Mnoge hrvatske katedrale nose naslov Marijina uznesenja. Odakle takva tendencija i kako je moguće da primjerice dubrovačka katedrala koja je stara stoljećima nosi naslovnika Veliku Gospu, iako je dogma o tom vjerskom pitanju Marijina uznesenja donesena tek prije 80-ak godina. Zar je blagdan Velike Gospe postojao i prije uspostavljanja dogme?
Zagrepčanin
Naš je tjednik 15. kolovoza prošle godine u članku »Zemljovid marijanske Hrvatske« istaknuo upravo ono što i Vi naznačujete u svojem pitanju, to jest da po cijeloj Hrvatskoj mnoga mjesta imaju kapelu, crkvu ili proštenište posvećeno Blaženoj Djevici Mariji. Od hrvatskoga juga do sjevera, od istoka do zapada i svagdje gdje živi hrvatski puk osjeća se »marijanska duša hrvatskoga naroda«, a poznato je da su baš Uznesenju Blažene Djevice Marije – negdje i uz druge zaštitnike – posvećene naše katedrale u Zagrebu, Splitu, Varaždinu, Puli, Poreču, Senju, Gospiću i Dubrovniku koji spominjete, uz pitanje kako je to moguće jer je dogma proglašena kasnije, o čemu je pisao naš tjednik iz pera Darka Grdena u članku »Uz 70. obljetnicu proglašenja dogme o Marijinu uznesenju – Uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu« u kolovozu 2020. godine.
Autor objašnjava i zapravo daje odgovor i na Vaše pitanje o vjeri u uznesenje i njegovu slavljenju (koje prije proglašenja nije bilo dogma) te piše: »Nije beznačajno osvrnuti se na datum slavlja Marijina uznesenja, koji se od 7. stoljeća ustalio na 15. kolovoza. Njegovi korijeni sežu mnogo dalje te se može reći da je taj kršćanski blagdan, poput primjerice Božića, dao novo značenje staromu rimskomu poganskomu blagdanu. Naime, rimski je car August 18. godine prije Krista ustanovio praznik koji je po njemu prozvan ‘Ferie Augusti’ (Augustov odmor, Augustov praznik). Praznik je imao ujediniti slavlja u čast različitim božanstvima plodnosti koja su se protezala kroz cijeli kolovoz (lat. upravo ‘august’), mjesec u kojem su ljetni poljodjelski radovi obavljeni, a jesenski još nisu započeli. Nije bez dubljega značenja to što je kao dan svetkovine Marijina uznesenja izabrana upravo sredina mjeseca koji, barem u mediteranskoj kulturi, poziva na tjelesni smiraj. Potreba za odmorom tijela i za dokolicom može biti vrlo rječit pokazatelj da je čovjek stvoren za mnogo više od pukoga preživljavanja. Odmor se može čitati kao znak sve one ‘žudnje’ s kojom ‘sve stvorenje’, u središtu s čovjekom, ‘uzdišući i mučeći se u porođajnim bolima’, iščekuje ‘oslobođenje od robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje’. Uznesena Bogorodica to je oslobođenje već u potpunosti zadobila, a nama ostaje njegovim jasnim i izričitim znakom, pozivom i uzorom.« Izvori pak koji svjedoče o vjeri u Marijino uznesenje sežu sve do 4. stoljeća, piše D. Grden, ističući da je sv. Grgur iz Toursa u 6. stoljeću pisao o tome, da je i u spomenutoj konstituciji Pio XII. citirao sv. Ivana Damaščanina da je sv. German Carigradski (6.-7. stoljeće) – a smatra se »najzrelijim mariologom patrističkoga razdoblja« – u Isusova usta stavio rečenicu: »Rado dođi k onomu koga si rodila. (…) Majko, ti što me rodi kao jedinorođenca, prihvati da budeš sa mnom«, dok dio iz propovijedi o Marijinu »usnuću« solunskoga biskupa sv. Ivana (prva polovica 7. st.) govori »o uvjerenju da Marija nije mogla umrijeti«. Dakle, rekli bismo: jedno je proglašenje dogme o Marijinu uznesenju koje je uslijedilo kasnije, a drugo je vjera pobožnoga puka koja je vidljiva i u ovim kratkim »mariološkim isječcima« od samih početaka Crkve, koja je zapravo i dovela do proglašenja dogme.
