Ako i nije tajna da je franjevačka obitelj Crkvi podarila najveći broj svetaca i blaženika, »franjevaštvo« je tih Božjih ugodnika nerijetko tajnovito. Slikovito rečeno, katkada je ono poput sjemena skrivena u bujnom plodu vlastite karizme, a katkada je poput korijena nevidljiva podno razgranata stabla raznih služba. Pa makar i bilo skriveno, sjeme je izvor ugodnoga mirisa i slatkoga okusa; pa makar i bio nevidljiv, korijen je izvor jedrine debla i hlada krošnje. Među množinom svetih hrvatskih sljedbenika svetoga Franje ta se istina možda i najzornije pokazala u životu bl. Marije Propetoga Isusa Petković, karitativke čija je služba ponikla s franjevačkoga korijena i mističarke čije duhovno sjeme i danas krijepi karizmu Kćeri milosrđa Trećega samostanskoga reda svetoga Franje. S provincijalnom predstojnicom hrvatske provincije te redovničke družbe s. Emilom Barbarić, ususret 60. godišnjici blaženičine smrti i 800. godišnjici preminuća sv. Franje, razgovarali smo o njihovim duhovnim vezama.
S. Emila Barbarić: »Iz poniznosti nije htjela izraziti svoju volju, nego je željela da se vrši volja Božja«Franjevački put utabao joj je biskup
Naklonost prema franjevaštvu bl. Marija Propetoga stekla je još u djetinjstvu, navodi sugovornica. »U njezinu su rodnu župu Svih svetih u Blatu redovito dolazili franjevci s Badije, otočića nedaleko od Korčule. Djelovali su kao duhovnici, propovjednici i ispovjednici. Odsjedali su uglavnom u kući Marijina oca, imućnoga Blaćanina Antuna Petkovića Kovača, koji im je u svojoj obiteljskoj kući uz župnu crkvu stavio na raspolaganje dvije sobe. Bio je to izraz njegove zahvalnosti što su franjevci organizirali prijevoz njegova brata Marka koji je bio umro u Veneciji.« Franjevci zadarske provincije sv. Jeronima u Blatu su osnovali i Treći svjetovni red sv. Franje, kojemu je Marija bila članicom i tajnicom u doba bijede izazvane Prvim svjetskim ratom, španjolskom gripom i filokserom. No na njezin franjevački put presudno je ipak utjecao dubrovački biskup Josip Marčelić. »On je vidio njezine sposobnosti i darovitosti u vođenju i organiziranju pomoći potrebitima, što je činila već u roditeljskoj kući. Usmjeravao ju je na osnivanje redovničke družbe koja bi se iz ljubavi prema Bogu zauzimala za najsiromašnije, i duhovno i materijalno.«
Na blagdan sv. Franje opasala se franjevačkim pascem
Iako se Marija nije smatrala sposobnom za takvo djelo, biskup ju je vodio strpljivo, korak po korak. »Po biskupovu nalogu u ožujku 1919. odlazi s mještankom Marijom Telentom u crkvenu kuću u Blatu i nastavlja rad u pučkoj kuhinji, gdje je već prije pomagala. Bio je to početak rada koji će se uskoro oblikovati kao nova redovnička zajednica za koju je valjalo napisati pravila. Zamolila je biskupa Marčelića da joj u tom pomogne i on joj je poslao Opće malo pravilo Trećega redovničkoga reda sv. Franje; željela je da njezina zajednica bude priključena franjevačkomu redu. Sa svojom zamjenicom Marijom Telentom otišla je na poluotočić Prižbu, gdje je na dan povlaštenoga franjevačkoga blagdana Blažene Djevice Marije Anđeoske, 2. kolovoza 1920., započela pisati prve Ustanove družbe«, navodi s. Emila Barbarić, dodajući da je za dan osnutka družbe blaženica iste godine odabrala 4. listopada – blagdan sv. Franje. »Tada je sa svojih pet kolegica obukla redovničko odijelo i bila opasana franjevačkim pascem o kojem je visjela i franjevačka krunica.«
Franjina blizanka po borbama s naravlju
Toga je dana Marija – po čudesnom znaku koji je vidio fra Marijan Stašić, voditelj duhovnih vježba uoči redovničkoga oblačenja – primila i redovničko ime koje neodoljivo podsjeća na Franjinu ljubav prema Raspetoj Ljubavi. »I ona je poput Asiškoga Siromaška osjećala da Isus, kao Očeva ljubav za svakoga čovjeka, nije ljubljen u svijetu ljudi zauzetih tjelesnim i materijalnim brigama. Bog Stvoritelj nije prepoznat u ljepoti sveukupnoga stvorenja i ljudi, njegova ljubljena djeca, prolaze mimo toga ne videći i ne čujući Očev zov. Marija Propetoga zbog toga je trpjela jer je željela da svako stvorenje slavi Boga kao Oca, koji neizmjerno ljubi svako svoje dijete.« No blaženica »nesputana kao bura i meka kao bonaca« s Franjom je dijelila i iskustvo borbe s vlastitom naravlju. »Neprestano se vježbala u svojem karakteru, osobito u strpljenju prema svakoj sestri. Zahtijevala je od sebe same da sa svakom bude strpljiva i blaga poput Isusa, što joj nije uvijek uspijevalo onako kako je željela. Mnogi zapisi u njezinoj bogatoj pisanoj ostavštini govore o nutarnjim borbama i vapajima Bogu da je ne odbaci jer je sebe doživljavala kao vrlo nesavršenu«, otkriva sugovornica.
