Ako je korizma povlašteno vrijeme u kojem se ustezanjem od tjelesnoga čovjek oslobađa u duhovnom, tada je i početak korizmenoga razdoblja povlašten i za govor o ideologijama koje preko tjelesnoga zarobljuju duhovno. O tome kako je život suvremenomu društvu postao nerješiv problem, kao i o opasnim stremljenjima koja život ugrožavaju, poput rodne teorije, eutanazije, surogatstva i pobačaja, za Glas Koncila govori izv. prof. dr. Martina s. Ana Begić, nastavnica na katedri moralne teologije zagrebačkoga KBF-a.
Vrijeme korizme uvijek je nova mogućnost dana nama ljudima za obraćenje i promjenu našega života. Najbolja bi poruka bila ona koju nam je ovih dana uputio sveti otac Lav XIV. da u središte svojega života ponovno stavimo Božje otajstvo, kako bi naša vjera bila oživljena i kako nam duh ne bi lutao usred svakodnevnih briga i rastresenosti. U tome treba prepoznati važnost međusobnoga slušanja, spremnost na žrtvu, pokoru i post, ali ne u kontekstu naglašavanja zbog izgleda i ljepote, zarobljavajući se time u kult tijela, nego gradeći zajedništvo s Bogom i bližnjim. Nikada se ne smije zaboraviti da je Uskrs pobjeda života nad smrću koja daje snagu u borbi protiv kulture smrti!
Prije svega moramo se čuvati generalizacije jer svatko je osobno odgovoran za svoje čine. Međutim spomenuti događaji ipak nas potiču na promišljanje o uzročno-posljedičnoj vezi između zdravstvene prakse davanja blokatora puberteta i počinitelja tih zločina. Danas, naime, prevladava određena zabrinutost među liječnicima, osobito među psihijatrima, zbog trenda brze dijagnoze i potvrđivanja mladih kao transrodnih osoba jer ih se tako često usmjerava na put prema nepovratnoj medicinskoj tranziciji koja iz temelja mijenja njihov život. Smatraju da nepotrebne operacije i/ili hormonski tretmani koji dugoročno nisu dokazano sigurni nose velike rizike za mlade. Dosadašnja istraživanja pokazuju da transrodne odrasle osobe u početku izražavaju osjećaj »olakšanja« i »zadovoljstva« nakon upotrebe hormona i operacije promjene spola, međutim dugoročno ono ne rezultira razinom zdravlja, osobito mentalnoga, koja je identična općoj populaciji. Većina se kasnije osjeća depresivno, a gotovo jedna trećina pokušala je samoubojstvo. Isto tako provedena istraživanja upućuju na činjenicu da se ti poremećaji javljaju uglavnom u djece koja su bila izložena nekoj vrsti zlostavljanja u djetinjstvu te se, umjesto spomenutih tretmana promjene spola, nameće potreba bolje identifikacije različitih okolišnih činitelja i putova koji pokreću transrodnost u biološki već ranjive djece. I tu treba tražiti uzroke tih nasilnih ponašanja.
Može se reći da su politike i ideologije koje izravno ili neizravno potiču takvo liječenje mladih, koji najčešće ne mogu osobno procijeniti rizike i koristi, vrlo sumnjive te je danas trend da se ti medicinski tretmani ne primjenjuju na malodobnoj djeci. Američka udruga pedijatara smatra da su s obzirom na kognitivnu i iskustvenu nezrelost djeteta i adolescenta ti zahvati vrlo problematični i neetični. U tom smislu pozornost bi se trebala usmjeriti na bolje razumijevanje psiholoških temelja toga poremećaja te pronalaženje optimalne obiteljske i individualne terapije. Istraživanja pokazuju da promjena spola nije dovoljna u liječenju tih poremećaja. Potrebno je, prije svega, potaknuti poboljšanu zdravstvenu, osobito psihijatrijsku skrb kako bi se spriječile negativne posljedice.
Rodna disforija djetinjstva opisuje se kao psihološko stanje u kojem djeca doživljavaju izrazitu neusklađenost između svojega iskustvenoga spola i spola povezanoga s njihovim biološkim spolom te izražavaju uvjerenje da su suprotnoga spola od onoga koje su po svojem tjelesnom određenju. Kada se to dogodi u razdoblju prije puberteta djeteta, rodna se disforija u velikoj većini pacijenata rješava kasnom adolescencijom. Vrijedno je spomenuti i objavljene rezultate britanske vlade o praksi promjene spola u maloljetnika. Opći je zaključak da su dosadašnji tretmani neuspješni te da su klinike i stručnjaci pogriješili u svojem pristupu jer se dijete razvija do 25. godine i treba poštovati prirodni tijek sazrijevanja. U izvješću se ističe da ne postoje znanstveni razlozi za nastavak promjene spola u osoba mlađih od 25 godina te naglašavaju da je medicina koja se bavi promjenom spola izgrađena na nesigurnim temeljima. U izvješću se navodi i da su mnogi požalili zbog svojega izbora promjene spola, ali je bilo prekasno.
