Obično se Božić naziva i obiteljskim blagdanom pa se u javnom prostoru, pogotovo na reklamama, nižu idilične slike roditelja, baka i djedova s djecom. Time se božićna radost sužava, a istina je da je ona tako velika da može zahvatiti sve, ne samo obitelji, nego i samce i bračne parove koje je Bog umjesto djecom blagoslovio drugim darovima. Sanja i Zvonko Višević žive na području župe Preslavnoga Imena Marijina u Osijeku. S njima u kućanstvu je 93-godišnji Anto, Zvonkin otac. Sanja je u 63., a Zvonko u 67. godini. Vjenčali su se na blagdan sv. Lucije, 13. prosinca 1980. u crkvi Preslavnoga Imena Marijina u Donjem gradu u Osijeku. Upravo su proslavili 40 godina kršćanskoga braka. Zvonko je sin jedinac, a Sanja ima brata. »Volimo djecu iako nemamo svoju biološku jer kršćanskoga smo svjetonazora i sve gledamo kroz Božje planove i njegovu providnost. Samo on zna zašto je tako i sve stavljamo u njegovu volju. Imam brata koji ima dvoje djece, Patrica i Issabelu, dakle nećake koji su svake godine ljeto provodili s nama na moru, jednostavno kao da su naša. Pomagali smo im u odrastanju materijalno i duhovno. Posljednjih pet godina oni su u Irskoj, ali dođu svake godine preko ljeta. Isto tako bili smo kumovi na vjenčanjima, krštenju i krizmi i svu našu kumčad volimo i održavamo lijepe odnose, pogotovo za svaki Božić i Uskrs. Njegujemo prijateljstva”, navodi Sanja.
Supruga Višević magistra je sestrinstva, posljednjih šest godina radi na Medicinskoj školi u Osijeku. Prije toga radila je u struci više poslova, a 26 godina provela je u patronaži u Domu zdravlja Osijek. »Ondje sam upoznala puno osoba, ušla u mnogo domova, vidjela kako ljudi žive, s kakvim se teškoćama susreću. Tako sam upoznala i tetu Rezu koja je osoba sa stopostotnim invaliditetom. Živi sama, a u kolicima je za osobe s invaliditetom. Uvijek iskoristim priliku posjetiti je i pomoći u čemu mogu, pa tako obvezno i o Božiću.
Jednostavno, kad dopusti da mu se Božić dogodi u duši i srcu, čovjek nije sam, jer u njega je uronjen Bog. U odnosu prema dugima i prema životu dodatnu mu snagu daje, stoga je moja poruka: tko je s Bogom, ne može biti sam ni u starosti, ni u fizičkoj osamljenosti.«
Viševići navode da Božić slave obiteljski u svom domu, uvijek u molitvi. Preboljeli su i koronu, uz snagu vjere i molitve. »Sada smo i više u svom domu s obzirom na okolnosti pa je sve možda malo mirnije«, ističe Sanja. »Manje ćemo božićnih dana posjećivati prijatelje zbog smanjenih mogućnosti druženja. Na Badnjak navečer obvezno okitimo bor i u 18 sati uz molitvu palimo svijeće, zatim je posna večera i svake godine odlazimo na polnoćku u našu župu. Moram naglasiti, u crkvu odlazimo svake nedjelje na misu koja nam je najvažniji događaj u tjednu. Preboljeli smo koronavirus, bili u izolaciji, ali mise smo svakodnevno pratili na TV-u, tako da je molitva neprestance prisutna u našem domu. Kad se istinski moli i vjeruje, čovjek jednostavno ima snage za ozdravljenje. Tako je i nama dao Gospodin, molitva jednostavno čovjeka jača u vjeri i krijepi ga. Iz iskustva mogu reći da čovjek u bolesti ako vjeruje, moli se, brže ozdravi, pa tako smo i mi preboljeli koronavirus.«
Sanja se godinama bavi volonterskim radom, tako ispunjava svoje vrijeme, a isto tako i svoje učenike upućuje na humanitarni rad, pomoć bližnjemu. U svemu joj je velika podrška suprug Zvonko koji je umirovljenik. »S našim župnikom velečasnim Ivanom Jurićem uvijek imamo lijepe duhovne nagovore, razgovore i dogovore za duhovnu obnovu za Božić i Uskrs jer je on i duhovnik našega ogranka Hrvatskoga katoličkoga društva medicinskih sestara i tehničara iz Osijeka«, navodi Sanja.
