjeno, trajno: temeljne ljudske čežnje, pitanja patnje i nade iste su danas kao i prije dvadeset i pet godina, stoga i nastavljaju živjeti u riječima koje nadilaze vrijeme. Upravo zato antologija »Hrvatska uskrsna lirika« svjedoči o trajnoj povezanosti čovjeka s univerzalnim vrijednostima pokazujući da istinska poezija nadilazi promjene prolaznosti ovoga svijeta.
Zanimljivo je da, iako se u naslovu antologije nalazi pridjev uskrsna, u njoj prevladavaju pjesme koje govore o onom što prethodi uskrsnuću – izdaji, muci i smrti – više nego pjesme u kojima se govori o uskrsnuću samom. Međutim pisati o patnji također znači prolaziti kroz proces preobrazbe koji je karakterističan i za čin uskrsnuća jer pisanjem se tjeskoba i iskustvo gubitka preobražavaju u oblik umjetničke spoznaje. Božidar Petrač u pogovoru antologije navodi da takvi trenutci svjedoče o čovjekovoj dubokoj potresenosti pred grubim, neshvatljivim, pa i neprihvatljivim činjenicama patnje, boli, smrtnoga straha i same smrti. Ne će nas začuditi činjenica da se u hrvatskoj lirici intenzivnije pjeva o muci i križu, da je lirika Križa bogatija i da se muka i patnja dublje i životnije proživljavaju negoli samo Uskrsnuće. Trnova kruna, bičevanje, horizontalno/vertikalne grede, krvavi znoj, čavli, raspeće, i sama Kristova agonija te polaganje u grob realni su motivi i čovjek ih iskustveno snažno proživljuje s istom tjeskobom, sa sličnim osjećajima straha i potpune napuštenosti raspeta Krista: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Kranjčević je možda najljepše stihove zapisao o golgotskim zbivanjima. Ako ne najljepše, sigurno najpotresnije. Ali on je svjestan velike vjerske istine te će u pjesmi Golgota zapisati: »I osjećam, što Ti zbori / Od očiju suza vruća, / Da ne može nikad biti / Bez Golgote uskrsnuća!« Ne valja, stoga, negodovati što su u antologiju uskrsne poezije uvršteni i korizmeni stihovi – jedno je nerazdvojno od drugoga jer tek muka, patnja i smrt vode čovjeka prema zori uskrsnuća.
Stihovima: Proljeće je Uskrs prirode. / Uskrs je proljeće duše Gabrijel Cvitan započinje pjesmu Uskrs. U tim dvama redcima sažeta su i dva različita pristupa motivu Uskrsa koja se mogu iščitati u pjesmama antologije – jedan slavi vanjsku obnovu života, a drugi naglašava unutarnje, duhovno buđenje i preobrazbu čovjeka u novo biće. U stihovima u kojima Uskrs oživljava pomoću motiva preuzetih iz prirode pjesnici se oslanjaju na prepoznatljive simbole i slike kojima dominiraju svjetlost i bjelina s jedne i šarenilo cijeloga spektra boja s druge strane. Učestali su zatim motivi sunca, vedroga neba, lastavica, šafrana, jaglaca, gloga koji, označavajući prirodni ciklus buđenja i obnove, naglašavaju i univerzalnost uskrsne poruke – Uskrs se očituje u svemu što živi.
Međutim pejzaž u poetskom izričaju rijetko kada služi samo kao opis viđenoga; češće se on zapravo oblikuje prema onom, dobro poznatom, romantičarskom načelu koje kaže da je priroda ogledalo unutarnjega stanja čovjeka, svojevrsni pejzaž duše. Takav pristup vodi i do drugoga, spomenutoga načina pjesničkoga promišljanja Uskrsa, onoga u kojem priroda postaje polazište za odraz čovjekova unutarnjega svijeta: Danas su svi putovi zasuti cvijećem. / Svaka je stvarca iskićen oltar, / Pred kojim duše u broju sve većem / Plamsaju kao sunčani žar. // Nebo zadivljeno sve modrije biva / Srna srni u zagrljaj pada. / Na svakoj grančici anđeo prebiva, Božja riječ teče od sela do grada. // I budi čovjek grješnika i sveca / Zovuć ga natrag u vrtove svoje, / Šapće mu, moli ga, zaklinje i jeca: / Vrati se i pokaj, jadno dijete moje (Vlado Vlaisavljević, Uskrsnuće). Uvodeći motiv oltara, za Vlaisavljevića priroda postaje sakralni prostor, a Božja riječ koja teče čini prirodu svojevrsnim kanalom kojim dolazi do ljudi, čime se i nagoviješta prijelaz od promatranja vanjskoga svijeta prema onomu unutarnjemu u kojem odjekuje poziv na obraćenje. Na taj je način priroda sredstvo ljudske komunikacije sa Svevišnjim koja čovjeka vodi prema pokajanju i unutarnjoj preobrazbi.
