Nije poznato je li jugoslavenski diktator Josip Broz Tito ikada zakoračio na Goli otok premda je zloglasni otok bio jedan od najizvornijih izuma njegove političke filozofije. Ipak od golemoga natpisa »Tito« koji je bio utisnut u golootočki kamen i vidljiv iz zraka pa sve do uzvika koji su pratili premlaćivanje golootočkih zatvorenika diktator je ostajao sveprisutan na svojem otoku. Goli otok i Titove tragove na njemu iz prve je ruke kao mladić upoznao i Stanislav Janović, koji je ondje krajem pedesetih završio po liniji »hrvatskoga nacionalizma«.
Više od dva desetljeća nakon pada komunizma dio svojih sjećanja na jugoslavenska gubilišta duša objavio je u memoarskoj knjizi »Tito na Golom otoku: Uspomene na robiju i emigraciju i razmatranja o Hrvatskoj i Zapadu« (Naklada Pavičić, 2013.). Janovićeva sjećanja nanovo su aktualna uz Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima 23. kolovoza kojim se Europa, na datum kada je 1939. sklopljen zloglasni sporazum Ribentrop-Molotov, prisjeća svih žrtava nacizma, fašizma i komunizma u 20. stoljeću.
»Svi su bili savršeno disciplinirani i na svaku zapovijed skakali bi kao jedan, spremni da izvrše što god bi im bilo naređeno, pritom naglašavajući da sve čine ‘dobrovoljno i s velikim zadovoljstvom’. Meni su djelovali kao roboti«, zapisao je Janović o prvom susretu s Golim otokomOd samoga početka bila je to nejednaka borba
Kao student medicine u Zagrebu sredinom pedesetih Janović se, inače rodom iz Bogdašića u Boki kotorskoj, povezao s nekolicinom zagrebačkih studenata koji su maštali o demokratizaciji i samostalnoj Hrvatskoj. Počelo je s neformalnim sastancima, razgovorima o političkoj situaciji na različitim proslavama i druženjima, a nastavilo sa smišljanjem orisa političkoga programa, koji se na letcima počeo i raspačavati. Cilj je bilo stvaranje neke vrste demokratske alternative komunističkoj represivnoj utopiji.
»Zalagali smo se za nenasilan otpor nametnutoj centralističkoj državi i komunističkoj vladavini. Bili smo mladi, ali ipak dovoljno realni. Znali smo dobro kolika je represivna snaga režima i bilo nam je jasno da možemo računati samo na dva unutrašnja politička faktora: na veliko nezadovoljstvo naroda i, s vremenom, na slabljenje partijskoga jedinstva«, prisjetio se Janović u svojim memoarima »Tito na Golom otoku«.
Predvodnik skupine bio je najprije Jakša Kušan, no on je 1955. emigrirao u London, gdje je nekoliko godina kasnije pokrenuo jednu od ponajboljih hrvatskih emigrantskih tiskovina »Novu Hrvatsku«. Nakon Kušana vodstvo je preuzeo Janović. Djelovanje skupine duboko je uznemirilo jugoslavenski režim, koji je upregnuo sve svoje represivne alate da bi organizaciji brzo stao na kraj. O tome Janović piše: »Naš pisani program nosio je naslov Hrvatski pokret otpora, a pod tim smo naslovom bili i suđeni. Bilo je još sudskih procesa u povodu našeg pisanog programa, u Sarajevu, Mostaru i Osijeku. Naš su program neki umnažali pa je tako Udba došla i do nas. (…) Od samoga početka bila je to nejednaka borba između našeg Hrvatskoga pokreta otpora, kako smo gordo potpisivali naše letke, i jugoslavenske Udbe.«
»To je u pravom smislu mrtvo i izgubljeno vrijeme«
Ishod se dogodio u višegodišnjim osudama na tešku robiju. Janović je osuđen na četiri godine zatvora. Teške zatvorske kazne dobilo je još desetak mladića i djevojaka. Presuda je izrečena u travnju 1957. godine. Amfiteatar, učionice i laboratorije na Medicinskom fakultetu na zagrebačkoj Šalati Janović je zamijenio sobama za ispitivanje i zatvorskim ćelijama. Prvi dio kazne odslužio je u Staroj Gradiški, »mrtvom domu« Titova represivnoga sustava, kako je zloglasnu tamnicu, specijaliziranu za »hrvatske nacionaliste«, u svojim memoarima nazvao Janović, aludirajući na knjigu Fjodora Dostojevskoga »Zapisi iz mrtvog doma«. »To je u pravom smislu mrtvo i izgubljeno vrijeme. Nije tu riječ o nekoliko tjedana ili možda o dva ili tri mjeseca, već o godinama. Život prolazi, a svi smo mi, pogotovo u mladim godinama željni života«, zapisao je u memoarima Janović.
