SVETIŠTE U ALJMAŠU OČEKUJE 5. NACIONALNI SUSRET HRVATSKIH KATOLIČKIH OBITELJI »Nadam se da će nam obitelji iz cijele Hrvatske donijeti blagoslov i da će ga odavde ponijeti«

»Dođite kao obitelji koje nose svoje radosti i svoje brige, svoje uspjehe i svoje kušnje…« Tako je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić kao domaćin pozvao obitelji da dođu na 5. nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji. Susret će se održati 19. i 20. rujna, prvoga dana u Osijeku, a drugoga dana, u nedjelju 20. rujna, obitelji će se okupiti oko Marije kako bi u duhovnoj povezanosti s njom slavile euharistiju. Završno slavlje održat će se u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu, na Dunavu, na samom istoku Hrvatske.

»Najmanja župa u biskupiji«

Župnik Aljmaša i upravitelj svetišta dr. Tomislav Ćurić kaže da je župa Aljmaš zapravo »najmanja u nadbiskupiji«: ima oko 300 vjernika, od kojih su mnogi starije životne dobi. Stoga se dobar dio njegovih aktivnosti odnosi na pastoral hodočasnika, koji tijekom čitave godine dolaze u velikom broju, pojedinačno, u organiziranim skupinama i – obiteljski.

»Drago nam je da će Gospa Aljmaška ove godine u svojem svetištu dočekati mnoge katoličke obitelji koje će doći iz bližih i daljih krajeva Lijepe Naše. Iskrena nam je želja da svi budu obnovljeni u vjeri, nadi i ljubavi i da sa sobom ponesu iskustvo posebne Božje milosti i Gospine blizine. A dolazak mnogih biskupa, svećenika i vjernika, posebno obitelji u Gospin Aljmaš za nas je također znak nade da će čitav ovaj kraj na istoku Hrvatske s Božjom pomoću ubirati plodove na duhovnoj, demografskoj, turističkoj, kulturnoj i svakoj drugoj razini«, kaže župnik i voditelj svetišta dr. Ćurić.

Svetište ima svoje domaćine

Posljednja nedjelja srpnja. Ući u Aljmaš, spustiti se cestom s obronka iznad mjesta prema svetištu, prema crkvi koja se zbog svojega izgleda uspoređuje s labudicom koja je ponosno isplivala iz Dunava i tu se smjestila, uvijek je impresivan trenutak. A svetište se ubrzo doživi kao – utočište. Utočište daje danju uvijek otvorena crkva koja svojim hladom i sakralnim ozračjem na posjetitelja prenosi vlastiti smiraj. No utočište daje i objekt s lijeve strane crkve, uklopljen u cjelinu svetišta, gdje je uređena neka vrsta samoposlužne kafeterije u kojoj se hodočasnici mogu poslužiti toplim i hladnim napitcima i skloniti se pred ljetnom žegom, zimskom studeni, kišom.

»Dolazak mnogih biskupa, svećenika i vjernika, posebno obitelji u Gospin Aljmaš za nas je također znak nade da će čitav ovaj kraj na istoku Hrvatske s Božjom pomoću ubirati plodove na duhovnoj, demografskoj, turističkoj, kulturnoj i svakoj drugoj razini«, kaže župnik i voditelj svetišta dr. Tomislav Ćurić

Misa, na koju uz domaće vjernike uvijek dođe i znatan broj hodočasnika, pojačava dojam da svetište ima svoje domaćine. To da je župnik te nedjelje bio na godišnjem i da ga je mijenjao drugi svećenik uopće se nije vidjelo. Župni zbor, čitači, ministranti, izvanredni djelitelji pričesti – svi su oni pridonijeli svečanosti slavlja, koja i hodočasniku pomaže doživjeti misu kao vrhunac hodočašća u marijansko svetište. Pa ni to što će naići na čistu crkvu nipošto se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Postoje, doznaje se, četiri tima koji, u pravilu ponedjeljkom, uređuju crkvu kako bi čista i uredna dočekala novi hodočasnički tjedan. Ništa ne odaje status najmanje župe…

Susret može početi »takoreći sutra«

Kao što je slučaj s većinom stanovnika Aljmaša, i život Stjepana Kneza presudno je usmjerio Domovinski rat. Sada je u mirovini, no radni je vijek proveo kao pirotehničar na uklanjanju mina. Podrijetlom je iz Koprivnice, a opasan posao doveo ga je na istok Hrvatske. U Aljmašu je upoznao suprugu Kristinu. Tu su se skrasili, rodili troje sada već poodrasle djece. Dobar dio umirovljeničkoga vremena stavlja na raspolaganje župnoj zajednici i svetištu, kao jedan od četrdeset ili nešto više vjernika koji se aktivno angažiraju u zajednici.

