Ljudsko je umiranje svakodnevica. Strašno je lice smrti ako o njoj razmišljamo bez vjere i kršćanske nade. To je jednostavno uništenje ljudskoga bića. Ali, ipak nije tako. Stvarnost onostranoga života ne ovisi o tome priznaje li je čovjek, ili ne. Kad čovjek umire ovom svijetu, njegova se neumrla duša budi u vječnim zbiljama. Objava Božja nas uči, a Bog ne laže (usp. 1 Tit 1, 2), da se čovjek može probuditi u jednom od tri stanja: u kraljevstvu nebeskom, u čistilištu ili u vječnoj odijeljenosti od Boga, u paklu.
Ta činjenica daje smrti svu ozbiljnost; smrt je čas vječne odluke i opredjeljenja. U času smrti konačno se odlučuje kakvo će biti naše uskrsnuće; da li na uskrsnuće života ili na uskrsnuće osude, kao što je rekao Isus. (usp. Iv 5, 29)
Zato smrt može biti sretna i nesretna, na vječno spasenje ili na vječnu propast. To je njezina najveća tajna. To je najpotresniji trenutak života.
Nada nam mijenja lice smrti. Ona osvjetljuje taj tajanstveni prijelaz; nadamo se da odlazimo s ovog svijeta u vječni život, u susret s Trojedinim Bogom koji nas prihvaća s ljubavlju. Kršćanska nada, rođena iz čvrste vjere, osvjetljuje dušu i u času smrti mirom Božje blizine.
Žalosno je što su danas mnogi kršćani tako oslabili u vjeri da umiru bez nade. Zanemaruju primanje svetih sakramenata koji su Božji izvori te blažene nade.
Apostol Pavao pisao je Solunjanima: »Ta svi ste vi sinovi svjetlosti i dana… A mi koji smo od dana, budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi, stavimo kacigu, nadu spasenja.« (1 Sol 5, 5. 8) Pavao se služi slikom rimskoga vojnika koji je spreman za borbu. Tako i kršćanin mora biti spreman i opremljen oklopom vjere i ljubavi i kacigom nade spasenja za konačnu borbu.
Zaista, potrebna je hrabrost kršćanski živjeti i kršćanski umirati, a to je milost koja krijepi dobru nadu.
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 75.-78.
