Američki glumac, scenarist, producent i spisatelj te dobročinitelj Kirk Douglas doživio je zavidnih sto godina života. Taj vrli stogodišnjak rođen je 9. prosinca 1916. u Novom Amsterdamu u državi New York, u obitelji židovskih izbjeglica s područja današnje Bjelorusije. Materinski jezik mu je jidiš, a pravo ime Issur Danielovitch. Odrastao je u siromaštvu, ali je njegov glumački dar prepoznat u srednjoj školi te je dobio studentsku stipendiju Američke akademije dramskih umjetnosti u New Yorku. Glumiti je počeo u kazalištu, a nastavio na filmu.
Glumio je u gotovo 100 filmova, svih mogućih žanrova, u više od šezdeset godina karijere, te je utjelovio niz nezaboravnih uloga, od Spartaka do van Gogha. »Oscara« nikada nije dobio kao glumac, nego je tek sa 80 godina dobio počasnoga »Oscara« za životno djelo. Međutim osvojio je sve ostale moguće filmske nagrade i priznanja, a primio je i jedno od najvećih američkih odličja, Predsjedničku medalju slobode. Doživio je već za života tu čast da je po njemu nazvana jedna srednja škola u Kaliforniji te ulica u Los Angelesu.
Svojom drugom suprugom, Anne, koja se također bliži stotoj godini života, oženio se 1954. i s njom i danas živi u Beverly Hillsu. Autor je desetak knjiga, koje su različite tematike, od beletristike do iznošenja svojih životnih iskustava, duhovnih svjedočenja te vjerskih i biblijskih tema.
Ono što je posebno u njegovu životu jest njegovo obraćenje. Njegova potraga za smislom počela je nakon bliska iskustva smrti. Kad je 1991. preživio pad helikoptera, pri čemu su poginuli pilot i kopilot, osjećao se tjeskobno i počeo je dublje promišljati o životu, što ga je dovelo na povratak židovskoj vjeri, koju je napustio u djetinjstvu. Rekao je da kao dijete u svojoj židovskoj zajednici nije jasno spoznao što to znači biti Židov i tko je Bog. Ponovno je počeo o tome razmišljati čitajući Bibliju. Otputovao je u Izrael i na tom putu doživio je osobitu spoznaju: »Pouka s brda Morije (gdje je Abrahamu naloženo da žrtvuje Izaka) jasno otkriva da Bog ne želi ljudsku žrtvu – da Bog nije netko koga se treba bojati.«
Kasnije ga je još jedno iskustvo potaknulo na promjenu. Godine 1996. doživio je moždani udar, izgubivši sposobnost govorenja. Nakon svakodnevne govorne terapije za nekoliko mjeseci uspio je progovoriti, iako mu je govor i dalje otežan. Premda je već trpio od raznih bolesti i imao ugrađen pacemaker, moždani je udar opisao kao »najgori pakao koji čovjek može proživjeti«. Mnogo je naučio iz toga iskustva te je shvatio koliko je život važan i koliki je dar moć govora. Kao najvažniju stvar poslije udara ističe depresiju, a kao lijek za depresiju navodi humor i brigu za druge. Zaključio je da je previše zaokupljen sobom i da se treba posvetiti drugima. Stoga je svoj udar doživio kao blagoslov, jer čuda dolaze jedino od Boga, kako je rekao.
Želeći se potpuno okrenuti Bogu, slavio je ponovno svoju bar micvu te se ponovno vjenčao sa svojom suprugom Anne, nakon što je i ona prešla na židovstvo. No činilo mu se da nije dovoljno samo moliti. Supružnici su zajedno osjetili da moraju pomagati siromašnima i potrebitima te su donirali veći dio svojega imutka od 80 milijuna dolara bolnicama, školama, udrugama i domovima, a i sami su pokrenuli razne projekte.
Kirk i Anne Douglas uključeni su u brojne volonterske i filantropske aktivnosti. Posjetili su više od 40 zemalja i ondje održali govore, a Kirk najviše voli govoriti o iskustvu moždanoga udara.
