DOŠAŠĆE – ČEKANJE ILI DJELOVANJE? Radeći u miru jede se svoj kruh

Foto: Shutterstock

Povezivanje čekanja i iščekivanja s došašćem, a istodobno i ljudskim aktivnostima te kreativnostima čini se pomalo nespojivim. Čeka se Prva nedjelja došašća, što će Crkva reći, koju će poruku uputiti, koja će biti čitanja, na kojem će se kićenom sajmu šetati?

Djeluj sad!

Smije li čovjek čekati evanđelje ili ga treba živjeti? Je li evanđelje poput rođendana koji treba čekati ili je putokaz radikalnoga života? Nerijetko se u i propovijedima spominju »nada i čekanje«! Čemu se nadati ako čovjek ništa ne poduzima i ništa ne radi? Bog je Izraelce hranio manom s neba četrdeset godina, ali ih na tome nije ostavio. Jasno im je dao poruku: »Poduzimajte nešto!« Nema nade bez života, bez rada, bez zauzetosti za nešto. Evanđelje je više od ideala jer postavlja ljestvicu vrjednota na najvišu razinu te traži svakodnevno vježbanje, a ne čekanje. Kako bi se osjećali svjetski prvaci u skokovima uvis, poput Blanke Vlašić ili Sergeja Bubke, kad ne bi vježbali?

Potrebno je sukladno liturgijskoj godini upozoravati, ali kršćanina se ne smije ostaviti da ima strah jedan dan, jednu sekundu – ako ima pouzdanje u Božju providnost i Božje vodstvo!

Jesu li čekali bez priprema došašće: olimpijske igre, svjetska prvenstva i druga natjecanja? Ne! Svaki dan su vježbali! To dvoje prvaka primjer su i kršćanske vježbe, koja nije tako fizički zahtjevna. Kršćanin nije lovac u zasjedi i na čeki. Ponekad se i netko iz crkvene hijerarhije zaleti jer previše spominje nadu i čekanje, a premalo: »Djeluj sad, i to bezuvjetno.« Ni jedan se dan ne može vratiti. Potrebno je sukladno liturgijskoj godini upozoravati, ali kršćanina se ne smije ostaviti da ima strah jedan dan, jednu sekundu – ako ima pouzdanje u Božju providnost i Božje vodstvo!

Uzor koji će se nasljedovati

Nada je u život vječni, a pouzdanje u Boga je tu i sada. U poslanici Solunjanima jasno stoji: »Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede!«

Mnogi ostavljaju plodna polja Lijepe Naše te u lažnoj nadi čekaju i traže svoju svakidašnjicu negdje drugdje. Odgovor vjerniku daju redci poslanice Solunjanima: »Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.« I riječi Markova evanđelja na to upozoravaju: »Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.« Nema čekanja, nego življenje evanđelja, a ono vježba za vječnu nadu!

IZVORGlas Koncila br. 48/2017.
Prethodni članakDJEČJI DOPLATCI U HRVATSKOJ I EUROPI Pravo djeteta, a ne pravo uzdržavatelja
Sljedeći članakPLODNI PISAC SVEĆENIK STJEPAN DŽALTO Umjetničko dešifriranje zagonetke bosanske zabiti