Samo je nekoliko redaka bilo potrebno da bi 9. srpnja 1945. partizanski vojni sud krivima proglasio i u smrt bacio petoricu svećenika – Augustina Ivana Šabalju, Valentina Bocaka, Antuna Vrančića, Iliju Živkovića i Herberta Medića. Koje su konkretno zločine počinili, na kojem konkretnom mjestu i u kojim okolnostima, za vojni sud nije bilo potrebno posebno utvrđivati. Odluka je, zapravo, donesena prije kvazisudskoga procesa po političkom i ideološkom ključu. Naime osuđeni svećenici u ratnim su okolnostima djelovali kao vojni kapelani u vojnim postrojbama Nezavisne Države Hrvatske.
No početkom srpnja ove godine, više od osam desetljeća od donošenja sramotne presude, došla je vijest da je Županijski sud u Zagrebu poništio presudu petorici ubijenih svećenika te ih proglasio nevinima. U obrazloženju svoje odluke Županijski sud nije mogao biti jasniji: »Osuda i kažnjavanje osuđenih Valentina Bocaka, Ivana Šabalje, Antuna Vrančića, dr. Ilije Živkovića i Herberta Medića posljedica je očigledne zlouporabe političke moći tadašnje vlasti na način da je komunistički represivni aparat smatrao potrebnim progoniti i kažnjavati sva djelovanja koja su imala bilo kakvog doticaja s ranijom vlašću, pa ih je upravo samo iz tog razloga i procesuirao, određujući pritom političke delikte nedopustivo ekstenzivno.«
»Čak i u slučaju da su sve žrtve partizanskih zločina učinile teške zločine – to ne opravdava partizanske počinitelje. Zločin se ne može kazniti bez suda, a kamoli ubijati nekoga bez suda. Nadalje, treba dodati i da osveta i mržnja ulaze u obilježje teškoga ubojstva«, podsjeća odvjetnik Krešimir GrebenarBudući da je osuđeni svećenik Augustin Ivan Šabalja pripadao franjevcima trećoredcima i rodom je s Krka, početna je inicijativa za reviziju presude došla od fra Hrvoja Perkovića iz Porta na Krku i Ivana Šabalje, nećaka ubijenoga svećenika Šabalje. A s obzirom na činjenicu da ostala četvorica osuđenih svećenika nisu imala živućih krvnih srodnika, za njih se zauzela udruga »Vigilare«. Kako ona djeluje i u sferi zaštite ljudskih i građanskih prava, prema hrvatskom zakonodavstvu ona može podnijeti i zahtjev za reviziju presude koju je donio partizanski sud u poratnom razdoblju, pojasnio nam je odvjetnik Krešimir Grebenar, koji je zajedno s partnerom odvjetnikom Ninoslavom Jagarom iz ureda »Jagar i Grebenar« iznio proces pravne borbe oko revizije. »Smisao svakoga poništenja presude jest u tome da se makne ljaga s ljudi koje su partizanski sudovi osudili kao nevine, bez pravih postupaka, bez dokaza. To je važno ne samo obiteljima tako osuđenih osoba, nego i društvu u cijelosti. To je, naime, i pitanje kolektivnoga sjećanja. Ako počnemo zaboravljati takve slučajeve, upadamo zapravo u memoricid koji je civilizacijski nedopustiv«, napominje odvjetnik Grebenar.
Podsjeća da su u poratnom Zagrebu, ali i u drugim hrvatskim sredinama, u jeku partizanskoga preuzimanja vlasti slični vojni sudovi donijeli na tisuće presuda kao u slučaju petorice svećenika. Gdje postoji nekakav pisani trag, može se pokrenuti proces revizije presude. No daleko su brojniji bili slučajevi masovnih ubojstava Hrvata nakon Drugoga svjetskoga rata bez ikakvih sudova. A postojali su čak i slučajevi, podsjeća odvjetnik Grebenar, u kojima su partizanski sudovi naknadno pisali smrtne presude, nakon što su »krivci« već bili likvidirani.
Riječi odvjetnika Grebenara potkrjepljuju i brojna historiografska istraživanja. Primjerice povjesničari Vladimir Geiger i Suzana Leček u članku koji je 2018. objavljen u Časopisu za suvremenu povijest pokazali su da su Francuska i Italija, zemlje sa 42 i 43 milijuna stanovnika, u poratnim divljim čistkama bile suočene s daleko manjim gubitcima. U francuskom slučaju procjene idu do deset tisuća ubijenih, a u talijanskom do petnaest tisuća. U Hrvatskoj je na otprilike četiri milijuna stanovnika u poratnim mjesecima ubijeno oko 60 tisuća ljudi. I to su, valja pripomenuti, ujedno umjerenije procjene stradanja hrvatskoga naroda koja su se događala u kolopletu bleiburške tragedije i drugih progona u godinama uspostave komunističke vlasti.
Odvjetnik Grebenar napominje i da je prema njegovim dosadašnjim uvidima u Hrvatskoj pokrenuto tek pedesetak procesa revizija komunističkih presuda, od kojih je otprilike polovica uspješno privedena kraju te je s ljudi koje je osudio partizanski sud uspješno skinuta ljaga.