Govoreći o novom elanu koji je u život župe i svetišta unio sadašnji župnik, dolazi do otvaranja Memorijalnoga centra, koji se nalazi u bivšem bunkeru JNA kod prve postaje aljmaške kalvarije. Memorijalni je centar blagoslovljen 1. kolovoza 2023. Taj datum, 1. kolovoza, presudan je za život Aljmašana. Naime 1. kolovoza 1991. mještani su, spašavajući goli život, morali šlepom po Dunavu i Dravi pobjeći u Osijek; 1. kolovoza 1998. dogodio se radosni povratak; 1. kolovoza 2004. posvećena je sadašnja crkva, pripovijeda gospodin Knez.

Što se pak susreta obitelji tiče, sugovornik kaže: »Što se tiče nas kao župe, mi ćemo biti ‘tehnička potpora’ kako bi gosti koji dođu, obitelji, svećenici, biskupi, imali ovdje sve što im zatreba. Mi smo o tome sa župnikom razgovarali, sve smo razradili i spremni smo za susret koji se, što se nas tiče, takoreći sutra može održati. Aljmaš čeka obitelji iz cijele Hrvatske otvorenih ruku«, kaže Knez.

Onoga teškoga 1. kolovoza ’91. imala je 7 godina

Martina Vidak doživjela je kao sedmogodišnja djevojčica onaj zlokobni 1. kolovoza 1991., kao i onaj radosni 1. kolovoza sedam godina kasnije kad su se Aljmašani vratili na isti način na koji su i otišli – Dunavom, brodicama kojima je na čelu, kao ponosna labudica, plovio kip Gospe od Utočišta. Martina se nakon nedjeljne mise žuri kući kako bi pripremila ručak za svoju obitelj, supruga Marka i njihove Saru, Lanu i Hanu. Kad je riječ o depopulaciji kao vjerojatno najvećem problemu hrvatskoga istoka, riječi sugovornice daju mjesta nadi. »U zadnje tri do četiri godine ponovno imamo nekakav ‘baby boom’. Ovdje je tri godine područna škola (Osnovne škole Dalj) bila zatvorena, a sada se, prije tri godine, ponovno otvorila. Istina jest da je u nekim generacijama dvoje djece, ali ipak…« kaže nastavnica fizike i tehničke kulture koja, međutim, radi u Popovcu u Baranji. Neke su se obitelji vratile iz Njemačke ili Irske, a neke su se doselile iz samo 25 kilometara udaljenoga Osijeka, kaže sugovornica.

»I nama će to biti veliko nadahnuće«

Na pitanje o skorom susretu obitelji gospođa Vidak odgovara: »Nama koji imamo obitelj to puno znači. Prvo, nadam se da će obitelji odavde ponijeti puno blagoslova. No posebno mi je drago što će obitelji doći s prvotnim ciljem da zadobiju Gospinu zaštitu i Božji blagoslov, a s njime i nadahnuća za svoj obiteljski život. Znate, na Veliku Gospu ovamo dođe uistinu puno ljudi. No za neke je to prije svega pučko slavlje. Za ovaj se susret nadam da će obiteljima koje dođu u središtu biti Bog i Marija – a ne janjetina. A to će i nama, ovdašnjim obiteljima, sigurno biti veliko nadahnuće i poticaj. Drugim riječima, nadam se da će nam obitelji iz cijele Hrvatske donijeti blagoslov i da će ga odavde ponijeti.«

Gospa koja je tražila utočište i daje utočište

Nakon protjerivanja Osmanlija godine 1697. isusovci iz Osijeka donose Gospin kip u crkvu u baranjskom selu Lugu. No budući da su se u selo naselili kalvini, isusovci 1704. odnose Marijin kip i Gospa traži novo utočište. Pronalazi ga u Aljmašu, u tadašnjoj skromnoj crkvici. Od tada do danas Aljmaš nije prestao biti odredište hodočasnika, posebno iz Osijeka i osječkoga kraja. Bilo je tu dugačkih razdoblja kad je Gospa Aljmaška u svetištu davala utočište, ali je također bilo trenutaka kad ga je primala, jer crkve su stradavale… Posljednji takav slučaj bio je najdramatičniji. Četnici su 1991. godine do temelja minirali barokno svetište, kronološki gledano treću crkvu u Aljmašu, a sadašnji je Gospin kip, koji je svetištu bio darovao biskup Strossmayer, godinu dana gotovo neoštećen proveo pod ruševinama. U čudesnim okolnostima, uz posredovanje UNPROFOR-a, kip je 1992. godine pronađen, a Gospa Aljmaška ponovno je primila utočište u Osijeku te se 1. kolovoza 1998. u svečanoj povorci brodica vratila u Aljmaš, gdje joj je za samo pet godina izgrađeno novo svetište.