Danas blaženi, papa Pavao VI. (1963. – 1978.) objavio je na Uskrs 26. ožujka 1967. velebnu socijalnu encikliku »Populorum progressio« (»Razvitak naroda«), koje se 50. obljetnica upravo slavi. »Populorum progressio« prva je socijalna enciklika napisana nakon Drugoga vatikanskoga koncila, događaja koji je među svoje ciljeve stavio uspostavljanje novoga pristupa u svezi s gledanjem na odnos između Crkve i svijeta.
Papa na samom početku podsjeća da svojom enciklikom želi preuzeti duh koncilskoga dokumenta »Gaudium et spes« koji govori o ulozi Crkve u modernom svijetu. Dok su ranije socijalne enciklike, primjerice, poput »Rerum novarum« Lava XIII. (1891.), »Quadragesimo anno« Pija XI. (1931.), »Mater et Magistra« (1961.) i »Pacem in terris« (1963.) Ivana XXIII., bile usredotočene na socijalna pitanja svojega vremena s posebnim naglaskom na položaj radnika, enciklika »Populorum progressio« obrađuje izazovno pitanje odnosa između naroda i država i predstavlja novu vrstu duhovnosti u Crkvi, duhovnost pravde.
Encikliku je papa pisao potaknut i konkretnim životnim iskustvom stečenim tijekom putovanja u Južnoj Americi i Africi: »I sami smo uočili kakvim su nemilim problemima prikliješteni ti kontinenti, inače bogati materijalnim i duhovnim snagama.« Papa Benedikt XVI. u enciklici »Caritas in veritate« (»Ljubav u istini«), u kojoj je jedno opširno poglavlje posvetio enciklici pape Pavla VI., izražava uvjerenje »da enciklika ‘populorum progressio’ zaslužuje biti nazvana ‘Rerum novarum’ novoga doba jer osvjetljuje hod čovječanstva prema jedinstvu«. Ujedno naglašava da nas »ponovno iščitavanje enciklike, više od četrdeset godina nakon njezina objavljivanja, poziva da ostanemo vjerni njezinoj poruci ljubavi i istine«.
Enciklika je objavljena u posebice teškim vremenima. Godine 1967. vođen je šestodnevni rat između Izraela i Arapa, rat u Vijetnamu bio je na vrhuncu, javljali su se snažni antiratni pokreti, a ta je godina bila obilježena i hladnoratovskom napetošću, posebice u pogledu naoružavanja i utrke u svemir. Usto, bilo je to i doba velike dekolonizacije.
Udarna misao vodilja enciklike jest: »Razvoj je novo ime mira.« Taj je poziv u osnovi ukorijenjen u biblijskom poimanju da je mir više (!) nego odsutnost rata. Enciklika »Populorum progressio« papino je emotivno obraćanje svijetu, krik iz srca i poziv na mobilizaciju: »Glađu mučeni narodi danas kao da zaklinju narode koji uživaju obilje. Stoga se Crkva trese zbog tih tjeskobnih vapaja i svakoga posebno zove da se najzad s ljubavlju odazove glasu braće koja zovu u pomoć.« Stavlja naglasak na transcendentalni (novi) humanizam, koji se temelji na shvaćanju da je svrha ljudske osobe samoispunjenje kroz razvitak, koji je definiran kao »prijelaz od manje ljudskih u ljudskije uvjete«.
A ljudski su uvjeti »uspon iz bijede, pobjeda nad socijalnim nevoljama, proširivanje znanja, stjecanje kulture, veće poštivanje dostojanstva drugih…«, odnosno »priznavanje najviših vrijednosti i Boga koji im je izvor i svrha«. Ljudska se osoba ne može autentično razvijati bez okretanja prema svojoj spiritualnoj naravi. A stvarni kulturni napredak može se ocjenjivati ponajprije čovjekovim dostignućima u svezi s općim dobrom, odnosno prema uvjetima društvenoga života koji omogućuju osobama, obiteljima i raznim skupinama da postignu svoje istinsko i cjelovito dobro. Na samom početku enciklike papa upozorava da je »u ovom odlučnom zaokretu ljudske povijesti silno potrebno zajedničko djelovanje sviju«, odnosno da je »danas od najveće važnosti da svi budu potpuno svjesni da je socijalno pitanje postalo svjetsko pitanje«. Enciklika je dakle jasan poziv na globalno jedinstvo.
