Indikativno je da je dokumentarni film »Nedodirljivi« nastao u Velikoj Britaniji, u režiji i produkciji britanske ekipe, a ne u SAD-u, »na licu mjesta«, gdje, čini se, producent Harvey Weinstein još ima velik utjecaj i moć iako je godinama prije skandala sve već bila javna tajna, a zasigurno je sve to bilo dobro poznato većini ljudi u hollywoodskim krugovima.
Nedavno je u kinima i na britanskoj televiziji počelo prikazivanje britanskoga dokumentarnoga filma »Nedodirljivi« (»Untouchable«) redateljice Ursule Macfarlane, koji je premijerno prikazan u siječnju ove godine na Sundance Film Festivalu, a u kolovozu na streaming-platformi Hulu (koja je preuzela ulogu glavnoga distributera). Film donosi svjedočanstva upućenih osoba o usponu i padu Harveyja Weinsteina, jednoga od najpoznatijih i najutjecajnijih hollywoodskih producenata koji je do sada osvojio dva Oscara (»Zaljubljeni Shakespeare« i »Engleski pacijent«) i mnoštvo drugih nagrada i priznanja za svoje filmske i televizijske projekte. Macfarlane u filmu otkriva kako je Weinstein u posljednjih nekoliko desetljeća stjecao i štitio svoju moć i utjecaj u Hollywoodu i američkom društvu do točke kada je, čini se, postao uvjeren da je doista nedodirljiv, odnosno da sve svoje prijestupe može zataškati i gurnuti pod tepih novcem, utjecajem, prijetnjama i ugovorima o šutnji.
Njegovi bivši kolege, suradnici i žrtve detaljno opisuju način i posljedice njegova navodnoga zlostavljanja (nevin je dok mu se na sudu ne dokaže krivnja), nadajući se da će potaknuti promjene i da će se postići pravda za sve oštećene. Indikativno je, pri tome, da je taj dokumentarni film nastao u Velikoj Britaniji, u režiji i produkciji britanske ekipe, a ne u SAD-u, »na licu mjesta«, gdje, čini se, Weinstein još ima velik utjecaj i moć iako je godinama prije skandala sve već bila javna tajna, a zasigurno je sve to bilo dobro poznato većini ljudi u hollywoodskim krugovima.
Sve bi to vjerojatno i ostala javna tajna da se nije stvorila prikladna atmosfera i kritično mnoštvo žena koje su odlučile progovoriti. Do tada su, čini se, mnogi šutjeli i okretali glavu u drugom smjeru jer su od Weinsteina imali veliku financijsku korist pa im nije bilo u interesu njegovo sramoćenje i rušenje. Na njihovu žalost, u međuvremenu (listopad 2017.) o svemu je pisao i »New York Times« i »The New Yorker« koji su izvijestili da je više od deset žena optužilo Weinsteina da ih je spolno uznemiravao, napastovao ili silovao. Mnoge druge žene u filmskoj industriji naknadno su prijavile slična iskustva s Weinsteinom, koji je negirao »bilo kakve spolne odnose bez pristanka«. Kao rezultat tih optužaba Weinstein je otpušten iz producentske tvrtke koju je osnovao sa svojim bratom Bobom, izbačen je iz Britanske akademije za filmsku i televizijsku umjetnost, kao i iz Akademije za filmsku umjetnost i znanost, a sam je podnio ostavku na mjesto direktora Udruženja američkih filmskih producenata. Nakon svega ostavila ga je i supruga Georgina Chapman, a odrekli su ga se i vodeći ljudi u politici koje je Weinstein podržavao, odnosno oni koji su njegovu podršku javno isticali. Tako je i Weinstein postao primjer kako pritisak medija i javnosti može biti prevaga u slučajevima kada nečija moći i utjecaj postanu tako veliki da gotovo svi povjeruju da je ta osoba nedodirljiva.
