Posljednji neprijatelj nije smrt, nego dosada – pomislio bi čitatelj upijajući prvih 170 stranica romana »Putovanje na Alphu Centauri« Michaela D. O’Briena. Iako ne pripada najboljim djelima kanadskoga pripovjedača i iako je previše razvučen, taj znanstvenofantastični roman zaslužuje dublje čitanje jer na zanimljiv način prilazi vječnoj temi utopije i distopije.
Listopad je 2097. i nekoliko stotina pripadnika znanstvene i ekonomske elite te dvostruko toliko popratnoga osoblja ukrcava se na velebni svemirski brod Kosmos kojemu će trebati devet godina da dosegne cilj ekspedicije – zviježđe Alpha Centauri u kojem je vjerojatno nastanjiv planet. O toj se svemirskoj odiseji govori u dnevniku starijega američkoga fizičara meksičkoga podrijetla Neila Ruiza de Hoyosa, čija su otkrića omogućila putovanje, zbog čega je počasni putnik. Kosmos je prava tehnoznanstvena utopija, savršeno organiziran ploveći grad, čiji su brojni restorani, knjižnice, kinodvorane, umjetnine, vježbaonice, klinike, digitalne ambijentalne komore (DAK-ovi) i vrtovi zaduženi za održavanje ljudi u formi, što znači neutraliziranje apatije i dosade. Sve se reciklira i svaki putnik ima vlastiti max – računalo s neograničenim internetom. Uza sve to upravo je dosada najveći problem Hoyosu, inteligentnomu ekscentriku čiji je život obilježila trauma u djetinjstvu kada je zbog ugriza zmije otrovnice ostao doživotni šepavac. Nije zasnovao obitelj, dobio je dvije Nobelove nagrade za fiziku, a utočište je pronašao u planinskoj kolibi, gdje su ga vlasti zaskočile zbog prekršaja – sječe bora koji je sam zasadio i paljenja drva u peći.
Prvih je nekoliko stotina stranica romana najbolje; tada se gotovo ništa ne događa, ali o svemu se razmišlja i sve se to bilježi. Hoyos je zanimljiv i složen lik, neka vrsta modernoga Odiseja; nije ni junak ni antijunak, mušičav je, usamljen, moralan, nenametljiv, prirodno znatiželjan i »svoj«. Nije zapravo jasno zašto se ukrcao na Kosmos jer nije impresioniran »besplatnim« tehnološkim uslugama koje brod nudi niti se nada kakvoj koristi; s vremenom postaje jasnije da ga gone djetinja znatiželja i neka vrsta bijega od dosade i bolne prošlosti. Naime, svoju je prošlost ponio sa sobom u svemir, baš kao što je i svemirski brod zapravo Zemlja u malom.
Iz njegova dnevnika doznaje se da je svijet kraja 21. stoljeća globalna federacija upravljana scijentizmom, ekologizmom i antinatalizmom. Novac je digitalan, brakovi su legalni, ali rijetki, organizirane religije nisu dobrodošle, a sve su zemlje potpisale sporazum prema kojem je dopušteno jedno dijete po obitelji. Zdravlje se kontrolira flasterom HUMVS koji mjeri znakove vitalnosti. Nadzor je sveprisutan, kako bi se osigurao mir nakon Trećega svjetskoga rata. Većina putnika broda Kosmosa dala se sterilizirati jer, prema ugovoru, oni koji to učine dobivat će dvostruko veće plaće.
»Između ostalih poslastica koje su nam ponudili rečeno nam je da tijekom ekspedicije ne će biti nikakva internoga nadzora. Trebalo je neko vrijeme da nekoliko stotina mozgova u konferencijskoj dvorani registrira ovo priopćenje. Zatim jednako toliko vremena da bezizražajnost na njihovim licima ustupi mjesto zbunjenosti. Izostanak nadzora bio je nezamisliv«, zapisao je Hoyos.
Na Kosmosu je udobnost zajamčena, svega ima u izobilju, ali gotovo ništa nije pravo. »Na palubi C nalazi se samo jedna majušna kavana u kojoj možete naručiti američki hamburger i pomfrit. Ovdje je također dugačak red, unatoč žaljenja vrijednoj činjenici da ‘meso’ koje se u njoj poslužuje nije nikada hodalo na četiri noge. (…) Spomenimo i to da je sva ova tradicionalna hrana životinjskog podrijetla na takvim hranidbenim mjestima sintetička – riječ je najčešće o genetski modificiranim proteinima biljnoga podrijetla koji na taj način postaju maksimalno hranjivi, kemijski poboljšanima kako bi imali aromu. Samo je u specijaliziranim restoranima moguće naručiti autentičnu prirodnu hranu, uglavnom na bazi žitarica, te nekoliko vrsta pića poput čaja ili kave, kao i birana vina (koja imaju astronomske cijene). (…) Istina je, pak, da se na brodu ništa ne proizvodi. Ništa se zapravo ne kupuje i ne prodaje – samo se premještaju materijali kako bi se stvorila iluzija kakve-takve neovisnosti«, stoji u dnevniku glavnoga lika.