Zanimljivo je spomenuti iskustvo Paula McHugha, sveučilišnoga profesora psihijatrije na Sveučilištu »Johns Hopkins«, koji je objavio da se među onima koji su zahtijevali promjenu spola jedna skupina sastojala od konfliktnih homoseksualnih muškaraca opterećenih krivnjom koji su vidjeli promjenu spola kao način rješavanja svojih sukoba oko homoseksualnosti dopuštajući im da se ponašaju spolno kao žene s muškarcima.
Druga skupina, uglavnom stariji muškarci, sastojala se od heteroseksualnih (i nekih biseksualnih) muškaraca koji su pronašli intenzivno spolno uzbuđenje u oblačenju kao žene. Međutim, on svjedoči velikoj šteti od promjene spola. Djeca pretvorena iz svoje muške konstitucije u ženske uloge pretrpjela su dugotrajnu uznemirenost, a njihovi su roditelji obično živjeli s krivnjom zbog svojih odluka koje su nametnuli svojoj djeci. Isto tako psihijatar i psihoanalitičar Jon Meyer pratio je odrasle osobe koje su bile podvrgnute operaciji promjene spola te uočio da je većina pacijenata koje je pronašao nekoliko godina nakon operacije bila zadovoljna onim što su učinili, a samo je nekolicina požalila. Ali u svakom drugom pogledu malo su se promijenili u svojem psihološkom stanju. Imali su gotovo iste probleme s odnosima, poslom i emocijama kao i prije. Nada da će nakon promjene spola izići iz svojih emocionalnih teškoća kako bi psihološki procvjetali nije im bila ispunjena.
Čovjek od svojega početka nastoji otkriti istinu o sebi, osobito o svojoj prolaznosti, krhkosti, podložnosti patnji i bolestima. U tom traženju često je čovjek bio uvjeren da mu tijelo smeta, ograničava ga. Kao da je u suprotnosti s našom nutarnjom težnjom za vječnim životom. Nastajali su tako razni oblici antropološkoga dualizma koji su smatrali tijelo manje vrijednim, čak i grješnim, a uzdizali vrijednost duše. Ako se tako promatra, i rodna ideologija ima neke elemente religioznoga jer uzdižući vlastitu slobodu i »pravo na samoodređenje« bez obzira na vlastiti biološki spol, u pozadini se izražava čovjekova čežnja za vječnošću, smatrajući pritom da se tijelom može slobodno raspolagati jer nas biologija ne smije uvjetovati. Na tom je tragu i suvremeni transhumanizam koji nastoji čovjeka potpuno osloboditi njegove tjelesnosti.
Nasuprot takvim tendencijama kršćanska antropologija, na tragu biblijskih izvješća o stvaranju čovjeka, jasno ističe da je čovjek »dušom i tijelom jedan«. Katekizam Katoličke Crkve poziva da prepoznamo kako ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu »slike Božje« (br. 364). A dokument »Dignitas infinita« Dikasterija za nauk vjere ističe da je čovjek neodvojivo sastavljen od tijela i duše, a tijelo je životno mjesto u kojem se nutrina duše razvija i očituje, pa tako i kroz mrežu međusobnih odnosa. Ljudsko tijelo tako sudjeluje u dostojanstvu osobe s obzirom na to da je obdareno osobnim značenjima, osobito u svojem spolnom stanju. U tijelu se svaka osoba prepoznaje kao stvorena od strane drugih, a kroz svoje tijelo muškarac i žena mogu uspostaviti odnos pun ljubavi koji je sposoban prenositi život i rađati druge ljude. Dokument stoga ističe kako svaka operacija promjene spola, u pravilu, riskira ugrožavanje jedinstvenoga dostojanstva koje je osoba dobila od trenutka začeća (br. 60). Dokument također podsjeća da je ljudski život, u svim svojim sastavnicama, tjelesnim i duhovnim, Božji dar. Htjeti raspolagati samim sobom, kako to propisuje rodna teorija, bez obzira na tu temeljnu istinu ljudskoga života kao dara, ne znači ništa drugo nego pokleknuti pred drevnom kušnjom ljudskoga bića koje postaje bogom i tako ulazi u natjecanje s pravim Bogom ljubavi koji nam objavljuje radosnu vijest spasenja.
