KARDINAL MÜLLER: Bog je isplativa i nezaobilazna tema

»Lectio magistralis« kardinala Gerharda Ludwiga Müllera u Zagrebu

Snimio: B. Čović
»Iz vjere u Boga proizlazi još jedna posljedica: ne moramo se opravdavati što uopće jesmo i što drugima zauzimamo mjesto, ili smo im kao djeca, bolesnici i starci na teret. Nego, naprotiv, Bog opravdava to što me ima i što jesam onaj koji jesam. Ispričavati se za vlastito postojanje stoga je uvrjeda Bogu. U vjeri u dobrostivoga i milosrdnoga Boga nestaje osjećaj da je sve besmisleno i uzaludno«, kaže kardinal Müller.

Pitanje o Bogu danas je ne samo aktualno u svakodnevnom smislu te riječi, nego je od presudne važnosti za čovjeka, za njegovo dostojanstvo, možda i za njegov opstanak. Ta se misao spontano nameće kad se odsluša, ili pročita, svečano predavanje, »lectio magistralis«, koje je pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller održao u srijedu 9. studenoga u prostorijama Nadbiskupijskoga pastoralnoga instituta, netom nakon što mu je ta visokoškolska ustanova dodijelila počasni doktorat, prvi u svojoj desetogodišnjoj povijesti.

Dobar razlog da se u božanskom vjeruje u Boga

Predavanje kardinala Müllera započinje prikazom pokušaja »uglednoga filozofa današnjice« Volkera Gerhardta sa Sveučilišta Humbold u Berlinu (u knjizi »Smisao bitka. Pokušaj o božanskom – Der Sinn des Sinns. Versuch über das Göttliche«) da zacrta temelje »racionalnoj teologiji«. »Riječ je o tom da se već prije objavljene vjere na filozofski način pokaže racionalnost naravne vjere u Božju egzistenciju«, tumači kardinal Müller nakanu berlinskoga filozofa koji, analizirajući (čovjekovu) »svijest o sebi (‘Selbstbewusstsein’), koju je nemoguće odvojiti od svijesti o svijetu (‘Weltbewusstsein’), dolazi do znakovitoga zaključka«. Kardinal Müller predstavlja taj zaključak citirajući samoga Gerhardta: »Dok se god čovjek poima kao osoba, razumije svijet zahvaljujući kojemu je moguć on i njemu jednaki. Riječ je o razumijevanju sebe, zahvaljujući kojemu je moguće razumijevanje svijeta. Ako se u tome ne precijeni, ima sve razloge da sebe i svekoliki drugi svijet, priznajući njegovu silnu različitost i veličinu, njegovu ljepotu i užase, kao i njegove mogućnosti… nazove ‘božanskim’. Tko se pod tim uvjetima ne libi unatoč svemu vjerovati u sebe, ima dobar razlog da u božanskom vjeruje u Boga.«

Kardinal Müller je – također crpeći iz knjige spomenutoga autora – u svoje predavanje uveo i »drugu stranu«, neimenovanoga profesora koji »daje ton« jednomu (također neimenovanomu) njemačkomu sveučilištu, a koji tvrdi da »Bog danas (pritom predavač ističe riječ danas) nije predmet filozofije«. Pritom se taj neimenovani profesor poziva na Nietzscheova »mrtvoga Boga«, zaboravljajući – kako kaže kardinal Müller – da »Nietzscheova tvrdnja o mrtvom Bogu nije utvrđivanje neutralnoga rezultata istraživanja«, nego se u njoj očituje »potresenost nihilizmom«. Naposljetku je, međutim, »u međuvremenu i spomenuti profesor spoznao da se pitanje o Bogu ne može umrtviti tako dugo dok se ljudi u svojoj krhkoj egzistenciji bave smislom svojega individualnoga postojanja i postojanja čitavoga čovječanstva, kojega sam i ja članom«, kaže u svojemu predavanju prvi počasni doktor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta.