»Na razini društva žalosno je promatrati da se u dijelu politike u Hrvatskoj, one lijevoga predznaka, a onda i u dijelu medija, događa relativizacija komunističkih presuda i zločina. Govori se da su zločini počinjeni iz odmazde, mržnje i osvete. Pritom valja pojasniti da – čak i u slučaju da su sve žrtve partizanskih zločina učinile teške zločine – to ne opravdava partizanske počinitelje. Zločin se ne može kazniti bez suda, a kamoli ubijati nekoga bez suda. Nadalje, treba dodati i da osveta i mržnja ulaze u obilježje teškoga ubojstva. Zakoni mržnju i osvetu smatraju niskim pobudama«, upozorava odvjetnik Grebenar i napominje da bi i hrvatski zakonodavac u slučaju negiranja zločina koje su počinili jugoslavenski komunisti trebao promisliti i o načinima kako da se učini posebna pravna restrikcija po uzoru na praksu u nekim zemljama u kojima je kažnjivo negiranje holokausta. U protivnom, dodaje odvjetnik Grebenar, riskira se i da se iz političkih i medijskih krugova prema određenim osobama koje su stradale u prošlosti nanovo sije mržnja i poziva na mržnju.
»Pouzdano možemo reći da je većina žrtava partizanskih zločina pobijena bez suda, a i u slučaju onih koji su suđeni uglavnom je riječ o montiranim suđenjima. Dakle, neprihvatljivo je za naše društvo da se počne podrazumijevati da je partizanska vlast u proljeće 1945. Hrvatsku ‘čistila’ od kvislinga, da su oni koji su ubijeni sami krivi za to«, upozorio je odvjetnik Jagar. Podrobnije je u razgovoru opisao i neke manje poznate tehničke procedure poput posla oko utvrđivanja živućih srodnika ubijenih žrtava, gdje nerijetko treba prikupljati informacije više izvora – državnih arhiva, matičnih ureda, župnih ureda…
Obitelj ubijenoga svećenika Šabalja, koja živi na Krku, nedaleko od samostana trećoredaca u Portu, gdje je uključena i u zajednicu aktivnih domaćih vjernika, zadovoljna je što je došlo do poništenja presude. Pranećak ubijenoga svećenika Danijel Šabalja, koji je kao osamnaestogodišnjak sudjelovao u Domovinskom ratu, rekao nam je: »Nakon ovakvih presuda ono za što smo prije 35 godina bili spremni dati život počinje dobivati smisao. Sada više nitko ne može reći da je naš svećenik Ivan Šabalja nekakav zločinac. On je kao kapelan služio među vojnicima. On se, kao i ja 1991. godine, na svoj način odazvao služiti svojemu narodu. Zašto bi to bilo prijeporno? Posebno ako uzmemo u obzir i činjenicu da su i pripadnici drugih konfesija koji su činili vojne postrojbe NDH imali pravo na svoje dušobrižnike.«
Pranećak Šabalja podsjeća da na Krku i dalje živi spomen na ubijenoga svećenika trećoredca Ivana. Redovito se slave mise, a posebno se za njega moli na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja, što je datum za koji se pretpostavlja da je ubijen 1945. godine. »Znakovito je bilo što je iz objavljene presude Županijskoga suda bilo vidljivo da ju je elektronički potpisala predsjednica sudbenoga vijeća baš 24. lipnja, na blagdan Ivana Krstitelja, što je njemu bilo i krsno ime«, dodao je sugovornik Šabalja. »Mojemu je djedu, dakle bratu ubijenoga svećenika Šabalje, bilo godinama na srcu da se nekako pronađe njegovo tijelo. Nije u tome uspio. Ja se zato ne ću umoriti u tom traganju. Ova nam je presuda i u tom smislu novi vjetar u leđa«, zaključio je pranećak ubijenoga franjevca trećoredca Šabalje.
Odvjetnici Ninoslav Jagar i Krešimir Grebenar dosad su sudjelovali u nekoliko uspješnih revizija komunističkih presuda, a zvučnije su među njima one koje je komunistički sud donio protiv svećenika Filipa Lukasa, istaknutoga hrvatskoga intelektualca, geostrateškoga mislioca i dugogodišnjega ravnatelja Matice hrvatske, te franjevca trećoredca Petra Turkalja. Presuda protiv Lukasa poništena je 2017. godine, no bez obzira na tu činjenicu zagrebačke su gradske vlasti prošle godine odlučile da treba preimenovati ulicu u glavnom gradu koja nosi njegovo ime. A o časnom djelovanju o. Turkalja u teškim ratnim okolnostima na osobit je način svjedočila s. Cecilija Jurin, Hrvatica koja se nalazi na popisu Pravednika među narodima centra Yad Vashem u Izraelu, rekavši u jednoj prigodi da je sve što je ona uradila na planu spašavanja židovske djece činila upravo po njegovu nalogu. No partizanski su vlastodršci takvo njegovo djelovanje odlučno zanemarili te je on po odlukama Okružnoga narodnoga suda srednje Dalmacije u Splitu i Vrhovnoga suda Hrvatske 1946. proglašen krivim za rušenje društvenoga uređenja i tekovina NOB-a te osuđen na 12 godina strogoga zatvora, gubitak građanskih prava u trajanju od šest godina i konfiskaciju cjelokupne imovine. Umro je mučeničkom smrću u zatvoru u Staroj Gradiški 17. srpnja 1948. O pravednosti komunističkih sudova i potrebi daljnjih revizija sličnih presuda dovoljno govori i činjenica da se još traga za posljednjim počivalištem posmrtnih ostataka o. Turkalja.
