DIJAMANTNI SUPRUŽNICI MARKO I MARIJA DUBRAVAC IZ BLAŽEVIĆ-DOLA Ako je danas oblačno, sutra će biti sunčano

Snimila: V. Mikić | Dijamantni supružnici Marko i Marija Dubravac iz Blažević-Dola

Kao i u brojnim slavonskim mjestima u kojima je sve više praznih kuća, slično je i u Blažević-Dolu, selu sjeverno od Vrbove, među čijih se 80-90 stanovnika ističu Marija i Marko Dubravac koji su ondje rođeni, a nedavno su ondje i proslavili dijamantni jubilej – 60 godina braka.

»Ništa mi nismo znali«, pripovijeda 87-godišnji Marko. »Djeca su nam rekla neka se spremimo pa ćemo poći u Novu Gradišku. Mi se spremili, sjeli i čekamo ih. Odjednom trube automobili, puno ih dvorište. Obitelj nas iznenadila i pripremila večeru, skupili se pa se zajedno prisjetili mladosti, naših svatova, života…«

Sve okretali na šalu

»Bila sam vrlo mlada, nisam imala ni 18 godina kad sam se udavala. Onda se sviralo i plesalo u kućama, pa me Marko vidio, svidjela sam mu se. Kako je to nekada bio i red, došao je pitati moje roditelje, ja pristala na udaju i spremali smo svatove«, prisjeća se 76-godišnja Markova supruga Mara. »Nije to bilo kao sada, kad se okuplja nekoliko stotina uzvanika. Nas je bilo malo, ali smo se voljeli, bili zadovoljni. Skromna svatovska povorka krenula je pješice od moje kuće, nizbrdo, prema Markovoj. Onda nije bilo ni pravoga puta, kamoli asfalta i – mlada pala u blato! Nikomu ništa. Pjesma, veselje, sve smo okretali na šalu.«

Važno je praštati, imati povjerenja jedno u drugo, ali veoma su važni molitva i sveta misa. Ja sam donedavno svake nedjelje išla na misu u Vrbovu, ali otkada sam slomila kuk, malo se čuvam. Nije prošla nedjelja da nisam bila na misi: i po suncu i po snijegu.

Marko je od starijih dosta slušao o bogatoj povijesti svoga sela i kraja pa rado govori o nekadašnjoj velikoj crkvi u brdu, o široku prostoru okupljanja u Raminu dolu (iz doba Turaka), o izvorima pitke vode kojima je bio bogat taj brdoviti kraj i o maglajskom potoku koji nije presušio. Bilo je još jedno mjesto gdje su mladi u minula vremena igrali kolo i družili se, a to su mjesto od milja zvali »Zagreb«.

»Bio sam tamburaš. Počeo sam svirati samicu sa 12 godina, a kasnije sam svirao i bas, bas-gitaru, prim, basprim, bugariju i usnu harmoniku. Ljeti smo obrađivali polje, zimi izrađivali suvenire od drva, ali sve se stiglo, uz Božju pomoć. Bog nam je podario sina i kćer, puno smo radili, podizali ih na noge, ali koliko smo imali – bili smo zadovoljni«, kazuje Marko.

Na upit što bi rekao mladima nakon svojih 60 godina braka rekao je: »Mi smo živjeli svi zajedno, o tome će vam bolje kazivati Mara, ali smo se poštovali, dogovarali. Ja sam iz ove naše kuće ‘ispratio’ 15 sprovoda. Pradjedovi i djedovi, bake, moji roditelji i drugi, koji su tu živjeli, tu su ‘sklopili oči’. Mi smo ih služili, pomogli im pripremiti se za vječnost. Nitko nije završio u domu. Bilo je nekada i teško, ali svi ćemo biti stari i bolesni. I nama će nekada trebati riječ utjehe, pomoć, njega.«

Ruke pune žuljeva

»Joj, pripovijedat ću vam sad malo ljepše stvari«, smije se Mara. »Bila sam premlada kad smo se vjenčavali i tadašnji svećenik mene, onako brižno, upita, hoću li ja znati pripremiti palentu za sve ukućane? I nije bilo uvijek lako, ali naučila sam brzo praviti palentu, sama sam mijesila kruh, pomagala svekrvi, rezbarila, kopala. Ruke su mi zimi bile pune žuljeva od rezbarskih nožića, a ljeti od motike, ali sve je prošlo. Sad žene skuhaju nešto brzinski, rublje bace u perilicu, tako i suđe…

Kad sam se ja udala, mi smo rublje prale na potoku. Zimi bi se potok zaledio pa smo najprije morale razbiti led i onda u tako ledenoj vodi prati. Posteljina nije bila fina kao danas. Plahte su bile od konoplje. To se platno u hladnoj vodi ukoči i bilo je veoma teško prozeblim rukama prati i cijediti ih, ali i to je bio sastavni dio života seoske obitelji.«

Trpljenje i odricanje

Na upit kako se živi uspješan brak i nakon 60 zajedničkih godina kazala je: »Živjela sam sa svekrvom i svekrom, s djeverom, tu je bio moj suprug, pa naša djeca, ali sve je to bilo dobro. Ako nam što ne paše, prešutimo, ako je danas oblačno, sutra će biti sunčano. I današnji mladenci moraju biti spremni na trpljenje i odricanje. Važno je praštati, imati povjerenja jedno u drugo, ali veoma su važni molitva i sveta misa. Ja sam donedavno svake nedjelje išla na misu u Vrbovu, ali otkada sam slomila kuk, malo se čuvam. Nije prošla nedjelja da nisam bila na misi: i po suncu i po snijegu. Kretala sam često od kuće zabrinuta, nekad i tužna, ali kad dođem na misu, kao da netko skine taj teret s mene, ispuni me Bog svojim blagoslovom.«

Pokazuje Mara veliku Gospinu sliku na zidu i kazuje kako se uvijek moli svim svetcima, a posebno Gospi, i ona joj daje snagu. Njezin majčinski zagovor, kaže, nikada ne »zataji«.