Smisleno, a time i razumno

To prvo promišljanje o legitimnosti i potrebi postavljanja pitanja o Bogu (i danas) kardinal Müller zaključuje tvrdnjom: »Bog je dakle isplativa i nezaobilazna tema, koja je povezana s pitanjem o meni samom, bez obzira na to vjerujem li ja u njega, niječem li ateistički njegovu egzistenciju ili skeptički sumnjam u njegovo zanimanje za mene.« U nekoliko sljedećih odlomaka ugledni je predavač natuknuo nekoliko tema koje su povezane s navedenom tvrdnjom, a u konačnici su ga dovele do pitanja spoznaje. Prvo, odbacio je »kako dokazivanje tako i pobijanje« Božjega postojanja pomoću prirodoznanstvenih metoda.

»Bog, naime, ‘per definitionem’ (po definiciji) ne pripada u univerzum. On nije ni dio empirijskoga ili pojavnoga svijeta ni imanentna djelujuća sila u njemu, nego je njihov transcendentni temelj. Stoga valja pokazati da je u odnosu ljudskoga duha prema jedinstvu i cjelovitosti svijeta pitanje o transcendentnom čovjekovu izvoru i cilju smisleno, a time i razumno (naglašeni ‘smisleno’ i ‘razumno’, nap. Da. G.). Naime, otkriti smisao svega u njegovu transcendentnom temelju ne znači biti osuđen na to da ga se mora izmišljati. Ta kako bi to nama prolaznim bićima i bilo moguće?«, promišlja nadalje kardinal Müller.

To pitanje za čovjeka nije bez posljedica. »Iz vjere u Boga proizlazi još jedna posljedica: ne moramo se opravdavati što uopće jesmo i što drugima zauzimamo mjesto, ili smo im kao djeca, bolesnici i starci na teret. Nego, naprotiv, Bog opravdava to što me ima i što jesam onaj koji jesam. Ispričavati se za vlastito postojanje stoga je uvrjeda Bogu. U vjeri u dobrostivoga i milosrdnoga Boga nestaje osjećaj da je sve besmisleno i uzaludno«, kaže kardinal Müller.

Prava alternativa: ili vjera ili rezignacija

Sljedeći dio predavanja mogao bi se shvatiti kao odgovor na pitanje je li se »danas« nešto promijenilo što bi pitanje o Bogu izbacilo iz igre. »Ateističkomu uvjerenju da povijest duha i napredak prirodnih znanosti i tehnike, od kojega zastaje dah, kao i globalne digitalizacije znanja, po unutarnjoj nužnosti vode do neoborivoga imanentizma i sekularizma protivi se činjenica da se čovjek uvijek ponovno mora i želi suočavati s egzistencijalnim pitanjima o vlastitom podrijetlu i cilju. Stoga pozitivizam ne može odbaciti pitanje o smislu bitka i cilju našega postojanja kao besmisleno i time ga ušutkati.«

»Bog je dakle isplativa i nezaobilazna tema, koja je povezana s pitanjem o meni samom, bez obzira na to vjerujem li ja u njega, niječem li ateistički njegovu egzistenciju ili skeptički sumnjam u njegovo zanimanje za mene.«

Tu kardinal Müller iznosi analizu njemačkoga filozofa Roberta Spaemanna (knjiga »Der letzte Gottesbeweis – Poljednji dokaz za Boga«): »Od strane znanosti do sada nije iznesen ni jedan jedini ozbiljan argument protiv glasine o Bogu, nego samo u prilog takozvanoga znanstvenoga svjetonazora, scijentizma, dakle onoga što je Wittgenstein nazvao praznovjerjem moderne. Novovjekovna je znanost istraživanje uvjeta. Ona ne pita što je nešto i zašto je nešto, nego pita koji su uvjeti za nastajanje nečega. A Bezuvjetni, tj. Bog, ne može se ‘per definitionem’ pojaviti u unutarsvjetovnom istraživanju uvjeta, kao (što se ne može pojaviti, dodatak Da. G.) projektor u filmu… Alternativa dakle ne glasi: znanstvena objašnjivost svijeta ili vjera u Boga; nego glasi: odustajanje od razumijevanja svijeta, rezignacija – ili vjera u Boga… Vjera u Boga je vjera u temelj svijeta, koji sam nije bez osnove, dakle iracionalan, nego je ‘svjetlo’, providan po sebi, a time i svoj vlastiti temelj.«