Nije zazirala od posla ni od prošnje
Uzor serafskoga učitelja ogleda se i u krjepostima koje joj je u dekretu iz 2002. pripisala nekadašnja Kongregacija za proglašenje svetih: siromaštvu i poniznosti. »Spomenute krjeposti očitovale su se upravo po odabiru imena koje ona nije izrekla, nego ga je priželjkivala. Iz poniznosti nije htjela izraziti svoju volju, nego je željela da se vrši volja Božja«, tumači sugovornica, dodajući da se Marijina poniznost vidjela i u prostodušnom prihvaćanju svake vrste posla. »Sestrama je u Paragvaju, primjerice, bilo simpatično i gotovo neshvatljivo kad bi ponekad stavila pregaču, zavrnula rukave, u zdjelu prosijala brašno i zamijesila kruh. U ono je vrijeme bilo nezamislivo da vrhovna predstojnica radi te domaćinske poslove. Nije zazirala ni od kakva potrebna i korisna posla. Neshvatljivo je bilo da ona, odrasla u bogatoj obitelji, ide u Slavoniju i Bačku prositi hranu za svoju gladnu siročad u Blatu, a upravo je tako činila.«
Drvo koje spaja Dijete Isusa i Propetu Ljubav
To sjedinjenje poniznosti i siromaštva blaženicu ponovno sjedinjuje s primjerom sv. Franje, koji se poslanju učio koliko pred raspelom toliko i pred jaslicama. »U blaženičinoj spomensobi u kući matici u Blatu nalazi se lijep kip Djeteta Isusa koji leži na križu – to su joj sestre darovale u nekoj prigodi. Očito su dobro poznavale njezine sklonosti prema Djetetu Isusu i Propetoj Ljubavi jer ih je često povezivala – jaslice i križ.« Na temelju betlehemskih jaslica bl. Marija Propetoga znala je sestrama tumačiti i smisao redovničkih zavjeta, objašnjava s. Emila Barbarić. »Kako se sama nadahnjivala uz jaslice, tako je doživljeno živopisno prenosila svojim sestrama, a činila je to i prije članicama katoličkih društava u kojima je djelovala, u Marijinim kćerima, u Franjevačkom svjetovnom redu i ostalima društvima u Blatu. S osobitom je nježnošću pisala o Djetetu Isusu, a priprava za Božić uvijek je bila osobito svečana, toliko da naša družba put svoje majke utemeljiteljice nastavlja u posebnom čašćenju Isusova utjelovljenja i rođenja«, tvrdi sugovornica.
Od Pjesme stvorova do kantika Bogu Stvoritelju
Ipak je sveti Franjo u povijesti svetosti znamenit po radosti s kojom je na čašćenje Stvoritelja pozivao stvorove. A i blaženičini kantici »hvale Bogu Stvoritelju« svjedoče o sličnu pjesničkom duhu. »Odnos prema stvorenomu bl. Marije Propetoga upečatljiv je od djetinjstva. Najradije je išla u prirodu, gdje se satima znala zadržavati u molitvi i tišini, zahvaljujući Stvoritelju što je tako divno sazdao svijet. Kada bi se našla u zaseoku Babini, oko tri sata hoda od Blata, gdje je njezin otac imao posjed i u njemu brojne težake, poučavala bi njihovu djecu školskim predmetima, držala im vjeronauk i pripremala ih za sakramente. Za taj se rad pripremala boravkom u prirodi, promatrajući izlazak sunca i slušajući pjev ptica.« Iz takva doživljaja Gospodara svega stvorenoga uz radosni je pjev proizlazila i ozbiljna pobožnost, primjećuje s. Emila Barbarić. »Svaka proslava rođendana bila joj nova prigoda za pisanje zahvala za darovani život i molitava da se Bog proslavi u svemu stvorenju. O smrti je uvijek otvoreno govorila i pripremala se za nju, a kao podsjetnik na vlastitu smrt držala je ponad kreveta mrtvačku glavu.« Tako je spokojno mogla spavati samo duhovna kći onoga koji je i smrti pjevao: »Dobro mi došla, sestrice!«
Naravna simbioza s manjom braćom
