Da priroda liječi poznato je od davnina, a u starim se zapisima mogu pronaći dokazi o blagodatima prirode za ljudsko zdravlje. Još iz doba staroga Egipta spominju se faraonski liječnici koji su preporučivali šetnje vrtovima kod psihičkih tegoba. U knjizi »Povijest hortikulturne terapije« navedeni su zapisi iz samostana Clairvaux u Francuskoj u kojima sv. Bernard spominje terapeutske dobrobiti zelenih biljaka, mirisa i pjeva ptica. Uzgoj bilja prepoznat je kao učinkovita terapija među stručnjacima, koji su takav način rada uvrstili kao priznatu metodu terapije, nazvanu hortikulturna terapija, u kojoj uzgoj biljaka služi u terapijske svrhe. Među poznatim je začetnicima hortikulturne terapije američki psihijatar Benjamin Rush koji je zapazio da su se muškarci koji su kopali u vrtu izliječili od dijagnosticirane manije, za razliku od muškaraca koji nisu kopali. Daljnjim istraživanjima potvrdio se pozitivni utjecaj rada u vrtu i poljoprivredi na mentalno zdravlje pa su iz toga razloga u psihijatrijske bolnice, a kasnije i u odgojne ustanove uvedene poljoprivredne i vrtlarske djelatnosti kao oblik terapije. No hortikulturna terapija nije samo oblik terapije za mentalno zdravlje, nego i za sveukupni zdravstveni status čovjeka. Udruga okupacijskih terapeuta još je 1936. godine službeno priznala hortikulturu kao specifičan tretman za tjelesne i psihičke poremećaje. Nakon Drugoga svjetskoga rata vrtovi i hortikulturne aktivnosti počeli su se primjenjivati kao oblik rehabilitacije veterana s motoričkim poremećajima koji su bili posljedica ranjavanja. Dakle, hortikulturna terapija oblik je liječenja pacijenta u kojem stručnjaci koordiniraju terapiju s ciljem postizanja unaprjeđenja kognitivne, psihološke, socijalne i fizičke funkcije korisnika pozitivnim interakcijama ljudi s biljkama i vrtovima.
No osim službenoga, profesionalnoga rehabilitacijskoga tretmana, u svakodnevnom životu terapija »dodira sa zemljom« dostupna je svakoj osobi koja ima mogućnost vrtlarenja. Vlastiti uzgoj povrća i voća mnogo je više od zdrave hrane. Osim neupitne kvalitete domaće uzgojene hrane, rad u povrtnjaku i voćnjaku uvelike pridonosi ukupnomu zdravlju jer poboljšava mišićnu snagu i biomehaniku tijela, djeluje na smanjenje stresa i osjećaj zadovoljstva. Razne fizičke aktivnosti poput kopanja, sadnje, zalijevanja, čupanja korova i slično omogućavaju povećanje opsega pokreta, istezanje i rad mišića, koordinaciju pokreta i ravnotežu te poboljšavaju kondiciju, cirkulaciju krvi i disanje. Boravak na prirodnom svjetlu potiče proizvodnju vitamina D, što je posebno važno u prevenciji osteoporoze (krhkih kostiju), no taj vitamin također daje snagu mišićima, potiče imunitet, štiti od dijabetesa i djeluje pozitivno na probavni sustav. Osim toga, boravak na svježem zraku i svjetlu, zajedno s fizičkom aktivnošću, djeluje umirujuće jer smanjuje negativne emocije poput straha, ljutnje, tuge. Fizička aktivnost djeluje i na smanjenje »hormona stresa« kortizola i povećanje razine »hormona sreće« serotonina. Osim na smanjenje stresa, fizička aktivnost i rad na zemlji, kao i boravak na prirodnom svjetlu, povezani su sa smanjenjem depresije i drugih mentalnih bolesti. Tijekom vrtlarenja smanjuje se opseg opterećujućih misli jer odsutnost društvenih mreža i loših vijesti, zaokupljenost radom i dodir sa zemljom i opuštajućim bojama zemlje, trave i biljaka djeluju pozitivno na um. Rad u vrtu je kreativan i poticajan, a osim toga pokazuje vidljive rezultate promatranjem kako se biljke razvijaju iz dana u dan, što djeluje na osjećaj zadovoljstva.