Radnja se počinje zapletati kada Hoyos iznenada dozna da su sva osobna računala na brodu (maxovi) nadzirana, odnosno da ODI (Odjel za društvenu infrastrukturu) nadzire svu privatnu komunikaciju. Taj podatak otkrio mu je Dwayne, mladić koji radi poslove održavanja, koji je zapravo vrhunski haker. Ta činjenica u Hoyosu izaziva revolt; budući da je po naravi slobodarski nastrojen, ne podnosi i ne odobrava kontrolu ni patvorenost. Flaster za kontrolu vitalnih funkcija, indikator dobroga raspoloženja i pilule za zadovoljstvo i opuštanje bacio je u WC školjku odmah po ukrcavanju na Kosmos, a odbacuje i digitalne simulacije umnih sadržaja. »Umetci za uši za praktički neograničen izbor sadržaja za slušanje – obrazovnih, znanstvenih, kulturnih, glazbenih. Probao sam na nekoliko minuta. Baš lijepo. Ipak, iako me progonio osjećaj da možda činim pogrješku, izvukao sam ih iz ušiju. Taman posla, rekoh sebi, zašto ne bih išao do kraja! Ako mi trebaju misli, mislit ću«, zapisao je.
Još dok je živio na Zemlji Hoyos je uništavao »krpelje« i »trakavice« – malene prislušne nanotehnološke uređaje nalik na poluprozirne kukce za koje ljudi ne bi trebali znati. Hoyos je zapravo jednostavan čovjek, agnostik sa zdravim moralom nekoć odgojen u katoličkom duhu; vjeruje u ljubav kao pokretačku snagu svega, pa i samopoštovanja. U moru patvorenosti na Kosmosu ipak postoji nešto stvarno: prijateljstva koje je glavni lik sklopio s fizičarom Ao-li Xuem koji voli poeziju, hakerom Dwaynom koji traga za izgubljenim znanjem prošlosti, biologinjom Marijom Kempton koja žali što joj je bilo onemogućeno imati djecu, fizičarom Stronom KcKiejem koji pravi ilegalni viski, Pijem i Paulom koji se potajno vjenčaju i začnu dijete, jezikoslovcem Dariushom i fizičarom Pagnolom.
Nakon neugodna otkrića o sveprisutnom nadzoru Hoyos javno obznani da se putnike obmanjuje, na što ODI na čelu s prepredenim Skinnerom i Larsonom pribjegava prvo suptilnim mjerama represije, koje sve više prelaze u političko nasilje. Dwayne nestaje, a zapravo potajno biva ubijen. Urotnicima na čelu s Hoyosom naposljetku biva onemogućeno iskrcavanje na planet Novu, koji je ne samo nastanjiv, nego je u prošlosti bio nastanjen, a njegova nevina priroda skriva zmije otrovnice, od čijega ugriza umire nekolicina članova posade. Kada Dariush uspije dešifrirati pismo drevnih stanovnika Nove, ljudi doznaju neočekivanu tajnu o njihovu podrijetlu, običajima i propasti njihove civilizacije… Konačni obračun s pripadnicima ODI-ja, pobornicima kontrole i smrti u ime »deagresivizacije čovječanstva«, neizbježan je, a ishod je neizvjestan – kako za likove tako i za čitatelje. Ipak, jezgra putnika s Kosmosa koji vjeruju u život i ljubav možda je dovoljna za obnovu, nov početak na novom planetu.
»Gubimo temeljno sjećanje čovječanstva«, Dwaynova je misao vodilja, za koju je spreman riskirati život, koju ostavlja Hoyosu u nasljeđe. Idejno središte romana Hoyosov je javni govor te razgovor između Hoyosa i Elifa Larsona, psihologa koji zagovara posvemašnju kontrolu radi deagresivizacije čovječanstva. »Mislim da ste upali u vrlo staru mentalnu zamku, dr. Larsone. Brkate uniformnost i jedinstvo. (…) Uniformnost se postiže manipulacijom. Jedinstvo se postiže svjesnim nastojanjem slobodnih i odgovornih pojedinaca«, govori Hoyos Larsonu, koji smatra da bi se sa slobodom izgubili »razdori, isto tako i podjele, neefikasnost, konfuzija, iracionalne sklonosti u ljudskoj naravi«.
U jednom od idućih razgovora s protivnikom Hoyos se prisjeća svojega govora na dodjeli druge Nobelove nagrade koji nije točno preveden sa španjolskoga. »Naša se civilizacija zasniva i prosperira na legaliziranu ubijanju u svjetskim razmjerima«, rekao je tada Hoyos ciljajući na pobačaje i feticide čijim su žrtvama bili njegovi brat i sestra. Rečenica je, međutim, prenesena ovako: »Naša je civilizacija uložila golem trud kako bi nadvladala barbarsku sklonost prema genocidu.« U nastavku razgovora Hoyos poentira: »Civilizacija koja ubija desetke milijuna djece godišnje, koja isto toliko djece oduzima roditeljima, prisilno sterilizira ljude i provodi druge kaznene mjere – ne biste li rekli da takva civilizacija boluje od smrtonosne fiksacije?«
