Moglo bi se reći da novom knjigom »Anksiozna generacija« američki socijalni psiholog Jonathan Haidt zapravo i nije donio ništa novo kada je riječ o poznavanju štetnih posljedica društvenih mreža na današnje mlade. Jer ne treba biti stručnjak za neko posebno područje da bi se tako očite posljedice spoznale.
Svi vide da se među mladima nešto događa – postaju zatvoreni, neprestano su uz ekrane, a istraživanja pokazuju i porast anksioznih i depresivnih stanja među njima. Kriza koja možda još nije tako vidljiva u Hrvatskoj definitivno se poput epidemije razmahala na Zapadu.
»Plimni val patnje« među mladima
Empirija koju u knjizi donosi Haidt čitatelja ne ostavlja ravnodušnim i vrlo jasno govori u prilog tezi o štetnom utjecaju mreža, što čini pozornosti vrijednima promišljanja američkoga socijalnoga psihologa, koji se knjigama kao što su »Pravednički um« i »Hipoteza o sreći« i nastupima na raznim akademskim i poslovnim tribinama prometnuo u autora utjecajna u američkoj javnosti općenito. Haidt u novoj knjizi pokazuje da su tijekom posljednjih petnaestak godina u Americi »depresivne epizode« među tinejdžerima znatno porasle. Od 2010. među djevojčicama došlo je do porasta od 145 posto takvih stanja, a među dječacima do porasta od 161 posto. Kod studenata na koledžu od 2010. za 134 posto porastao je broj dijagnosticiranih stanja anksioznosti te za 106 posto dijagnosticiranih depresija. U spomenutom se razdoblju najsnažniji porast anksioznih stanja dogodio među mladima u dobi od 18 do 25 godina. Dramatično se povećao i broj hitnih prijama zbog samoozljeđivanja. U Americi je to bio porast od 188 posto kada je riječ o djevojčicama te porast od 48 posto kada je riječ o dječacima. I možda najturobniji podatak – u posljednjih petnaestak godina porasle su i stope samoubojstava među adolescentima (za čak 167 posto kod djevojčica i 91 posto kod dječaka). Riječ je, napominje Haidt, o »plimnom valu patnje« koji se događa među mladima. I to ne samo u Americi, nego u svim zemljama Zapada. Potresne statistike moglo bi se još nadugo nizati.
Zašto je 2010. godina bila prekretnica?
Haidt ne uzima bez razloga godinu 2010. kao prekretnicu. Malo prije toga, naime, lansiran je prvi iPhone, čime je započela i sasvim nova era u komunikaciji – era pametnih telefona. Pojavio se i širokopojasni internet, a u povojima su bile i društvene mreže. Nekadašnji mobiteli brzo su postali uređaji sa »superbrzim« internetom, izvrsnim kamerama i ne samo alati korisni za život, nego i igračke, namijenjene i odraslima i mladima. To su jako dobro prepoznali dizajneri brojnih pametnih aplikacija. Korisnicima su, doduše, aplikacije ponudili besplatno, no na mala su vrata sami korisnici, tj. njihova pozornost i vrijeme koje provode uz razne pametne ekrane – postali proizvod, »sirovina« koju komunikacijski divovi poput Facebooka, Instagrama i TikToka prodaju tzv. trećim stranama, tvrtkama koje u virtualnom prostoru nude svoje najraznovrsnije moguće proizvode. Dizajneri aplikacija poput Facebooka svjesno su ih radili na način da one traže sve više pozornosti, da bi se od te pozornosti sve više moglo zarađivati. Privući korisnika što je moguće dulje uz pametni uređaj trebalo se čak i pod cijenu da on postane ovisan i da samo upotreba neke aplikacije ima vrlo štetne posljedice za njegovo duševno zdravlje. Najpogođenija takvim modelom bila je upravo generacija mladih rođenih od 1995. godine naovamo. Članovi tzv. generacije Z prvi su se u svojim svakidašnjicama u cijelosti »suživjeli« s pametnom tehnologijom. I prvi su podnijeli najteže posljedice u obliku znatnih porasta stopa anksioznosti i depresivnosti.
»Dopustimo djeci da prođu kroz najosjetljivije razdoblje razvoja mozga prije nego što ih povežemo sa šmrkom koji im u glave pumpa društveno uspoređivanje i algoritmom odabrane influencere«, poziva u knjizi »Anksiozna generacija« Jonathan Haidt
Stvarni svijet prepun pravila i virtualni svijet bez pravila
Korijene trenutačne krize među mladima rođenima nakon 1995. godine Haidt smješta u Ameriku devedesetih. Tada se u području odgoja dogodila svojevrsna promjena paradigme – djecu se sustavno prestalo izlagati manjim ili većim rizicima. Prevladao je »sigurnosizam« – stajalište da je djecu bolje držati kod kuće, pod »staklenim zvonom«, a podalje od aktivnosti u kojima bi se mogla ozlijediti ili u kojima bi ih netko mogao emocionalno povrijediti. No takvo je stajalište na duge staze dovelo do gotovo nevjerojatnih situacija u Americi – gdje se djeci zabranjuje da bez nadzora neke odrasle osobe igraju čak i najjednostavnije igre poput lovice. Roditelji koji djecu pošalju bez nadzora do primjerice trgovine u susjednoj ulici izlažu se riziku od prijave socijalnim službama i policiji. S tim je uvidima Haidt došao do središnje teze u svojoj knjizi – dok se događalo prezaštićivanje djece od stvarnoga svijeta, paralelno se rađao virtualni svijet koji je malo-pomalo mlade uvukao u sve svoje pore. A u tom pak svijetu nema nikakvih pravila – sve je dostupno odmah i u količinama koje su neograničene, u mjeri koja ne poznaje prostorne i vremenske razlike.
