Svršetkom kolovoza navršava se 90 godina otkako su 1936. u Nerežišća na Braču došle prve redovnice Službenice milosrđa, poznate kao ančele (prema talijanskom nazivu te redovničke zajednice: Ancelle della Caritŕ). Družbu je u talijanskom gradu Brescii 1. svibnja 1840. utemeljila Paola di Rosa, redovničkim imenom s. Marija Krucifiksa (1813. – 1855.). Papa Pio XII. proglasio ju je blaženom 1940., a svetom 1954. Svrha je družbe da dvori bolesnike te odgaja djecu i mladež u sirotištima, zavodima i školama.
Začetnikova darovština
Povod otvaranju nerežiške redovničke kuće, zajedno s kućnom kapelom pod naslovom Srca Marijina, bile su obiteljske teškoće učitelja Josipa Miličevića (Omiš, 1875. – Split, 1959.), kojemu je u srpnju 1936. umrla supruga Ivanica Avancanić iz Nerežišća. Djece nisu imali, a s njima je živjela neudana Ivaničina sestra Viktorija (+1942.). Da bi se nakon ženine smrti pobrinuo za svoju svastiku Viktoriju, Josip se obratio Službenicama milosrđa u Splitu s ugovorom o njezinu doživotnom uzdržavanju. Za protuuslugu ančelama je darovao velebnu stambenu zgradu, čijemu je istočnomu i južnomu krilu naknadno dograđen sjeverni dio. Uz to impozantno zdanje darovnica je uključivala i prostran okoliš te sav posjed ugledne i zaslužne nerežiške obitelji Avancanić, sa zemljišnim česticama u mjestu stanovanja i još nekim otočnim naseljima.
Iz predmetnoga ugovora od deset točaka ovdje se doslovce prenose dvije: »Službenice milosrđa u Splitu preuzimaju na sebe obvezu da će poučavati žensku mladež župe Nerežišća, a po mogućnosti i drugih mjesta otoka Brača, u kućanstvu te kroju i šivanju, uz primjerenu nagradu koju će Službenicama milosrđa plaćati pohađateljice ili njihovi roditelji. Službenice milosrđa će u granicama mogućnosti potpomagati i biti pri ruci župniku u Nerežišćima pri djelima Katoličke akcije u crkvi i izvan crkve, napose u vođenju ženskih društava, crkvenog pjevanja, raznih priredaba i slično, prema uputama nerežiškog župnika, a pod vrhovnim nadzorom Biskupskog ordinarijata u Hvaru, ukoliko se to ne bi protivilo njihovim redovničkim pravilima.«
Družbu Službenica milosrđa u talijanskom je gradu Brescii 1. svibnja 1840. utemeljila Paola di Rosa, redovničkim imenom s. Marija KrucifiksaVišestruko zauzete
U skladu s navedenim ugovorom sestre su u sklopu Katoličke akcije vodile Djevojačko društvo Kćeri Marijine, s mjesečnim duhovnim sastancima i sestrinskim nagovorima. Sve do prestanka njegova rada 1942. društvo je održavalo i prigodne akademije.
U posebnoj prostoriji njihova samostana sestre su do svršetka Drugoga svjetskoga rata vodile dječji vrtić. Nastava se odvijala dvokratno, a vrtić su uz nerežišku djecu polazila i ona iz obližnjega Donjega Humca. Uz redoviti obrazovno-odgojni program, prilagođen katoličkim dječjim vrtićima, priređivale su se razne predstave, zabilježene u župnom ljetopisu.
Za razliku od tih dviju sestrinskih djelatnosti, koje zbog nastalih društvenih (ne)prilika nisu mogle biti duga vijeka, stručna škola krojenja i šivanja pod učiteljicom s. Leonijom Bojanić djelovala je sve do 1971. Obuka se sastojala od teoretskoga i praktičnoga dijela nastave, koja se održavala ujutro i popodne, a zastupljeni su bili i ručni radovi te pojedini kućanski poslovi. Osim djevojčica i djevojaka iz mjesta, školu su također pohađale učenice iz Donjega Humca i Dračevice.
Ostale njihove uloge u župnom životu nisu se prekinule do danas. Orguljašice su naime i sakristanke župne crkve, a vode i župnikovo kućanstvo.
U službi potrebitih, vjerne svojoj izvornoj zadaći podvorbe bolesnika, sestre su ranih šezdesetih započele djelatnost koja još traje. Tada je njihov samostan postao starački dom, gdje se dosad izmijenilo više stotina štićenika, koji su okruženi sestrinskom njegom ondje proživjeli posljednje godine života.
