Hrvatske čitatelje možda iznenađuje duboka fascinacija s kojom o »pateru Tomislavu Kolakoviću«, odnosno hrvatskom svećeniku Stjepanu Tomislavu Poglajenu, u knjizi »Oduprite se laži: Priručnik za kršćanske disidente« piše Rod Dreher, američki publicist s mađarskom adresom, trenutačno jedan od čitanijih autora konzervativnoga i kršćanskoga predznaka u svijetu. Zahvaljujući Poglajenovu gotovo filmskomu djelovanju u duhovnoj borbi protiv totalitarizama – koje ga je od sredine prošloga stoljeća nosilo od Slovačke do Rusije, a prema nekim izvorima i sve do Kine, Indije, Vijetnama, Tajvana i Filipina – Dreher u hrvatskom svećeniku vidi proroka čija upozorenja valja itekako razmatrati i danas.
No iz hrvatske je perspektive ipak najviše iznenađujuća, pa i bolna činjenica da se o Poglajenu u njegovoj domovini Hrvatskoj u općoj svijesti znade toliko malo. Nizanka u povodu 120. obljetnice njegova rođenja pokušaj je da se makar djelomično ta nepravda ispravi preko stranica Glasa Koncila i pridonese ranijim naporima u rasvjetljavanju znamenitoga hrvatskoga svećenika.
S niskom pojedinaca koji su stvarali povijest 20. stoljeća
Stjepan Tomislav Poglajen rođen je u Podgoraču kod Našica u učiteljskoj obitelji, od oca Konrada i majke Marije djevojački Kolaković (otuda i Poglajenovo često upotrebljavano »konspirativno prezime«). Zarana se u njemu javio svećenički poziv pa je već 1922. pristupio isusovačkoj formaciji. Spremno je odgovarao na sve izazove svećeničke i redovničke formacije. Dobro se snalazio na probacijama i na studijima u tada – iz perspektive male Hrvatske i Kraljevine Jugoslavije – dalekim europskim gradovima. Filozofiju je studirao na isusovačkom kolegiju u gradiću Vals-pres-le-Puyu, gdje je predviđeni trogodišnji studij dovršio u dvije godine.
Od 1932. do 1936. studirao je teologiju na Katoličkom sveučilištu u Louvianu u Belgiji. Za njega je to bila vrlo plodna faza u kojoj se oduševio za filozofiju kršćanskoga personalizma. Upoznao se ondje i pobliže s načinom funkcioniranja Katoličke akcije, koja se u Belgiji već tada oslanjala na poman i pažljiv rad s manjim skupinama katoličkoga laikata. Upoznao je u tom ozračju ljude koji će obilježiti europsku filozofiju i teologiju, pa i politiku druge polovice 20. stoljeća: kardinala Josepha Lea Cardijna, filozofa Emmanuela Mouniera, katoličkoga pisca i povjesničara Henrija Daniela Ropsa te istaknute političare Georgesa Bidaulta i Roberta Schumana, i počeo gajiti prijateljstva s njima.
Od 1943. godine, kada će ga njegovo djelovanje ponovno i trajno odvesti izvan granica domovine, Poglajen je kao ravnopravan sugovornik stajao sučelice brojnim drugim protagonistima crkvenih i političkih zbivanja ratne i hladoratovske epohe. Poznavao je i pripadnike obitelji Montini, iz koje je ponikao papa Pavao VI. Upoznao je i francuskoga kardinala Eugenea Tisseranta, njemačkoga isusovaca Roberta Leibera, osobnoga tajnika pape Pija XII. Uostalom sam je papa Pio XII. razmatrao Poglajenove poglede o stanju i budućnosti Crkve u Aziji nakon 1945. godine. Iz radova koji su o Poglajenu objavljivani na hrvatskom jeziku može se doznati i da se susreo s dvojicom američkih predsjednika Harryjem Trumanom i Dwightom Eisenhowerom te vodećim američkim stručnjacima za vanjsku politiku iz redova State Departmenta. Ključan poticaj da svoja sjećanja na ratne i poratne godine u Slovačkoj i Rusiji i iskustva u formiranju »podzemnih crkava« ukoriči dao mu je biskup Fulton Sheen, koji je i Poglajenovoj knjizi »Božje podzemlje« napisao predgovor. U nekim se radovima također spominje i da je Poglajen u prvim godinama nakon Drugoga svjetskoga rata pokušavao prodrijeti do samoga Staljina. Bio je naime dubok privrženik i iskren promicatelj fatimskoga proroštva o obraćenju Rusije. Neki izvori govore i da je njegovom inicijativom otisnuto oko sto tisuća sličica s likom Iverske Bogorodice s namjenom da dođu u ruke sovjetskim vojnicima.