Vrlo snažan apel na moralno i duhovno buđenje čovjeka prisutan je u pjesmi Miroslava Slavka Mađera »Uskrsni«: Uskrsni, čovječe, uzdigni svoje biće / Konačno svani na pragu novoga vijeka / Dosta je bilo zla, i krvoprolića / Ustani u čovjeka. // Čemu tolika zla stoljeća, godine krvi / kad ti je u obzoru duše sveto stanje. / Ustani, čovječe – starog u sebi smrvi / i odbaci svoje crno imanje. // Svijet može iznova krenuti kao nada / s toliko divnih i utemeljenih načela; / Zar Ti nije dosta nevolja, rata, muka i jada / Bukni samo sa svoga čistoga čela… // I tad će zemlja kao planeta vjere / postati majka dobrim snovima života / Proći će ratovi, mržnje i nevjere / i urodit će ljubav, dobrota i divota… Od čovjeka Mađer vrlo izravno traži da se oslobodi svojih starih slabosti, da ih sve odbaci i smrvi jer tek unutarnja preobrazba pojedinca može biti preduvjet istinske obnove svijeta.
Nadalje motiv uskrsnuća povezan je s nadom da i sama Hrvatska, koja je prolazila kroz brojne povijesne kalvarije i kušnje, konačno dočeka taj presudni trenutak novoga početka: Iz Tvojega krila procvalo je proljeće, / tog krila natopljenog krvavim suzama. / Mi smo ga patnici čekali stoljeće, / tijela su naša krvarila u uzama. // Mi smo dugo išli po golgotskim stazama / i nosili križeve na ramenu robova, / ali sada idemo k uskrsnim oazama, / spuštajući bolove u dubinu grobova. // Mi nismo podlegli tugama i patnjama, / sa vjerom u Gospoda i u pravdu vječitu. / Što su mnogi zvali sanjama i tlapnjama, / sada se pretvorilo u istinu rječitu. // Svanuo je Uskrs u toj zemlji stradanja, / iz zemlje je patničke procvalo proljeće. / I život su postala naša sveta nadanja, / što su krvarila čitavo stoljeće (Jeronim Korner, Uskrsnuće Hrvatske). Svoju pjesmu Jeronim Korner piše iz pozicije onoga koji je nakon Drugoga svjetskoga rata bio optužen za kaznena djela protiv naroda i države i osuđen na četiri godine prisilnoga rada i dvije godine gubitka građanskih prava. Ta se počinjena nepravda može iščitati iz motiva patnika i robova koji su nosili križeve na svojim ramenima. Stoga njegova pjesma odiše osobnom dimenzijom, ali i kolektivnim iskustvom, a zatim prerasta u pjesmu u kojoj se rane preobražavaju u izvor života i nade, poput onih Kristovih koje je dotaknuo Toma.
Sigurno je da ni jedan od triju navedenih pjesničkih pristupa motivu uskrsnuća ne bi bio moguć, jer ne bi imao smisla, da se nije zbilo uskrsnuće Isusa Krista. Zahvaljujući tomu, Ivana Brlić Mažuranić sa sigurnošću može ustvrditi: »Ne, moj svijet nije raka« – smrt nema posljednju riječ, grob nije konačno stanje, a svijet je, unatoč sveprisutnoj patnji i smrti, otvoren, zahvaljujući Pobjeditelju, kako Krista naziva Zlatko Tomičić, prema obnovi i smislu.
Uskrsna lirika okupljena u antologiji pokazuje kako se jedna ideja može sagledati iz nekoliko različitih perspektiva: promjene u prirodi, buđenje čovjekove savjesti i nada u obnovu naroda samo su različiti načini na koje pjesnička riječ pokušava izraziti istu čežnju za novim početkom. U tim se slikama stoga posve prirodno spajaju i osobno i zajedničko iskustvo. Ipak njihova dubina ne proizlazi samo iz ljudske potrebe za nadom, nego iz događaja koji je toj nadi dao konačni smisao. Uskrsnuće Isusa Krista središnja je točka iz koje pjesnička imaginacija crpi svoje značenje pretvarajući motive proljeća, obraćenja i narodnoga preporoda u znakove vjere koja čovjeka uči da i njegov i svaki ljudski život u Bogu Pobjeditelju nadilazi granice prolaznosti.
