Pedeseta obljetnica velebne proslave Godine kraljice Jelene u Solinu jamačno pripada redu najvažnijih jubileja Crkve u Hrvata u 2026. godini koja će se proslaviti 10. listopada u Solinu. U rujnu 1976. godine na Gospinu se otoku uz rijeku Jadro okupila nepregledna rijeka hrvatskih hodočasnika iz raznih krajeva Hrvatske, ali i predjela ondašnje jugoslavenske države u kojima su živjeli Hrvati katolici. Solin su tih dana preplavile narodne nošnje, ljudi različitih dobi, sudbina, običaja…
Završne svečanosti Jelenine godine i Hrvatske marijanske godine u Solinu trajale su tjedan dana, od 5. do 12. rujna 1976., a tih su se dana programi, kateheze i teološki kongresi protegnuli i do Splita, Omiša, Trogira, Kaštela i drugih žarišta. Svečanom euharistijom na Gospinu otoku predsjedao je izaslanik pape Pavla VI. prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper. Uz njega je bilo još šest kardinala (među njima i Albino Luciani, venecijanski patrijarh i budući papa Ivan Pavao I.) i više desetaka nadbiskupa iz inozemstva, kao i sav ondašnji katolički episkopat s područja Jugoslavije i još petstotinjak svećenika.
Plamen je tinjao godinama
Rujan 1976. u Solinu ražario se iz pepela koji je tinjao godinama, točnije puno desetljeće. Najprije je splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić 1965. godine najavio da će se desetljeće do 1976. godine slaviti kao duhovna priprava za tisućitu obljetnicu Jelenine marijanske crkve. Naime, u Solinu je 976. kraljica Jelena podigla prvu hrvatsku poznatu marijansku crkvu. U Solinu je bila i crkva sv. Stjepana s grobnicama hrvatskih kraljeva, kao i krunidbena bazilika kralja Zvonimira, Dvorine, Gradine… Na Gospinu se otoku nalazio sažetak svih veličanstvenih solinskih povijesnih tragova i višestoljetnih duhovnih impulsa. Vjernoga suradnika u ostvarenju toga programa pronašao je splitsko-makarski nadbiskup u neumornom solinskom župniku Tugomiru Jovanoviću, »don Miru«, kako ga do danas pamte Solinjani, koji su zaslužnomu svećeniku nedaleko od Gospina otoka podigli i bistu.
Zaslugama svećenika Jovanovića Solin je tih godina postao stjecištem hodočasnika. Od »lokalne« proslave, projekta duhovne obnove primarno vezane za crkveni jug, javila se zamisao da Solin 1976. postane mjestom sabiranja cjelokupne Crkve u Hrvata i ishodište duhovnoga impulsa koji će se rastegnuti na ostatak sedamdesetih i na osamdesete. Ključan je okidač tada – uz svesrdnu potporu »operativca« na terenu »don Mira« – došao iz uredništva Glasa Koncila, a zamisli su spremno prihvatili i hrvatski biskupi.
Akademik Marko Trogrlić: »Narod koji poznaje svoje duhovne izvore, razumije vlastitu povijest i u vjeri pronalazi snagu za budućnost može s pouzdanjem i nadom gledati prema vremenu koje dolazi«U Solinu je bila »osobna karta« hrvatskoga naroda
Solin je na više razina bio simbolično mjesto. Ondje je davne 1898. veliki don Frane Bulić neumorno prekapao zemlju i analizirao natpise na stoljećima zaklonjenu kamenju. Među njima je otkrio i dešifrirao tekst koji se pokazao kao nadgrobni natpis kraljice Jelene. Riječ je o prvoklasnom izvoru za povijest hrvatskoga naroda budući da je u njemu bila sadržana genealogija hrvatskih kraljeva. Hrvatskomu je narodu – kojega su u habsburškoj carevini žestoko osporavali čas Mađari, čas Nijemci – natpis s groba kraljice Jelene bio i svojevrsna »osobna karta«. Sav ponos na tisućljetnu povijest, koji se ponosno prenosio s koljena na koljeno, od usta do usta, pokazao se opravdanim. Hrvatski je narod imao svoje kraljeve, vladare domaće krvi, još u razdoblju srednjega vijeka. Isti taj argument morao se nanovo izvući i sredinom sedamdesetih, kada je hrvatsko ime u »olovnim godinama« represije nakon sloma hrvatskoga proljeća proskribirano na svim razinama.
Navedeno objašnjava i zašto je Solin izabran kao mjesto u kojem će započeti definitivni ogled Katoličke Crkve i komunističkoga režima u Jugoslaviji. Naime nakon rujanskih svečanosti u Solinu rađale su se i druge velebne svečanosti – u Biskupiji kod Knina 1978., u Ninu 1979., uz još niz manjih jubilejskih slavlja, a sve je kulminiralo Nacionalnim euharistijskim kongresom na Mariji Bistrici 1984., dotad najvećom misom u hrvatskoj povijesti, koja je okupila tada gotovo nevjerojatnih pola milijuna hodočasnika. Jubilejski hod dobio je i svoj naziv – »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«. A imao je i središnji znak, svojevrsni logotip – pralik Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnoga Zavjeta. U Solinu je u rujnu 1976. zapuhao vihor duhovne obnove u znaku Majke Marije koji je – opravdano se može tako gledati – hrvatski narod nosio na putu ustrajnosti ne samo do kraja komunističkoga režima, nego i nakon njegova pada, kada je domovinu trebalo braniti od velikosrpskoga agresora i podizati na demokratskim principima. Zato je u vjerničkom osjećaju sasvim opravdano u Marijinu ključu tumačiti i simboliku 5. kolovoza 1995. – kada se na kninskoj tvrđavi nakon uspješne vojno-redarstvene operacije »Oluja« zavijorila hrvatska šahovnica – dana koji se isprepleo i s blagdanom Gospe Snježne.