Komunistička diverzija protiv Poglajena u predratnom Osijeku
Svećenik – jedini naslov predstavljanja
Za svećenika je Poglajen zaređen 1935. godine. Svećeništvo je bilo temelj njegova identiteta i djelovanja. »Da, svećenik Kristov. To je jedini naslov moga predstavljanja. (…) I svećenik – unatoč svom božanskom poslanju – ostaje čovjek. Čovjek koji sve svoje sile imade da uloži u to, da ono što je sitnih čovječjih sjena ne potamni lika Kristova, koga ima da naviješta, ne ogluši glasa Kristova, kojemu je samo zvučnik«, zapisao je jednom zgodom mladi isusovac Poglajen.
Studije i treću probaciju u Belgiji završio je 1937., vratio se u domovinu te preuzeo uređivanje časopisa »Život«, tada istaknutoga glasila za formaciju hrvatske inteligencije u domoljubnom i katoličkom ključu. Prometnuo se vrlo brzo u traženoga propovjednika, konferensijera, organizatora i govornika na tribinama za radničku mladež i katoličku inteligenciju. Pojavom i nastupom bio je markantan. Pomno se pripremao dubokom askezom. Njegova baza u toj fazi djelovanja bila je isusovačka rezidencija u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici.
»Njegova su ga redovnička subraća mogla vidjeti kako svoju jutarnju meditaciju obavlja klečeći na galeriji bazilike Srca Isusova. (…) Samom svojom pojavom izazivao je povjerenje. ‘Nitko me nikada nije razumio kao on’ – bila je česta izjava onih koji su s njim razgovarali. Mnogi njegovi razgovori završavali su ispovijeđu. Bio je neobično suosjećajan čovjek, osobito prema sirotinji, koju je znao utješiti, ohrabriti i uliti nadu kao rijetko tko!« podsjetio je dr. o. Ivan Šestak u predgovoru zbirci Poglajenovih tekstova koja je pod naslovom »Kršćanski personalizam« objavljena u sklopu nakladničkoga niza Glasa Koncila Hrvatska katolička baština.
Odlučan i upućen protivnik svih totalitarizama
Djelovanjem u časopisu »Život« prometnuo se i u jednoga od najodlučnijih i najupućenijih protivnika totalitarizama koji su se razmahivali upravo u godinama između dvaju svjetskih ratova – fašizma, nacizma i komunizma. Isusovac dr. o. Ivan Šestak zapazio je da u Poglajenovo vrijeme »Život« nije objavio ni jedan izrazito teološki članak. »Očito je Poglajen smatrao da se teološkim člancima ne može utjecati na nazor na svijet, oko čega su se u ono vrijeme zaista lomila koplja«, napominje dr. o. Šestak.
I danas, kada se naveliko prešujuće da zlu totalitarizama ne pripadaju samo režimi fašističkoga i nacističkoga predznaka, nego i svi režimi koji su se dičili crvenim petokrakama, valjalo bi se duboko zamisliti nad nekim Poglajenovim promišljanjima. Kada je svjetskoj javnosti krajem kolovoza 1939. obznanjeno sklapanje zloglasnoga pakta Ribentrop-Molotov, nad čijim je potpisivanjem u Moskvi bdio i Staljin, Poglajen je toj prekretnici posvetio uvodnik u »Životu« naslovljen »I nastala je noć«. »Neprijatelji Boga, koji su do sada stanovali u dvije različite kuće, porušili su zid, koji ih je dijelio. Ili bolje, taj se zid sam srušio. (…) Funkcioner Gestapoa ni malo se ne razlikuje od uhoda G.P.U-a (ruske tajne službe, op. a.). Koncentracijoni logori Dachau i Solovecki otoci pružaju nam istu sliku, a majske slave u Moskvi su isto tako stranački dani kao i oni u Nürnbergu. Kult vođe je tu i tamo jednak, a prije svega je na obim stranama dinamika, koja u velikim potezima stoji na istoj liniji. Ako dva čovjeka počnu s dviju dosta udaljenih polaznih točaka, rušiti sveukupnu kršćansku kulturu, nužno mora jedamput doći čas, kad će se sastati na ruševinama razorenog svetišta. Jedan je došao s ‘lijeva’ drugi s ‘desna’«, zapisao je u uvodniku Poglajen. Antitotalitarna stajališta koja je pronosio kao urednik »Života« vrlo brzo će mu izazvati nemale probleme. Nakon proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine za o. Poglajena u Zagrebu više nije moglo biti mjesta. A nije moglo za njega biti mjesta ni u Zagrebu nakon svibnja 1945. godine.
