Razmišljanje o bogoslovnoj krjeposti ljubavi nužno uključuje razmatranje o djelotvornoj ljubavi u Crkvi. Ta djelatnost Crkve ima svoje ime: Caritas – Ljubav!
To je ljubav prema potrebnima, nevoljnicima, siromasima. Djela apostolska sažeto opisuju duh mlade Crkve i njezino oduševljenje za djelotvornu ljubav u zajednici. Sv. Luka ovako opisuje tu prvu zajednicu Kristovih vjernika: »U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko … Doista, nitko među njima nije oskudijevao, jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakome koliko je trebalo.« (Dj 4, 32. 34-35)
Tako je zajedništvo mlade Crkve očitovalo djelotvornu ljubav jednih prema drugima. Ali takvo zajedništvo nije nastajalo iz neke ideologije, ni nekakvih sebičnih interesa, nego iz vjere u Božju Objavu koja se živi kao nesebična ljubav.
Stoga Caritas spada u jednu od bitnih djelatnosti Crkve, raširene po cijelom svijetu i ukorijenjene u tolike narode na zemlji. Caritas živi u Crkvi tijekom cijele njezine povijesti i izravno pomaže bližnje u potrebi; u tu svrhu organizira akcije u biskupijama, župama i u cijeloj Crkvi.
Božje spasenje darovano čovjeku ne obuhvaća samo dušu, nego je usmjereno prema čitavom čovjeku, dušom i tijelom.
Svaki je čovjek pozvan da očituje svoju vjeru i svjedoči svoju ljubav, pružajući pomoć onima koji su pomoći potrebni. Apostol Ivan piše u svojoj prvoj poslanici: »Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi svoga brata u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu?« (1 Iv 3,17) Stoga bi srce svakoga sina i kćeri Crkve moralo biti izvor čiste i nesebične ljubavi.
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 99.-102.