Društvene mreže ostavile su teže posljedice na djevojčice, napominje Haidt, zbog njihove urođene sklonosti za socijalnom usporedbom i traženjem zajedništva. »Prosjek ljepote« – izgled i mršavost ženskih likova koji su u objavama na društvenim mrežama »preostali« nakon »provlačenja« kroz razne filtre – za mnoge je djevojčice postao jednostavno nedostižan. A na dječake su pak najteže posljedice ostavile videoigre i dostupnost pornografije. Sada je, upozorava Haidt, u svim zapadnim društvima postalo gotovo uobičajeno da će prosječan dječak u svojem mladom životu prije susresti neki oblik teške pornografije nego što će poljubiti djevojčicu iz razreda. »Oblikujući šmrk prepun ovisničkoga sadržaja koji se ulijeva djeci kroz oči i uši te istisnuvši tjelesnu igru i izravno druženje, te su tvrtke (Haidt misli na tzv. tehnološke divove) premrežile djetinjstvo i promijenile ljudski razvoj do gotovo nezamislive mjere.«
Treba izbaciti pravila »Divljega zapada«
Postoji li odgovor na »veliko premrežavanje« koje se dogodilo gotovo preko noći, bez ičijega pristanka? Haidt predlaže četiri jednostavna koraka u povratku razumu. Prvi je među njima odgoda davanja pametnoga telefona u dječje ruke prije uzrasta srednje škole. Roditelji trebaju odgoditi davanje neometanoga pristupa internetu bilo kada u danu i dati djeci jednostavne mobitele – za pozive, slanje SMS poruka i bez internetskoga preglednika. To se već sutra može poduzeti za djecu uzrasta do 14 godina.
Drugi je korak ograničavanje pristupa društvenim mrežama do šesnaeste godine. »Dopustimo djeci da prođu kroz najosjetljivije razdoblje razvoja mozga prije nego što ih povežemo sa šmrkom koji im u glave pumpa društveno uspoređivanje i algoritmom odabrane influencere«, pojašnjava Haidt. Treći je korak škola bez telefona. Na početku školskoga dana pametni bi telefon bilo najbolje odložiti u nekakav ormarić, posebnu vrećicu – samo da je dalje od razreda jer i mobitel koji je negdje sa strane, ali u vidnom polju učenika, još je uvijek izvor distrakcija tijekom nastave. Kada radni dan u školi završi, u ruke bi se mogao vratiti pametni telefon. Napose, četvrti se korak odnosi na same roditelje. Haidt ih potiče da naprave zaokret od dominantne paradigme »sigurnosizma« u odgoju. »Veliko premrežavanje« može se razbiti i tako što će se djeca vratiti – igri. Ne igri na pametnim zaslonima, nego igri u stvarnom svijetu, s vršnjacima u parkovima, u susjedstvu. »Djeca tako prirodno razvijaju društvene vještine, nadvladavaju anksioznost i postaju mladi odrasli ljudi koji su u stanju voditi vlastiti život«, napominje Haidt.
Iako je u Haidtovu fokusu generacija Z, njegova je knjiga ujedno svojevrsni dokaz u kojoj je mjeri zapadno društvo u dubokoj duhovnoj krizi. Haidt, naime, nudeći rješenja za probleme generacije Z, na mnogim razinama »vrluda« u svojim stajalištima. On primjerice piše o štetnim pandžama kojima je »teška pornografija« ulovila dječake na Zapadu, no odmah zatim piše i da nije nužno sva pornografija loša. Pišući o tzv. LGBT mladim pojedincima, on napominje da je dobro da sa svojim problemima »rodne disforije« izlazi što veći broj mladih, ali isto tako nudi i uvid da je porast »rodne disforije« blisko povezan s rastom društvenih mreža i, kao takav, vrlo vjerojatno posljedica »socijalne zaraze«, a ne stvarnoga porasta i stvarnoga broja takvih stanja među mladima. Brojna »vrludanja« u koja se upušta Haidt, jasno, vjernicima katolicima ni u kojem pogledu ne mogu pomoći u učvršćivanju duhovnoga profila i moralnih pogleda na svijet. Uostalom, prijevod knjige na hrvatskom jeziku objavio je jedan »svjetovni« nakladnik, Školska knjiga. Haidt u zaključku knjige navodi da je djelo nastalo zapravo s jednim ciljem – da se američki zakonodavci, bez obzira kojemu političkomu taboru pripadali, dodatno senzibiliziraju o toj temi, postignu konsenzus i novom regulativom virtualni prostor preobraze od »Divljega zapada« u kojem glavnu riječ vode tehnološki divovi u civilizirano, ljudsko »mjesto«.
