Brojni nedostatci mirovinskih sustava, pa tako i hrvatskoga, ne proizlaze iz njihova javnoga ili privatnoga karaktera, nego ovise o općem stanju države, njezinu gospodarskom napretku ili zaostajanju, stanju zaposlenosti, kvaliteti upravljanja, o opterećenosti nabujalom administracijom te urednom plaćanju doprinosa i održivosti postojećih prava tim doprinosima. Zamišljene reforme koje zapravo idu s javnoga sustava na privatne sustave ne daju nikakvu garanciju da će uspjeti i da će osiguravati odgovarajuća primjerena davanja. Brojni mali privatni mirovinski fondovi ne mogu biti administrativno jeftiniji jer imaju puno rukovoditelja i menadžera koji su na jaslama mirovinskih doprinosa reklamiranoga II. mirovinskoga stupa, koji je u biti bankarski kapital. Ne treba se nadati da će se uvođenjem brojnih privatnih sustava uz bitno smanjivanje opsega prava iz javnoga sustava, a uz postojeće stalno starenje pučanstva, stanje današnjih, ali i budućih umirovljenika poboljšavati.
Zbog postojećih demografskih tendencija starenja stanovništva sve više naših umirovljenika troši i opterećuje dohodak sve manjega broja aktivnih osiguranika i ostalih obveznika doprinosa. Uzroci sve manjega broja osiguranika u odnosu na umirovljenike višestruki su, ali međusobno uzročno i posljedično ovisni.
Prije svega masovno odlaženje u mirovine krajem devedesetih godina posljedica je politički najavljivanih reforma s osnovnim ciljem plašenja ljudi najavom smanjivanja mirovinskih prava, bilo ukidanjem pojedinih prava bilo otežavanjem uvjeta, kako starosnih i invalidskih tako i obiteljskih mirovina. Posebno se to odnosilo na prijevremene mirovine. Drugi uzrok povećavanja broja umirovljenika, a s time i izdataka, bilo je masovno doseljavanje izbjeglica iz drugih bivših republika i preuzimanje njihovih mirovinskih staževa, pa i ostvarenih mirovinskih prava. Kasnije je to regulirano međunarodnim ugovorima između novonastalih država, ali posljedice su ostale kao teret mirovinskoga fonda osiguranika Hrvatske. Istodobno s tim procesom provodio se i proces tzv. »tranzicije«, prelaska iz socijalizma u kapitalizam, koji se pretvorio u tajkunizaciju. Privilegirani budući kapitalisti, iako stručno nesposobni i neiskusni, preuzimali su brojna poduzeća uz velika obećanja, koja nisu znali, a ni htjeli realizirati. Glavno rješenje za svoje neznanje vidjeli su u smanjivanju prava zaposlenika, što se provodilo manjim plaćama, a većim satnicama, otpuštanjima ili tjeranjima u mirovine eventualno uz plaćanje dokupa mirovinskoga staža u simboličnim svotama. Tako je materijalna proizvodnja padala obrnuto razmjerno povećavanju broja umirovljenika. Država je svojim propisima to ne samo dopuštala, nego i stimulirala.
Iako je profit potreban, ne smije postati jedini cilj i jedino mjerilo uspješnosti ni društva ni pojedinca. Zato javni sustavi mirovinskoga osiguranja ne trebaju služiti samo kao egzistencijalni minimum za starost, nego moraju ostati temeljni stup socijalne sigurnosti svih onih koji su svoj životni vijek proveli u radu i osiguranju. To znači da treba zadržati priznavanje prava u skladu s visinom ulaganih doprinosa i dužinom ulaganja. Taj teret u svakom slučaju trebaju zajednički snositi osiguranici i poslodavci, a država treba biti regulator i dodatni jamac. Nažalost ti su tereti nepošteno raspoređeni na štetu osiguranika. Posljedice takve politike očitovale su se sve češćim bacanjem »pogleda preko granice«. Egzistencijalna nesigurnost i gubljenje nade u budućnost pomalo su gušili početni entuzijazam, pa je tako počelo seljenje. Najprije u Zagreb, a nakon toga se usmjerilo preko granice te je došlo do krize starenja pučanstva.
Ekonomisti su problem mirovinskoga sustava svodili na čistu matematiku, a političari dodavali ideologiju. No problem mirovinskoga sustava ne rješava ni sustav kapitalnoga pokrića ni sustav doprinosa, a ni privatni sustavi, nego se unutar države ti problemi trebaju rješavati kombinirano solidarnošću i uzajamnošću svih čimbenika društva, tako da se pravedno provodi i raspodjela profita. Zato sustav doprinosa, posebno u slučaju inflacija, štiti postignutu razinu prava. Osim toga sustav doprinosa može se podržavati i prihodima iz poreznoga sustava, dakle od strane države. Tako gledajući, može se zaključiti da javni sustavi (a to je I. mirovinski stup) ipak pružaju veću sigurnost i jamstvo za rješavanje mirovinskih prava, odnosno problema starenja. Dakle, ako se zapitamo što je dovelo do tzv. mirovinske, odnosno »krize starenja«, početni su uzroci u krizi politike i njezinim zabludama.
Treba imati na umu da je cilj razvitka napredak, a tomu pridonose bolji uvjeti života i rada, sigurna i dostojna mirovina, bolja medicinska i zdravstvena zaštita, što sve pozitivno utječe na povećanje prosječnoga standarda života. Ako se to hoće i u tome uspije, smanjit će se iseljavanje i zaustaviti kriza nataliteta. Nasuprot tomu, niskim mirovinama ugrožava se dostojanstvo starosti, a time uskraćuju i civilizacijske, duhovne i kulturne potrebe umirovljenika. Dokle god bude takvo gledanje politike na radne, mirovinske i zdravstvene probleme uz bezbroj raznih iznimaka i povlastica, dotle će i ti sustavi biti nestabilni i nesigurni, a takvi sustavi više uopće nisu pravi sustavi. Zabrinjavajuće su i »optimističke« najave nekih tiskovina da će za koju godinu u Hrvatskoj biti više od 19 tisuća milijunaša, a istodobno se objavljuje da se u posljednjih nekoliko godina iz Hrvatske iselilo oko 300 000 stanovnika, pretežno mladih, pa sada imamo manje od 4 milijuna stanovnika. Od politike se očekuju odgovori i prijedlozi rješenja.