Marija kao duhovna zaštitnica hrvatskoga identiteta
Pola stoljeća nakon svečanosti u Solinu neke od duhovnih poruka velebnoga slavlja koje nisu izblijedjele do današnjega dana »dešifrirali« smo uz svećenika i povjesničara akademika dr. Marka Trogrlića, odnedavno i člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji znanstveni interes zaokupljaju brojne teme iz solinske i hrvatske nacionalne prošlosti. Akademik dr. Trogrlić svrnuo je pozornost na molitvu koju je 12. rujna 1976. u Solinu predvodio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić na zaključku misnoga slavlja pred likom Gospe Velikoga Zavjeta. Ta je molitva bila, podsjeća dr. Trogrlić, ne samo pobožni čin, nego i dubok teološki i povijesni sažetak hrvatskoga duhovnoga iskustva.
»U toj se molitvi Hrvati prepoznaju kao narod oblikovan marijanskom pobožnošću, rasprostranjenom kroz brojna svetišta u kojima se stoljećima oblikovala vjera i narodna svijest. Stoga zagrebački nadbiskup započinje zazivom koji sabire cjelokupni marijanski krajolik hrvatske duhovnosti: ‘Presveta Bogorodice i Majko naša! Dali smo Ti naslov po tolikim našim svetištima i zovemo Te: Gospo od Otoka, Majko Božja Bistrička, Sinjska, Trsatska, Olovska, Širokobriješka, Letnička, Tekijska, Aljmaška, Voćinska. Majko svih naših svetišta – Kraljice Hrvata, Najvjernija Odvjetnice Hrvatske!’ U tom je zazivu sabrana povijesna svijest o jedinstvu naroda u molitvi, ali i o trajnoj prisutnosti Marije kao duhovne zaštitnice hrvatskoga identiteta«, pojašnjava akademik Trogrlić.
Razumijevanje povijesti kao prostora slobode
Ta je molitva imala i karakter svečanoga čina predavanja, napominje svećenik i akademik dr. Trogrlić i citira: »Slaveći ovaj naš dvostruki jubilej, posvećujemo Tvom prečistom Srcu, Majko duše naše, Crkvu i narod Hrvata. Povjeravamo Ti sve što jesmo sa svojim slabostima i svojim krepostima.«
»U tome se činu predanja izražava temeljna teološka spoznaja o povijesnoj ovisnosti naroda o Božjoj providnosti i o Marijinu zagovoru, ali i svijest o vlastitoj ograničenosti«, pojasnio je i dodao: »Posebno je snažno odjeknuo naglasak na povijesnom oblikovanju vjere u obiteljskom i crkvenom životu: ‘Na Tvom su se srcu odgojile sve naše majke i redovnice, djevice i udovice, sva ženska, majčinska i sestrinska srca…’ U tim je riječima sadržana duboka antropološka i duhovna istina o ulozi obitelji i žena u očuvanju vjere i identiteta naroda kroz stoljeća«, dodao je dr. Trogrlić.
»Molitva se potom otvorila prema budućnosti, moleći da Marija bude majka sadašnjosti i budućnosti, u onom (ali i u svakom drugom) vremenu u kojem se napredak lišava duhovne dimenzije. Naposljetku molitva je dosegnula svoju eshatološku puninu u zazivu nade u vječni život, gdje prestaju patnja, suze i smrt, čime se cjelokupna povijest naroda stavlja u perspektivu Božje vječnosti«, pojašnjava akademik i svećenik Trogrlić.
»Duhovna poruka jubilejskoga pokreta ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’ ostaje duboko aktualna i u suvremenom vremenu. Njegova proročka vizija, povratak korijenima, naglašena spona s Rimskom Crkvom i Petrovom Stolicom te razumijevanje povijesti kao prostora slobode čine ga na svoj način i danas živim i nadahnjujućim duhovnim događajem«, napomenuo je dr. Trogrlić i zaključio: »Narod koji poznaje svoje duhovne izvore, razumije vlastitu povijest i u vjeri pronalazi snagu za budućnost može s pouzdanjem i nadom gledati prema vremenu koje dolazi.«
Kako je Solin izrastao u praiskon kršćanstva u Hrvata
Nedavno preminuli svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Drago Šimundža bio je jedan od neposrednih svjedoka zbivanja u Solinu u vrijeme proslave Godine kraljice Jelene i u razdoblju kada je u svijesti hrvatskoga naroda Solin polako prerastao u praiskon kršćanstva. Redovito je Šimundža za Glas Koncila donosio kronike o pohodima hodočasnika, slavljima, programima duhovnih obnova… Godinama kasnije, u zborniku »Sto godina župe Gospe od Otoka Solin: 1911. – 2011.«, svećenik Šimundža sažeo je koliko je bogat bio program jednoga sasvim uobičajenoga hodočasničkoga dana u Solinu tih godina. »Čitavo je jutro vrvjelo kao u košnici; jedni dolaze, drugi odlaze; sastaju se, čekaju i zajednički mole. Nekoliko se hodočašća redalo, da svako za se, jedno poslije drugoga ili po nekoliko zajedno pristupe povijesnom oltaru pred Jeleninim svetištem. Nakon jutarnjih redovitih misa solinske župe, prvi su pristupili žrtveniku mladi iz kršne Hercegovine. Poslije njih su slijedili naši grkokatolici sa svojom bogatom liturgijom sv. Ivana Zlatoustoga. Nakon njih je, oko 11 sati, glavna služba pripala zagrebačkom hodočašću, potom našim bogoslovima, časnim sestrama i drugim hodočasnicima iz solinske okolice«, zapisao je u zborniku mons. Šimundža.
