– Čujte ovo! – čitam ukućanima naglas internet, kako i priliči modernim ognjištarima, pod strehom skrivenima od »reda kiše« i »reda žege«, a uvijek s komarcima. – »Oduševili smo cijeli svijet, svi su nam na kraju držali palčeve. Ne samo zato što smo igrali najbolje, već i zbog našeg ponašanja i ponosa. Mislim da smo našoj zemlji donijeli golemo zadovoljstvo. To je poticaj svima da još više dignemo našu državu, da damo više povjerenja našem narodu. Koji silan narod, narod koji može sve!«…
– Gdje je to Dalić dao intervju? – prekida me šuro, poznatiji kao »Sin Oluje«. – Da sve pročitam od »moga selektora«…
– Nije to rekao Dalić, nego Lino Červar. I to 2003. godine kad su rukometaši bili prvaci! – rekoh, pa zine šuro, ali i svi ostali, da su i ono malo zraka pod strehom progutali.
– A slušajte i dalje – nastavih čitati, s laptopom u rukama, i to sve hodajući unatraške oko sustolnika naše ljetne garniture, valjda vršnjakinje rukometnog uspjeha – slušajte pozorno: »Na današnjem dočeku na Trgu bana Jelačića, uz petarde i bakljadu, pedesetak tisuća ljudi se zajedno s rukometašima zabavljalo dva sata, uz domaće estradne zvijezde među kojima je bio i neizbježni Marko Perković Thompson.« Čujete vi to??
– Pa? Bilo je deset puta manje ljudi nego sad kad sam ja bila na dočeku! – zaletje se, jučer rođena, naša brucošica Dorica.
– Istina, bilo je manje ljudi, ali… – nastavih ja hodati unatraške – jeste li čuli, koja je jedina imenom istaknuta od svih domaćih estradnih »zvijezda«? Baš ista koju su i Vatreni poželjeli na svom nebu, ali je netko zamislio pomrčinu! I, čuli ste, zabavljali su se rukometaši na Trgu »dva sata«! Sigurno im nisu isključili mikrofone usred pjesme i »potjerali« ih da se s pozornice povuku kao »pokisli mišeki«…
– Svejedno su Vatreni pobijedili i u toj utakmici s isključivanjem mikrofona! Osma pobjeda nad petom kolonom! Jer samo takvi su to mogli učiniti! Svejedno jesu li im žice počupali saboteri ili režiseri, tihi šefovi ili glasnogovornici, »pijarovci« ili »pijanovci«, kosovci ili »koalicijajci«, udbaši ili orjunaši, njihovi il’ vaši, morali su to biti petokolonaši! – buknu moj »Sin Oluje« pa i ja dobih svoje: – A ti, kojeg jarca si se tu uzvrtio i hodaš unatraške?! Samo da mi još bolje digneš živac???
– Pa eto… – očuvah dalićevski mir – ne čini li ti se sad da bar tih petnaest godina, od 2003., hodamo unatraške? Pazi, to su godine prvog povratka »crvenih« na vlast, godine famozne »detuđmanizacije«, a na Jelačić placu pjeva Thompson!? Ne čini li ti se da smo umjesto u 2018., od te proslave otišli unatraške do 1985.? Možda i do koje godine ranije, u doba »Ljubičice Bijele«, kad se pjevanje obilato zabranjivalo i pendrekom!!! Zato, ne razumijem kako to misliš da su Vatreni pobijedili i u toj utakmici s isključenim mikrofonom?
– Pa tako što su odmah po slijetanju u svoj bus ukrcali svoga pjevača, kojeg su željeli, i tako mu sami osigurali nastup! – naceri se moj šuro. – Pokazali su kako su i za tu »utakmicu« bili sjajno pripremljeni, »pročitali su igru protivnika«, znali s kakvim ološem imaju posla! Pa su im zabili gol još u Velikoj Gorici, a ovi to nisu uspjeli nadoknaditi ni u »produžetcima« nepotrebno višesatne vožnje po gužvi, koja se umjesto željene kalvarije pretvorila u strpljivu radost! A to što su im Vatreni na Trgu dopustili isključivanje mikrofona… Ma, to je bila samo njihova velikodušnost prema poraženima! Jer da su baš dokraja htjeli dotući protivnike, tad bi im umjesto domoljubnih zapjevali onu njihovu: »Oj, drugovi, je l’ vam žao, rastanak se primakao!« Vaš, »drugovi«!
– Pozlatile ti se riječi, šuro, pa da zbilja ovo bude »srebro zlatnoga sjaja«, a ne tek u pjesničkoj figuri!