Koncept autentičnoga razvoja jedan je od ključnih koncepata enciklike »Populorum progressio«. »Da bi bio autentičan, razvoj mora biti integralan, a to znači okrenut promicanju svakoga čovjeka.« U autentičnom razvoju ekonomije ne smiju biti odvojene od ljudske stvarnosti, niti razvoj od civilizacije u kojoj se odvija. Važna je osoba, svaka pojedina osoba, svaka ljudska skupina, te čovječanstvo u cjelini. »U Božjem planu svaki je čovjek rođen da se razvija, jer svaki je život poziv.«
Slobodna trgovina može voditi u gospodarsku diktaturu
Drugim riječima, u enciklici »Populorum progressio« papa izražava snažnu zabrinutost zbog nekih temeljnih (neo)liberalnih politika, upozoravajući da slobodna trgovina u uvjetima gospodarske nejednakosti može pridonijeti gospodarskoj diktaturi. »Pravila slobodne trgovine uzeta sama po sebi više nisu u mogućnosti upravljati međunarodnim odnosima… Cijene koje su ‘slobodno’ postavljene na tržištu mogu proizvesti nepravedne rezultate. (…) Ekonomija razmjene više se ne može temeljiti isključivo na zakonu slobodnoga tržišnoga natjecanja, zakona koji pak prečesto stvara ekonomsku diktaturu.« Pavao VI. poručuje da se »sa sadašnjom situacijom treba hrabro suočiti, suzbijati nepravde koje ona sa sobom nosi i nadvladati ih«. »Razvoj traži smjele i duboko nove promjene. Treba bez oklijevanja provesti hitne reforme.« Suprotno stajalištu liberalnoga kapitalizma o privatnom vlasništvu, enciklika iznosi stajalište da to pravo nije apsolutno ni bezuvjetno, nego je čak moguće razvlašćivanje: »Opće dobro, dakle, ponekad traži eksproprijaciju, ako neki posjed – zato što je prevelik, što se slabo ili nikako ne iskorištava, zbog bijede koju on prouzrokuje ostalom stanovništvu, zbog znatne štete nanesene interesima zemlje – priječi zajednički prosperitet.« Nakon svega što je papa napisao o liberalnom kapitalizmu časopis »Wall Street Journal« (30. travnja 1967.) napisao je da je Pavao VI. pisao tu encikliku očito »zagrijan za marksizam«.
Sve se svodi na to da za ostvarenje razvitka svijet treba »duboke mislioce, odane traženju novoga humanizma, koji bi modernomu čovjeku omogućio da nađe sam sebe«. Stoga papa poručuje: »Budućnost svijeta bila bi u opasnosti, ozbiljno naglašava Koncil, ako iz svoga krila (Crkva!) ne bi znala potaknuti pojavu ljudi obdarenih mudrošću.« Potreban je novi polet, jer, nažalost, »svijet trpi od nerazmišljanja«.
»Populorum progressio« bavi se i mnogim drugim temama. Pedeset godina koliko je proteklo od objavljivanja te enciklike nije umanjilo aktualnost apela pape Pavla VI. papa Benedikt XVI. je 2009. godine napisao u enciklici »Caritas in veritate«: »ponovno iščitavanje enciklike ‘Populorum progressio’, više od četrdeset godina nakon njezina objavljivanja, poziva nas da ostanemo vjerni njezinoj poruci ljubavi i istine…« Encikliku »Populorum progressio« papa Benedikt XVI. spominje 54 puta, što u tekstu, a što u bilješkama ispod teksta, pa ju se može potpunije doživjeti čitajući i encikliku »Caritas in veritate«.
Vjernici bi trebali snažnije i glasnije propagirati stajalište pape Pavla VI.: »Nema sumnje da čovjek može organizirati zemlju bez Boga, ali bez Boga on, u krajnjoj liniji, ne može drugo nego organizirati je protiv čovjeka. Ekskluzivni humanizam jest nehumani humanizam. Nema, dakle, istinskoga humanizma osim onoga koji je otvoren prema Apsolutnomu, priznajući poziv koji ljudskomu životu daje pravi smisao.«
Znakovito je da je papa odlučio potpisati svoju encikliku na Uskrs, na blagdan Uskrsnuća, htijući naglasiti da je to njegova poruka nade, nade koja jedino može proizići iz vjerovanja i razumijevanja Isusove poruke, koji je dao sam sebe tako da svi mogu imati život, i to da ga imaju u potpunosti.