Upravo je to jedna od najvažnijih kvaliteta dokumentarca jer razotkriva tajne, mračne poluge moći u Hollywoodu i američkoj politici, a možda je najvažnije to da može pridonijeti boljemu razumijevanju zašto neke žrtve spolnoga nasilja tako dugo šute i zašto neke žrtve nikad ne progovaraju. Pritom se ne smiju svi ljudi stavljati u isti koš jer svaka osoba ima svoju priču i svoje razloge zašto je došla u određenu situaciju i zašto je (dugo) šutjela ili zašto i kada je odlučila progovoriti. Vrlo je često riječ o zloporabi moći i pritom se zlostavljač ne mora koristiti fizičkom silom jer je utjecaj i nadmoć nad zlostavljanom osobom toliko velika da se žrtva često u strahu skameni (i zato ponekad nema fizičkih tragova silovanja). U poslovnim odnosima to je često povezano s ucjenama koje idu do toga da se podređenima prijeti uništavanjem karijere ili čak fizičkom eliminacijom i zato je slučaj Weinstein vrlo važan i treba pridonijeti tomu da se prestanu podcjenjivati situacije u kojoj zlostavljač ima stvarnu moć (hijerarhijska, politička ili ekonomska).
Jedan od rezultata interesa javnosti za slučaj Harveyja Weinsteina jest i popularizacija pokreta »Me Too« (»I ja«) koji je osnovala Tarana Burke, američka društvena aktivistkinja i organizatorica, koja je taj izraz počela upotrebljavati 2006. godine na društvenoj mreži Myspace kako bi promovirala »osnaživanje kroz empatiju« crnkinja koje su bile seksualno zlostavljane. Tarana Burke snima i dokumentarac pod nazivom »Me Too«, a za odabir toga naziva nadahnula ju je situacija u kojoj nije znala što bi odgovorila 13-godišnjoj djevojčicu koja joj je povjerila da je bila spolno napadnuta. Kasnije je požalila što djevojčici nije jednostavno rekla: »I ja (sam žrtva takvoga napada)« i zato je počela rabiti izraz »Me Too« kako bi utjecala na podizanje svijesti o raširenosti spolnoga zlostavljanja i napada u društvu. Izraz »Me Too« razvio se u širi pokret 2017. godine kao ključna riječ (#MeToo) na društvenim mrežama nakon optužaba Weinsteina za spolno zlostavljanje. U listopadu 2017. glumica Alyssa Milano ohrabrila je žene da kažu »I ja« ako su doživjele spolno uznemiravanje ili napad, a ključna riječ #MeToo postala je viralna.
A zlostavljani muškarci?
Kao svojevrsni balans za film »Nedodirljivi« mogao bi poslužiti dokumentarac »Red Pill« (»Crvena tableta« – referenca na film »Matrix« u kojem se glavnomu junaku nudi izbor crvene tablete, koja predstavlja istinu i samospoznaju, ili plava koja predstavlja povratak blaženomu neznanju.) iz 2016. godine američke redateljice i bivše feministice Cassie Jaye koja je počela istraživati grupe i pokrete za koje je u početku mislila da su primjeri muškoga šovinizma i mržnje prema ženama. Tijekom istraživanja shvaća da nije sve kako joj se činilo iz feminističke perspektive i u konačnici u filmu prikazuje promjenu svojih pogleda na spol, moć i privilegije, a posebno ono na što se odnosi sintagma »povlašteni bijeli muškarci«. »Crvena tableta«, među ostalim, raspravlja i o problemima s kojima se suočavaju muškarci i dječaci kao što su stope samoubojstava muškaraca, smrtni slučajevi na radnom mjestu i visokorizični poslovi, vojna obveza, nedostatak usluga za žrtve muškoga nasilja u obitelji i silovanja, pitanja u vezi s rastavom i djecom, skrbništvo, nejednakost u sudskim kaznama, obrazovna nejednakost, društvena tolerancija prema zlostavljanju. Sve to moglo bi pomoći da se prihvati i istina o zlostavljanim muškarcima. Velik je problem u društvu svaki oblik spolnoga zlostavljanja, ali čini se da muškarci pri tome trpe veću stigmu od žena, posebno u društvima u kojima je velika sramota ne biti »pravi muškarac«.