Novovjekovno otuđenje od Boga u svoj lepezi

Prvi počasni doktor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u svojem »lectio magistralis« zalazi i u pitanje spoznaje te u tom smislu govori o ljudskom umu. »Pod izrazom ‘um’ misli se na moć pomoću koje čovjek prekoračuje sebe i svoju okolinu te se može okrenuti stvarnosti koja nadilazi njega samoga… Vjera da Bog jest ne znači da je on naša ideja, nego da smo mi njegova ideja«, tumači kardinal Müller ponovno se koristeći Spaemannovim riječima. Premda još uvijek ne zalazi u pitanje objavljenoga Boga i kršćanske slike o čovjeku (to će učiniti u drugom dijelu predavanja), predavač radi pojašnjenja iznosi, slijedeći sv. Tomu Akvinskoga, poimanje uma kao onoga koji je otvoren Božjoj objavi: »Pomoću uma možemo doći do uvida da je Bog otajstvo i nama Nepoznati, ali upravo i do toga da nam ON može dopustiti da ga spoznamo u njegovoj objavi samoga sebe u riječi te da ga u Duhu Svetom možemo ljubiti.«

Sljedećom tvrdnjom kardinal Müller ulazi u sučeljavanje sa suvremenošću, svakako pomažući boljemu razumijevanju suvremenoga ateizma. »Novovjekovno otuđenje od Boga u svoj širini svoje lepeze, s razosobljavanjem Boga u panteizmu i deizmu, preko rezigniranoga agnosticizma pa sve do agresivnoga neoateizma koji svaku religiju smatra štetnom i pobijanja vrijednom, ima u konačnici dva korijena«, tvrdi predavač. Prvi korijen vidi u »filozofskoj teoriji spoznaje« koja toliko ograničava metafizički um, »posebno kod Kanta, da Bog ostaje tek ideal čistoga uma ili zahtjev praktičnoga, tj. moralnoga uma«, a »teologija kao znanost time postaje suvišna«.

Znanje postaje vjerom, a vjera predmetnim znanjem

Drugi korijen, koji je međutim tijesno povezan s prvim, jest spomenuti »znanstveni svjetonazor«. »On polazi od suvremene prirodne znanosti, koja se doduše metodički ograničava na ono što se empirijski može kvalificirati i matematički opisati, dakle na logički ustroj materije, ali tada u povezanosti s monističkim materijalizmom sve što jest i što se dade spoznati ograničava na predmetno-osjetilnu razinu. Znanje kao poznavanje predmetnoga suprotstavlja se vjeri kao spoznaji Boga koja otvara pristup k smislu. Paradoksalna je posljedica toga da znanje postaje vjerom (vjerom u znanost, u napredak). Vjera naprotiv, koja je u svojoj biti osobni spoznajni i slobodni odnos s Bogom, svodi se na predmetno znanje. Tako Bog postaje nužna ili pak upravo suvišna hipoteza da bi se objasnilo postojanje i svrhovitost prirodnih procesa«, kaže kardinal Müller, navodeći kao primjer poimanje Boga kao »urara« koji je pokrenuo svijet kao mehanički sat, ili Boga kao »inteligentnoga oblikovatelja prirode ili programera evolucije«.

Dramatične obrise poprima izlaganje kardinala Müllera kad opisuje posljedice redukcionističkoga poimanja »znanstvenoga svjetonazora« na čovjekovo samopoimanje. »Čovjek (prema tom poimanju) nije drugo nego materija, stroj, životinja, a njegov mozak nije drugo doli kompjutor koji će jednom biti prevladan umjetnom inteligencijom. On je jedna vrsta među drugima, s tipičnim nagnućem da se uzdigne nad druge vrste. Zato je, primjerice, neka životinja zbog većega dosega svoje inteligencije iznad duševno bolesnoga čovjeka, ili embrija, ili malenoga djeteta koje još ne zna računati. Jasno je da je tada u etici razlika između dobra i zla zamijenjena kategorijom korisnoga i svrhovitoga te empirijski provjerljivoga«, ističe kardinal Müller.

Tolerancija na tlu agnosticizma i relativizma

Empiristički naturalizam Paula Henrija d’Holbacha iz 18. stoljeća, moderniziran tako da se mehaničkim zakonitostima u novije vrijeme pridodaju biološke i kemijske zakonitosti, u sprezi s određenim shvaćanjem evolucionističke teorije, vidi »život i čovjekovu svijest samo kao više oblike materije koja sama sebe organizira«. »Idealni sadržaji svijesti – kao što je ideja o Bogu i o moralnom imperativu – samo su proizvodi osjetilnosti i volje za preživljavanjem. Idejama našega uma, dakle, ne odgovara ništa u stvarnosti osim materije i evolucije. To su ili razvojno-psihološki uvjetovani ostatci iz naše djetinje faze individuuma ili vrste, ili su – tumačeni s društveno-političkim naglaskom – instrumenti gospodstva Crkve i države«, tumači empiristički naturalizam kardinal Müller.

