U četvrtak 28. svibnja navršava se 10. godišnjica političke poruke koja je odredila proteklo desetljeće politike i vlasti u Hrvatskoj. Tog 28. svibnja 2016. na 17. Općem saboru HDZ-a Andrej Plenković u svojem je govoru poručio kako »stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojega svojega člana«. Bila je to neizravna, ali jasna kritika upućena tadašnjemu predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku koji se već nalazio pod jakim medijskim i političkim pritiskom. Politički oslabljeni Karamarko uskoro je podnio ostavku na dužnost potpredsjednika Vlade, a i cijeloj je Vladi izglasano nepovjerenje. Hrvatski se sabor potom raspustio, a Karamarko je podnio i ostavku na dužnost predsjednika HDZ-a. Sredinom srpnja 2016. Plenković je kao tadašnji zastupnik u Europskom parlamentu izabran za novoga predsjednika HDZ-a kao jedini kandidat na unutarstranačkim izborima. U proteklih 10 godina Plenković je još dva puta pobjeđivao na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a (2020. imao je i protukandidata), a u tri navrata vodio je HDZ do pobjeda na izborima za Hrvatski sabor. Prvoga dana svibnja 2026. Plenković je nadmašio Franju Tuđmana u duljini vladanja Hrvatskom i postao najdugovječniji HDZ-ov državnik. Nakon što je 9. svibnja Péter Magyar izabran za predsjednika mađarske Vlade Plenković je postao najdugovječniji član Europskoga vijeća, najmoćnijega tijela Europske unije koje okuplja šefove država ili vlada njezinih članica.
»Što manje izvanrednih situacija«
Premda je gotovo 10 godina najmoćniji pojedinačni akter u hrvatskoj politici, malo se zna i piše o političkom i ideološkom profilu Andreja Plenkovića. On sam rijetko otkriva političke ideje koje pokreću njegovo političko djelovanje. No ponekad se dobije uvid u uvjerenja koja oblikuju njegov odnos prema politici. U intervjuu za »Media servis« krajem 2025. Plenković je upitan o mogućnosti i potrebi pokretanja referenduma za opoziv gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića i izboru novoga gradonačelnika na izvanrednim izborima. Plenkovićev je odgovor bio sljedeći: »Moje je mišljenje, ne samo za Zagreb, nego inače – što manje izvanrednih situacija. Hrvatska politička scena u biti nije navikla na izvanredne situacije. Imali smo jednom izvanredne izbore za Hrvatski sabor. Iz mog iskustva svi izvanredni izbori na lokalnoj razini toj lokalnoj jedinici nisu donijeli ništa bitnoga. Izbori su bili prije šest-sedam mjeseci. Povjerenje je dobila opcija koja je dobila, tako je, kako je. Imaju stabilnu većinu u Gradskoj skupštini i ne vidim da će se tu nešto promijeniti. Onaj tko želi ići na izbore neka se sprema za izbore 2029. godine.«
Više praksa nego teorija
Plenković se ne izjašnjava kao ideološki konzervativac, no nesklonost izvanrednim situacijama u politici čini ga bliskim konzervativnoj političkoj tradiciji. Anthony Teasdale ističe da konzervativci nevoljko ističu pripadnost bilo kojoj političkoj doktrini ili skupu fiksnih načela.
David Willetts svojedobno je primijetio da su konzervativci oprezni s izjavama o načelima i uvjerenjima te premda imaju politička načela, oni se više oslanjaju na praksu nego na teoriju. Teasdale objašnjava da je jedna od stalnih značajka konzervativizma njegova sposobnost da uspješno upravlja društvom prema kojemu gaji ozbiljne kritike, sumnje ili rezerve. Konzervativizam je manje karakteriziran snažnom i samouvjerenom obranom privlačnoga »statusa quo« nego stalnom nelagodom zbog sadašnjosti, a donekle i strahom od budućnosti, što odražava bazičnu nesigurnost, obrambeni stav i nemir glede svijeta oko sebe. Taj »nemir u srcu« konzervativizma praćen je snažnom i upornom potrebom za vladanjem. Konzervativci ne dijele ambiciju preoblikovanja ili preuređenja društva, koja se često nalazi kod ljevice u politici. Pojedini konzervativci mogu biti nostalgični za »izgubljenom« prošlošću, no općenito su svjesni ograničenja politike u promjeni društva te se obično okreću praktičnim ili postupnim reformama osmišljenim da poboljšaju sadašnjost, a ne izgradnji potpuno nove budućnosti na korjenito drugačijim osnovama.
Pogodan profil za predsjednika ideološki fleksibilnoga HDZ-a
Plenkovića su politički protivnici unutar stranke često prozivali kao »neautentičnoga« HDZ-ovca, no upravo ga njegove konzervativne osobine čine autentičnim HDZ-ovcem i dugovječnim predsjednikom te stranke. HDZ je od razdoblja Ive Sanadera ideološki razvodnjena stranka koja pritom ima elemente demokršćanstva u programima i javnim politikama. Kao ideološki neodređen i pragmatičan političar Plenković je pogodan profil za predsjednika ideološki fleksibilnoga HDZ-a. HDZ najviše određuje stalna i uporna težnja za vlašću, od lokalne, područne, preko nacionalne do europske razine. To samo po sebi nije sporno jer je težnja za obnašanjem vlasti konstitutivno obilježje političkih stranaka. Kao političar koji je usmjeren na postupno poboljšavanje sadašnjosti, a ne na korjenite političke promjene, Plenković se pokazao kao jamstvo dugotrajnoga i stabilnoga obnašanja vlasti za HDZ.
Konzervativizam kao ideološka osnova
Plenkovićev osobni politički slogan bio je »vjerodostojno«. Premda su ga politički oponenti često prozivali za nevjerodostojnost, Plenković je vjerodostojan odnosno autentičan u politici koja je ponajprije usmjerena na pobjeđivanje na izborima, obnašanje i zadržavanje vlasti i rješavanje trenutačnih izazova i problema u društvu. U proteklih 10 godina često se činilo kao da smo prešli u postideološko razdoblje hrvatske politike, no odsutnost izjava o ideološkim uvjerenjima i načelima ne znači i kraj političkih ideologija. Pomalo neočekivano, ali konzervativizam se pokazuje kao ideološka osnova Plenkovićeve i HDZ-ove vlasti u Hrvatskoj.