Život u Staroj Gradiški pratila su neprestana šikaniranja, težak fizički rad, različite provokacije zatvorenika koje su čuvari poretka na ovaj ili onaj način pretvorili u svoje produžene ruke u zatvoru… »Život je bio težak, no uvjerenje u ispravnost moga mišljenja, kao i u moje temeljno ljudsko pravo da ga izrazim, ulijevalo mi je sigurnost i neku dodatnu snagu, tako da sam teške životne uvjete subjektivno relativno dobro podnosio. Ovo možda nekome zvuči kao fraza, ali ja sam se doista tako osjećao i bio sam u neku ruku ponosan na samoga sebe, koliko god to zvučalo apsurdno i neuvjerljivo«, opisao je dane u Staroj Gradiški Janović.
U Staroj je Gradiški iskusio i samicu, i to za siječanjskih dana. Prije njegova dolaska pod je zaliven vodom koja se na hladnoći brzo sledila. Krevet je činilo tek nekoliko dasaka jedva uzdignutih od poda, uz neku vrstu pokrivača. U vrijeme Janovićeva tamnovanja najveći dio uprave, namještenika i stražara činili su pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Janović se u nizu prigoda s njima ogledao u različitim verbalnim okršajima, a kao intelektualcu, kada bi ih upitao s kojim pravom oni tako oduzimaju njegovu slobodu, čuvari i drugi nositelji represije uzvraćali bi raznim parolama o očuvanju socijalističkoga poretka. O toj specifičnoj vrsti nositelja jugoslavenske političke represije Janović je zapisao: »Prodali bi oni bili socijalizam i za jednu paru, samo da im ostane Jugoslavija i njihov privilegirani status u Hrvatskoj.« Nakon 28 dana u hladnoj samici, i nakon pokušaja da pismom predstavnicima političkih vlasti poboljša svoj položaj u zatvoru, Janović je kao posebno opasna vrsta podrivača socijalističkoga poretka poslan na Goli otok.
Na »nastranom preodgajalištu« političkih neistomišljenika
Na Goli je otok Janović došao u veljači 1959. godine. Bilo je to razdoblje neposredno nakon svojevrsne reforme na otoku, koji je prestajao biti brutalni logor za preodgoj ibeovaca te postao zatvorom i za kažnjenike koji su, poput Janovića, na Goli otok pristizali po drugačijim linijama. Janović je na otoku susretao ibeovce, no bilo je i onih koji su se ondje našli i zbog običnoga kriminala. Iz njegovih zapisa ne stječe se dojam da je Goli otok nakon spomenute »reforme« postao humanijim mjestom. Janović Goli otok naziva »nastranim preodgajalištem«.
Dojmljivi su njegovi zapisi o prvom susretu s Golim otokom. »U mojim očima svi su se ponašali kao luđaci ili barem toliko čudno da to nisam mogao shvatiti. Kao prvo, svi su bili savršeno disciplinirani i na svaku zapovijed skakali bi kao jedan, spremni da izvrše što god bi im bilo naređeno, pritom naglašavajući da sve čine ‘dobrovoljno i s velikim zadovoljstvom’. Meni su djelovali kao roboti«, zapisao je Janović i dodao: »Druga neobičnost bila je ta da su se samooptuživali i kad ih nitko nije ništa ni pitao. Svi su bili sretni što su ih drug Tito i Partija ‘ponovno primili kao ljude i građane’, premda to u stvari ‘nisu zaslužili’. Neki su čak tvrdili da su imali takvu izdajničku dušu da bi bilo pravedno da budu strijeljani.«
Bog i vjera bile su najstrože zabranjene teme na zloglasnom Titovu otoku. U to se Janović uvjerio već tijekom prvih svojih dana na Golom otoku. »Odmah na početku, u tzv. karanteni, gdje smo morali provesti oko dva tjedna prije nego što budemo raspoređeni svaki u svoju jedinicu, doživio sam sljedeće. U razgovoru sa starješinom karantene, kada me je nešto upitao, u jednom sam trenutku upotrijebio uzrečicu ‘Pa za Boga dragoga’. On je skočio kao oparen i počeo luđački vikati ‘nema Boga, nema Boga’. To je neprestano ponavljao, mlatarajući rukama i prijeteći mi. Najprije sam pomislio da je riječ o neuravnoteženoj osobi; tek mi je kasnije postalo jasno da je to uobičajeno ponašanje pripadnika ‘društvene zajednice Goli otok’«, navodi u memoarima Janović.
Uz težak fizički rad, razne provokacije i teškoće, Janović je ipak uspio preživjeti svu surovost Gologa otoka. Štoviše Golomu otoku i ranijim traumama Stare Gradiške odupirao se i svojim životom nakon zatvora. Nakon odsluženja kazne dočekalo ga je i odsluženje obveznoga vojnoga roka. Potom se vratio studiju medicine, nakon šest godina odsutnosti. Uspješno je završio studij, oženio se. No budućnost je od 1965. morao trasirati u inozemstvu, radeći kao liječnik u Njemačkoj i ostvarivši se kao cijenjeni ortoped. U emigraciji je nastavio djelovati preko različitih hrvatskih iseljeničkih organizacija, a znatno se angažirao i za vrijeme Domovinskoga rata u pomaganju Hrvatskoj. Od sredine devedesetih u Hrvatskom saboru djelovao je i kao zastupnik, s liste za iseljeništvo.
Kako bi se naredbodavci i negatori zločina osjećali da netko njihovu djecu progoni?