Službenice milosrđa, prebrodivši već u svojim prvim nerežiščkim desetljećima njima nesklone okolnosti predratnoga, ratnoga i poratnoga vremena, ondje su opstale i zadržale se do danas, ne zanemarujući vlastitu karizmu milosrđa u samostanskoj i župnoj zajednici. Župi i mjestu dale su nemjerljiv prinos na vjerskom, duhovnom, kulturnom, odgojnom i humanitarno-karitativnom području.
Djelotvorna Josipova zaštita
Jedne zimske večeri 1944. u Nerežišćima je ubijen njemački vojni zapovjednik za otoke Brač i Hvar. Izvršitelj atentata udaljio se iz mjesta ulicom uz samostan sestara. Njemački su vojnici pohitili za bjeguncem i pokušali ući u samostansku zgradu. Preko prevoditelja izvana su pozvali sestre neka otvore vrata, inače da će nasilno ući u kuću. Dok je cijela samostanska obitelj ostala ujedinjena u molitvi, s. Leonija Bojanić uzela je sliku sv. Josipa i držeći je na prsima otvorila im je vrata. Vojnici su pomnjivo pretražili sav samostanski kompleks, osim najveće prostorije stručne škole krojenja i šivanja, gdje se popravljala odjeća i partizanskih vojnika pa su se ondje nalazile i crvene zvijezde petokrake. Sve su redovnice jednodušno zaključile da ih je od prijeteće pogibli izbavio zagovor sv. Josipa, jer da su njemački vojnici samo zavirili u određenu prostoriju, inače na dohvatu ruke posve blizu ulaza, može se naslutiti što je sve moglo uslijediti.
U povijesti nerežiškoga samostana njegova je nesumnjivo najznamenitija članica s. Barbara Tomaš (Krilo-Jesenice, 1907. – Split, 1999.), koja je u nj stigla među prvima i ondje ostala 55 godina. U sklopu njezine višestruke djelatnosti nije bilo posla koji ona nije obavljala. Bila je moliteljica, kućanica, sakristanka, čuvarica, socijalna radnica, poljodjelka: kopala je zemlju, kosila travu, sjekla drva, pravila vino… Sama je izjavila: »Motika mi je bila kruh naš svagdanji.« Uz brojna stabla višanja, zasadila je i vinograd, nasljedujući time u Bibliji opjevanu vrsnu ženu: »Plodom svojih ruku sadi vinograd« (Izr 31, 16).
Znala je opetovati prokušanu životnu mudrost: »Učini dobro, ne kaj se; učini zlo, nadaj se!«
Nakon Drugoga svjetskoga rata radilo se na tome da je zatvore jer je izbjegavala ići na jednopartijsko »glasovanje«. Prvi je put pristupila slobodnim višestranačkim izborima 1990. Najstrože čuvajući osobnu tajnu gotovo pola stoljeća, do smrti je u svojoj nutrini proživljavala obiteljsku tragediju: njezin brat i nevjesta, kao ratne žrtve zbog svojega bogoljublja i domoljublja, mučenički su skončali u jamama vrletnoga Mosora.
Privrženost Mariji doživotno je obilježila tu svestranu redovnicu. Vidljivo je to pokazivala izrađujući i popravljajući krunice. O njezinoj je marijanskoj usmjerenosti u nekrologu progovorila s. Emilija Šimić: »Na putu od kuće do župne crkve neprestano joj je bila krunica u ruci. Tko bi mogao izbrojiti sate probdjevene pred svetohraništem u samostanskoj kapeli, zrnca krunice koje je nizala preko svojih pomalo hrapavih i dršćućih prstiju? Često mi je govorila o pobožnosti prema Gospi Karmelskoj. Nosila je njezin škapular i s pouzdanjem mi ponavljala: ‘Onomu tko se moli Gospi Karmelskoj i s pobožnošću nosi njezin škapular, Gospa je obećala da će ga izbaviti iz čistilišta prve subote nakon smrti.’ Nije onda slučajno što se život s. Barbare ugasio bez boli u vedroj predanosti baš na početku subotnjega dana posvećena Mariji.«
U »Knjizi života« (Otk 3, 5; 20, 12) neizostavno su i mjerodavno zapisana jedino Sveznajućemu poznata sva zaslužna djela više desetaka sestara koje su se kroz proteklih 90 godina izmijenile u nerežiškom samostanu. Zbog nemogućnosti da ovdje nabrajamo sve dosadašnje redovnice u njihovoj nerežiškoj samostanskoj zajednici, zaključno ćemo vremenskim slijedom poimence navesti njihove kućne poglavarice: Stanislava Deutschman, Gertruda Dobrović, Nazarena Tomić, Serafina Bačić, Ćirila Piasevoli, Emilija Šimić, Justina Šišić, Dragica Denačić i ponovno Justina Šišić. Uz nju samostansku obitelj trenutačno tvore sestre Nives Mlinarić, Agnezija Bilić, Julka Horvat i Alberta Maslać.
