Medijski opisi toplinskih valova hrane kulturu straha. Jasno, neupitna je klimatska stvarnost visokih temperatura, ali čitajući vijesti i brojke na portalima, mrežnim uradcima (privremenih) novinara i alata umjetne inteligencije, stječe se dojam da je civilizacija na rubu raspada. Šetnja toplinske kupole po Europi postala je kazna bogova za neumjerenu potrošnju, a Celzijevi su stupnjevi pretvoreni u glasačku kutiju. Zelene, lijeve, liberalne ili neke druge političke opcije konzumiraju vremensku prognozu te argumentima panike podvaljuju svoje kandidate na izbornim listama. U divljem braku medija i politike redovit se život, i sve njegove oscilacije, predstavlja kao derivat straha. Strah je postao fetiš javnih politika, mehanizam kontrole fluidnih masa, začin manipulacije…
Pandemija – festival straha
Svježi i sveopći primjer manipulacije strahom bio je javnozdravstveni rat protiv koronavirusa. U globalnoj agresiji protiv virusne zvijeri sudjelovali su svi – Ujedinjeni narodi, saborski zastupnici, lokalne ambulante i, naravno, piskarala na internetu. Nevidljivi uzročnik covida-19 postao je avet koju su iskoristili upravitelji pandemije, hipnotizirali planet i strah pretvorili u bolest.
Kako se pandemija može izobličiti u infodemiju te kako inducirani strah potiče nerazumno ponašanje opisuje Daniel Defoe u »Dnevniku kugine godine«, napisanu još 1722. godine: »U toj klaonici dvoje ljudi palo je mrtvo dok su kupovali meso, što je dalo povoda glasini da je meso zaraženo; iako je to prestrašilo ljude i uništilo trgovinu, kasnije se jasno pokazalo da u toj tvrdnji nema ni mrvice istine. No nitko ne može objasniti moć straha kada on jednom ovlada ljudskim umom.«
Translacija straha
Pandemija straha zarazna je, prelijeva se iz bolnice na ulicu, iz trgovine u školu… Višegodišnje maskiranje, izoliranje i dezinficiranje školske djece očekivano stvara nove oblike fobija. U Velikoj Britaniji, na primjer, edukacijski centri koji organiziraju školska putovanja skraćuju trajanje tradicionalnih petodnevnih izleta na samo dva dana. Objašnjenje Stevea Halletta, upravitelja jedne školske agencije (»Rock UK«), zabrinjavajuće je: »Razina tjeskobe je porasla. Djecu koja su odrastala tijekom pandemijske krize zabrinjava boravak na otvorenom i boje se biti danima izvan kuće.« U toj »pandemijskoj nostalgiji« sudjeluju i roditelji koji se boje mogućih otmica, loše prehrane ili prehlade svojega djeteta.
Strah u službi razuma
Strah, jasno, ima zaštitnu funkciju, ali ne da zamagli razum, nego da mu služi. Ili kako to tumači Guy de la Bedoyere, engleski povjesničar: »Strah je koristan fenomen. Strah od razornih valova pomaže nam da se sklonimo u pristaništu ili da napustimo palubu kruzera tijekom oluje. Zbog opravdanoga straha u prometu udaljavamo se od ceste. Razumno je poduzeti mjere opreza kako bi se izbjegla ozbiljna zaraza. Ali uvijek postoji granica.« Strah koji poprima dijagnozu mazohizma nije razoran samo za pojedinca, nego i za čitavo društvo. Plodove takvoga straha ubiru mediji napuhujući broj klikova, političke institucije proširujući prostore kontrole te razne industrije poskupljujući proizvode protiv straha.
Poslije kiše sunce
Ovih dana, zbog visokih temperatura zraka, prehlade ili virusi, jasno, nisu u fokusu generiranih paranoja, alarma, strahova… Na paničnom popisu sada su uvršteni UV indeksi, melanomi, crvena upozorenja, kolapsi elektroenergetskih sustava, dehidracija organizma, otapanje asfalta, presušivanje lokalnih vodovoda… Sunce više nije izvor života, nego kancerogena prijetnja. Stara izreka »Post nubila Phoebus« više ne vrijedi, promjena vremena više nije očekivana i dobrodošla, nego je zloslutna i nepovratna.