Slijedi sljedeći logičan korak, navodna potreba da se »prevladaju blokade metafizike i objavljene religije, tj. kršćanstva«; da »čovjek ima neiskrivljen uvid u svoje stanje i da se oslobodi praznovjerja i religijskoga fanatizma, čime je kler držao narod u nedoraslosti«. »Tolerancija na tlu agnosticizma i relativizma mora, smatraju oni, odbaciti kruto crkveno vjerovanje u dogme. A naglašeno uživalački život oslobađa nas od kršćanskoga morala zakona koji je protivan životu i tijelu. U radikalno religijsko-kritički nastrojenom prosvjetiteljstvu vladalo je uvjerenje da će tek društveno i pedagoški provođeni ateizam osloboditi čovječanstvo od svih zala te će pripraviti svijetlu budućnost«, tumači kardinal Müller.

Nijekanje sposobnosti uma, volje i istine

Spomenutim mehaničkim, kemijskim i biološkim zakonitostima gledanima kroz prizmu monističkoga materijalizma kardinal Müller dodaje još i neurološke spoznaje. Gledan kroz tu prizmu, »mozak nije drugo nego kompjutor koji obrađuje informacije«, a duh »samo epifenomen materije«. »Zajedno s evolucijskom biologijom neuropsihologija je prema tom tumačenju ujedno empirijski dokazala da čovjek niti ima um koji je sposoban za transcendenciju te može razlikovati istinu od laži niti posjeduje volju koja se u spontanoj slobodi može usmjeriti prema dobru i odvraćati se od zla. Ono što je istinito i dobro odlučuje većina, odnosno također manjina prosvijećenih građana u ime još uvijek nedorasloga ostatka«, kaže kardinal Müller. Nakon tih riječi biva posve jasna ona Spaemannova »prava alternativa«: odustajanje od razumijevanja svijeta, rezignacija – ili vjera u Boga. Naime, nastavlja kardinal Müller, »nasuprot tomu bi se mogao postaviti upit koga ta teorija treba prosvijetliti«. »Naime, svaka spoznaja pretpostavlja ontološku razliku između subjekta spoznaje i objekta spoznaje.« Pojednostavnjeno: ako čovjek i njegova svijest nije ništa više od vratolomije materije, kako onda može uopće išta spoznati i išta smisleno usmjeravati?

Čovjek »sam u bešćutnoj neizmjernosti svemira«

Uvođenjem u diskurs »jednoga od otaca analitičke filozofije«, Bertranda Russela, dr. Müller u svoje predavanje unosi i »kolektivnu depresiju« kao (nužno) obilježje netom opisane slike o svijetu i čovjeku. Russelovu poznatu izreku da je »svijet slučajni zgoditak u izmjeni sunčevih sustava« počasni je doktor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta komentirao riječima o »potresnoj izgubljenosti čovjeka u beskrajnim prostorima i vremenima kozmosa«. Kardinal Müller je u tu svrhu iznio i formulaciju francuskoga biokemičara Jacquesa Monoda: »Stari je savez raskinut, čovjek konačno znade da je sam u bešćutnoj neizmjernosti svemira, iz kojega je slučajno proizišao. Preostaje mu kao izlaz da u kratkom postojanju na zemlji učini najbolje od sebe, prije nego što padne u vječni zaborav. Osjećaj Božje odsutnosti u beznadnoj širini prostora i vremena na našem sićušnom planetu pronalazi u nama svoj odjek, kad čovjek rezignirano gubitku prepušta svoje tragično postojanje, ili opojno omamljuje bol zbog prolaznosti.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 48/2016.
Prethodni članakSTRUČNJAK ZA NOVE DUHOVNOSTI DR. JOSIP BLAŽEVIĆ: Vrijeme je za odricanje od kršćanske osrednjosti
Sljedeći članakMJERE ZAPELE U PROŠLOSTI: Poticanje povratka iseljenika