SVJEDOČENJE BOGOSLOVA JOSIPA BRNJIĆA O ISKUSTVU IZ MISIJA »Afrikanci su učvrstili moj poziv«

Snimila: B. Lukačević

Koliko ga je obogatio devetomjesečni boravak u Tanzaniji, župljanima župe Bezgrješnoga Srca Marijina na Budainci u Slavonskom Brodu posvjedočio je 24-godišnji mladić Josip Brnjić. U svojoj je župi uz župnika Andriju Đakovića odmalena aktivan kroz ministriranje, pjevanje u dječjem, a poslije i u zboru mladih. Odrastajući u uzornoj katoličkoj obitelji u kojoj su otac, majka, brat i sestra aktivni u župi, rodilo se i njegovo duhovno zvanje te je u svojoj 19. godini krenuo putem svećeništva i to u družbi spiritanaca. Biti misionar u Africi bila je njegova želja koja mu se prošle godine ostvarila kad su ga poglavari poslali u Tanzaniju, u kojoj je kao bogoslov služio devet mjeseci.

Svjestan u kojem se blagostanju živi u Hrvatskoj u usporedbi s Tanzanijom, odmah je po dolasku pokrenuo akciju »Jedno srce i jedna duša«, tijekom koje je u samo mjesec dana, svjedočeći u nekoliko župa i dobrotom svojim prijatelja, prikupio pet tisuća eura. Iznenađen spremnošću svojih sugrađana da pomognu, posvjedočio je da ga je posebno iznenadilo to što se odazvalo najviše mladih ljudi. Prezentirajući im život, kulturu, vjeru i običaje u Tanzaniji, istaknuo je da je naučio veliku životnu lekciju glede siromaštva i neizmjerne zahvalnosti i skromnosti. »Imao sam priliku biti u Osnovnoj školi sv. Franje Asiškoga, za djecu s posebnim potrebama, gdje je pokrenuta akcija za gradnju spavaonice za djevojke. To me je potaknulo da u svom gradu pokrenem akciju, uzevši za nju naziv gesla naše družbe. U Tanzaniji ima ljudi koji su spremni raditi, ali im je potrebna pomoć, što duhovna, što materijalna. Zahvalan sam i novinaru Ivici Vlašiću, voditelju emisije ‘Radosna vijest’ na Slavonskobrodskoj televiziji, koji je medijski pomogao te je i sam bio iznenađen reakcijom ljudi, napose mladih.«

Za družbu Duha Svetoga, kada je imao 19 godina, oduševio ga je tadašnji podvinjski župnik o. Ante Šiško, koji je vodio zajednicu mladih »Ka.Mo.Brod« i, kako ističe, ni jednoga se trenutka dosad nije pokajao. »U družbi sam se pronašao, jer naša družba od 1703., kada je osnovana, šalje misionare u Afriku i na druge kontinente da šire radosnu vijest ondje gdje je najpotrebnije. Posebna mi je motivacija na tom putu bio velik broj svećenika koji su svoje živote u Africi dali za Krista. Na tom su putu Majka Terezija i otac Ante Gabrić moji zagovornici na nebu. Sretan sam što su me moji poglavari poslali u Afriku u englesku koloniju, gdje se govori engleski, ali sam s vremenom naučio i njihov svahili jezik. Ti su me ljudi obogatili, učvrstili moj poziv. U početku je bilo teško, nisu me odmah prihvatili. Zvali su me samo ‘bijelac’, a to kod njih označava samo osobu koja je bogata, no poslije su me prihvatili i počeli zvati mojim imenom. Koliko sam im značio, pokazali su prije moga odlaska u Hrvatsku. Priredili su mi oproštaj koji je trajao cijeli dan – od plesa, pjevanja, ručka, torti, slikanja, darova, pisama… Obećali smo moliti jedni za druge«, posvjedočio je bogoslov Brnjić, koji ih je nakon povratka iz Hrvatske nakratko posjetio, predao darove te sada odlazi u novicijat u Keniju gdje 13 mjeseci, osim pisama, ne će imati nikakvoga kontakta s vanjskim svijetom. Nakon novicijata položit će svečane zavjete.

»Boraveći sedam mjeseci u školi u jednom malom mjestu blizu granice s Kenijom, župniku sam bio desna ruka ne samo glede župe, nego i škole. Posjetio sam i našega Tomislava Mesića, koji je već više godina misionar u Tanzaniji. Posjetio sam i dom sv. Franje Asiškoga u gradu Moshi, u kojem se školuju i žive djeca s posebnim potrebama. Oni su me posebno obogatili. Mnogi od njih rođeni su bez udova, ruku, nogu, neki su siročad, neki gluhi, slijepi, nijemi ili albino-djeca. Posebno me je ganulo što su ta djeca unatoč svim tim nedostatcima radosna djeca. Boraveći među njima, Gospodin mi je puno milosti darovao, a i to mi je velika lekcija u životu«, istaknuo je Brnjić. »Zadivilo me je na koji način slave Boga, napose za vrijeme svetih misa, koje im u tjednu traju po sat i pol, a nedjeljom od dva do tri sata, a ako je prisutan biskup – i po četiri sata. To mi je u početku bilo teško, no poslije me je oduševilo jer sam vidio da oni kulturu spajaju s liturgijom: mise su im pune plesa, pjesme. Milostinja je posebna: dolaze jedan po jedan do oltara i donose svoje darove, novac, kućne potrepštine, pa čak i žive kokoši, koze; od srca daruju ono što imaju i ne mare što će drugi reći. Zadivilo me je i to što svatko od njih u crkvu donosi svoju Bibliju i tako se pripravlja za misu, prateći liturgijska čitanja.«

Uz zahvalu, svoje je sugrađane potaknuo na veću zauzetost u pomoći misionarima koji diljem svijeta pronose radosnu vijest.

IZVORGlas Koncila br. 25/2018.
Prethodni članakIZJAVA KOMISIJE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE »IUSTITIA ET PAX« Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode
Sljedeći članakZAŠTO NISU USPJELE RADNO-SOCIJALNE REFORME I referendumi su demokracija