ŠTO OSTAJE NAKON LJUDSKOGA ŽIVOTA Po čemu se čovjek pamti

Foto: Shutterstock

Imao je sve s nepunih pedeset godina. Bio je rječit, skroman, uspješan, jednostavan do potpune običnosti, citiran, samozatajan. Bio je pun života i energičan, čovjek za kojega nije postojao nerješiv problem ili netko tko u sebi nema potencijala, jer on je znao da ga ima baš u svakome za nešto dobro ili veliko. Čovjek koji je izjavio malo prije smrti da je dovršio svoj posao ovdje na zemlji, na opće čuđenje i zaprepaštenje obitelji. Rekao je da će biti knjižničar na nebu jer je volio knjige. Volio je znanje i prenosio ga studentima. No iznad svega više je volio Onoga koji ga je otkupio i nazvao svojim. Iznad stola mu je stajala poruka – pitanje: »Po čemu želim da me ljudi pamte?«

Doista, po čemu čovjek želi da ga se pamti? Prvo po jednostavnosti, običnosti, iskrenosti, spremnosti u svakom trenutku da se pomogne, požrtvovnosti bez gledanja na sebe. Želi li čovjek ostaviti samo materijalne tragove ili ono što se čuva u srcu, u mislima kao uspomena na život, na jednu osobu koja je povezala mnoge, čak i one koji su bili nemogući za povezivanje?

Ostavlja li čovjek gorljivost bilo za ideju, bilo za posao, bilo za viziju? Ovozemaljski život traje onoliko koliko ga čovjek »zaduži«, onoliko koliko mu je dodijeljeno dana i godina. Život ima svoj početak, ali i kraj. Prekratko je u njemu vrijeme za planove, želje, uloge, za realizacije. Čovjek u svojoj snazi ne može puno, ne može produžiti niti odgoditi svoj kraj. Može biti odgovoran za život koji je dobio, za zdravlje tjelesno i mentalno. Za duhovno zdravlje. Sve što ima kao rezultat svoga rada omogućava mu da mu taj život bude dobar ili solidan, zadovoljavajuću egzistenciju, vlastiti konformistički svemir. Čovjek odgaja djecu najbolje što zna, računajući da će mu oni kad mu zatreba to znati uzvratiti. Po čemu želi čovjek da ga ljudi pamte? Što je ono što ga najbolje definira: strpljivost, blagost, susretljivost, radost, uzdržljivost, ljubav. Blizina i prisutnost tamo gdje je potreba očituje se kroz ljubav, jer po ljubavi će ga prepoznati i pamtiti. Ona pokreće, drži, podiže i nosi. Neka čovjek bude zapamćen po ljubavi prema bližnjemu, prema domu. Ljubav vjeruje, nada se, podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Uspjeh je časovit, bljesne kao iskra, traje neko vrijeme sve dok netko drugi ne postigne novi uspjeh. Uspješan s dušom može biti samo onaj tko nije zaboravio tko je i nije zaboravio onoga i onu do sebe.

IZVORGlas Koncila br. 31/2018.
Prethodni članakLUTANJA POLITIČKIH VLASTI GLEDE POVLASTICA Grijesi prošlosti naplaćuju se u sadašnjici
Sljedeći članakKNJIŽEVNIK ZDRAVKO MUŽINIĆ Kroničar Splita