DAMIR JURMANOVIĆ, MALOLJETNI HRVATSKI BRANITELJ Sustav mora ispraviti nepravdu

Damir Jurmanović

Domovinski rat završio je prije dvadeset i četiri godine, a posljedice se i dalje osjećaju. Mnogi su se sudionici Domovinskoga rata razboljeli, a tomu još više pridonose i nepravde. Nakon promjena vladajućih garnitura najčešće se polazi od početka, pa tako pojedine kategorije ostaju izvan sustava, poput ubijene djece ili maloljetnih hrvatskih branitelja. Primjerice, ako je netko bio maloljetni branitelj, je li on bio još dijete ili hrvatski branitelj? 

Dragovoljci s 15 i 16 godina, a danas?

Damir Jurmanović rođen je 2. lipnja 1975. u Osijeku, a sada živi u Belom Manastiru i otac je troje djece starosti 21, 19 i 16 godina. »U hrvatski Domovinski rat prijavio sam se s nepunih 16 godina pa sam zbog mladosti morao čekati da navršim 16. godinu te se službeno vodim od osnutka 106. brigade 20. srpnja 1991. godine«, navodi Jurmanović.

»Protiv sustava se borim polako, zapravo ne znam ni sam, jer trenutačno sam na bolovanju, a odbili su mi čak i za 100 % bolovanje od strane HZZO-a. Oni smatraju da te posljedice nemaju uzrok u Domovinskom ratu, jer sve promatraju činovnički, a nisu bili po ratištima i ne gledaju ljudske teškoće. To je sramota onih koji mogu utjecati na sustav, naravno i činovnika u njemu. Unatoč svemu, ja se ponosim svojim braniteljskim stažem jer volim svoju Hrvatsku, a nadam se da će napokon netko i u sustavu početi promišljati o maloljetnim braniteljima, koji su zaboravljeni«, navodi Jurmanović.

»Nažalost, brzo se dogodilo i ranjavanje, već 28. listopada 1991. Nastradao sam od dvije navođene avionske rakete, dakle kada sam imao 16 godina. U toj sam situaciji izgubio pamćenje i ostao bez sluha pa su me kratko zadržali u stacionaru gdje je današnja Matematička gimnazija u Osijeku. Zatim sam po naredbi zapovjednika morao napustiti Osijek i nastaviti liječenje u Zagrebu. Nakon mojega napuštanja Osijeka, u vojsku je kao hrvatski dragovoljac pristupio moj brat s navršenih 15 godina. Od obitelji je u Osijeku ostao samo otac koji se brinuo za prognanike s područja Baranje, Vukovara i drugih mjesta i osiguravao im smještaj. Bio je u civilnoj zaštiti«, navodi Jurmanović.

Nakon što je napustio Osijek, Jurmanović se liječio na zagrebačkom »Rebru«, a bio je smješten kod rodbine u Zagrebu. »U jednom su mi trenutku ponudili da završim vojnu akademiju u Zagrebu, ali kako ona nije radila, ponudili su mi mjesto na policijskoj akademiji, koju sam i završio. Kad sam završio policijsku akademiju, dobio sam uvjerenje da sam nesposoban, po procjeni neuropsihijatra za policajca, te su mi 1993. ponudili da radim na odjelu upravnih poslova u Osijeku, što sam i prihvatio. Poslije nekoliko žalba, tj. nakon točno dva mjeseca dobio sam rješenje da sam sposoban za policajca, iako nisam išao k psihijatru, te mi je ponuđeno mjesto u MUP-u za rad u specijalnoj policiji ‘Orao’ u Osijeku i na tom sam poslu bio od 1993. do 2000. godine.«

»Obitelj mi je jedina podrška« 

Jurmanović navodi da je bilo jako malo maloljetnih branitelja u Domovinskom ratu u postrojbi u kojoj je on sudjelovao. »Njihov mi je status nepoznat, osim statusa mojega brata, koji nažalost boluje od PTSP-a te se čak pokušao zapaliti gorivom, ali je na vrijeme od strane policije ugašen pa nije bilo ozljeda. Nakon što su me primili u policiju imao sam status hrvatskoga ratnoga vojnoga invalida s oštećenjem organizma od 30 %, no zbog posla sam tražio dodatna vještačenja pa su mi to smanjili ispod 20 % trajnoga oštećenja, i to bez ikakvih pregleda. Službenu iskaznicu i značku dobio sam tek 3. svibnja 1994. godine. Za mene su službena iskaznica i značka, kao i ostalo što pripada policajcu, značili sve, jer je to moj identitet, jer sam žrtvovao svoju invalidnost da bih mogao raditi. Sada, kad sam ušao u 44. godinu života, unatoč 25 godina radnoga iskustva bez beneficiranoga radnoga staža, osjećam se kao da je dio moga tijela oduzet. Obitelj mi je jedina podrška koju imam.« 

Bog nas nije zaboravio

»Trenutačno se liječim od posljedica uzrokovanim ratom«, nastavlja Jurmanović. »Kad dođem na hospitalizaciju u Kliničku bolnicu za psihološku medicinu u Zagrebu, osjećam se kao da tamo pripadam, da sam sa svojim suborcima, a to na mene djeluje jako opuštajuće. Uz to, kao vjernik sam svjestan da me Bog nije zaboravio. Vjera mi je sve, samo mi je to još i ostalo, a to me je držalo cijeli rat, i jako mi je puno pomogla u mom preživljavanju, ako se to tako može nazvati.«

Od njih nitko nije bio ondje…
S posebno kritičkim osvrtom Jurmanović govori o sustavu, na koji je ogorčen kad su u pitanju maloljetni hrvatski branitelji. »Što se tiče odnosa same države prema maloljetnim braniteljima, ja sam razočaran jer smo dali svoju mladost, svoje sve da bismo dobili državu u kojoj živimo, a danas vidim da se ne brinu dovoljno o nama. Pokojni general Bobetko jednom je na sjednici u Saboru izjavio da svaki pripadnik specijalne policije koji ima barem dva terena na Velebitu treba dobiti minimalno 20 % oštećenja i status hrvatskoga ratnoga vojnoga invalida. Naravno da su ga drugi zastupnici u Saboru ismijali, jer od njih nitko nije bio ondje i ne znaju što smo sve prošli. Osobno sam prošao brojne akcije od Osijeka do Dubrovnika, bio sam na svim terenima, od Pakraca, Velebita, Dinare, Debelog brda kod Crne Gore i po drugim mjestima.«

 

Jurmanović kaže da sustav treba biti pravičan. »Protiv sustava se borim polako, zapravo ne znam ni sam, jer trenutačno sam na bolovanju, a odbili su mi čak i za 100 % bolovanje od strane HZZO-a. Oni smatraju da te posljedice nemaju uzrok u Domovinskom ratu, jer sve promatraju činovnički, a nisu bili po ratištima i ne gledaju ljudske teškoće. To je sramota onih koji mogu utjecati na sustav, naravno i činovnika u njemu. Unatoč svemu, ja se ponosim svojim braniteljskim stažem, jer volim svoju Hrvatsku, a nadam se da će napokon netko i u sustavu početi promišljati o maloljetnim braniteljima, koji su zaboravljeni.«

IZVORGlas Koncila br. 18/2019.
Prethodni članakZABRANJUJE LI CRKVA BAVLJENJE JOGOM? Joga i vjernički život
Sljedeći članakUZ REZOLUCIJU EUROPSKOGA PARLAMENTA Pojačati zaštitu od hormonskih otrova