Svakoga vjernika mora radovati ishod slovenskoga referenduma. Kao kršćani smatramo da je ljudski život, i u teškim uvjetima, nositelj dostojanstva koje se uvijek mora poštovati, koje se ne može izgubiti. Crkveni dokumenti ističu da ne postoje uvjeti u kojima ljudski život prestaje biti vrijedan takvoga dostojanstva i da je poštovanje života drugih isto ono što se duguje vlastitomu životu. Pomaganje nekomu u pokušaju da si oduzme život za vjernike je objektivno težak prekršaj protiv dostojanstva osobe koja to traži, pa makar mu se time i ispunjava želja. Osobito su liječnici pozvani štititi život, a ne pridonositi smrti ili ju uzrokovati. Bez obzira na svjetonazor svi smo pozvani štititi pravo na život, kao Božji dar, jer ne postoji pravo na smrt. Samo je Bog gospodar života. Stoga, kao kršćanima, uvijek nam mora biti prioritet da najslabiji, osobito stariji i bolesni, nikada ne budu odbačeni. Istraživanja pokazuju da svatko želi živjeti i da su zahtjevi za eutanazijom najčešće uzrokovani društvenim uvjetima jer se ne želi biti na teret drugima. Potrebna je stoga veća društvena humanost, osjećaj za empatiju i solidarnost, i neprihvaćanje kulture odbacivanja. Osobito smo pozvani zauzimati se za palijativnu skrb jer je to najbolja prevencija protiv zahtjeva za eutanazijom. Hvale su vrijedni pothvati nekih naših biskupija koje su smogle snage i osnivaju palijativne centre. I država i društvo u cjelini u tome trebaju pružiti pomoć. Na taj način pozvani smo biti kvasac i sol zemlje te pridonositi pravednijemu društvu.
Surogat-majčinstvo zabranjeno je u Republici Hrvatskoj kao i u gotovo svim europskim zemljama. Takva praksa vrijedna je žaljenja jer ozbiljno šteti dostojanstvu žene i njezina djeteta. Temelji se na iskorištavanju situacije materijalne potrebe majke. Za nas kršćane dijete je uvijek dar, a nikad predmet ugovora. Crkveni dokumenti naglašavaju da praksa surogat-majčinstva narušava prije svega dostojanstvo djeteta. Svako dijete, od trenutka začeća, rođenja i onda odrastanja kao dječak ili djevojčica, postajući odraslom osobom, posjeduje nematerijalno dostojanstvo koje je jasno izraženo, iako na jedinstven i diferenciran način, u svakoj fazi njegova života. Dokument »Dignitas infinita« jasno ističe da dijete ima pravo, na temelju svojega neotuđivoga dostojanstva, na potpuno ljudsko, a ne umjetno izazvano podrijetlo, te ima pravo primiti dar života koji u isto vrijeme očituje i dostojanstvo darivatelja i primatelja (br. 49). S druge strane surogat-majčinstvo je protiv dostojanstva bračne zajednice i ljudskoga rađanja u svim njegovim dimenzijama. Može se razumjeti legitimna želja roditelja za rađanjem djeteta, ali ona se ne može transformirati u »pravo na dijete« koje ne poštuje dostojanstvo samoga djeteta kao primatelja besplatnoga dara života. Kako ističe dokument »Dignitas infinita«, praksom surogat-majčinstva narušava se i dostojanstvo žene koja je na to prisiljena ili se odlučuje slobodno tomu podložiti. Tom praksom žena se odvaja od djeteta koje je raslo u njoj i postaje jednostavnim sredstvom koje je podređeno dobiti ili proizvoljnoj želji drugih (br. 50).
Neugodno nas iznenađuju odluke Ustavnoga suda i Upravnoga suda u Zagrebu. Iako možemo razumjeti njihovu namjeru da se djeluje u najboljem interesu djeteta – jer ono uistinu nije krivo zbog načina na koji je rođeno i ima pravo na državljanstvo i na prava koja iz toga proizlaze – u isto se vrijeme krše zakoni Republike Hrvatske koji zabranjuju surogat-majčinstvo. Najnovija odluka Upravnoga suda da je za taj slučaj nevažno na koji je način dijete rođeno uistinu otvara put surogat-majčinstvu u Hrvatskoj. Naime, naši zakoni nisu predvidjeli da se dijete rodi uz pomoć surogat-majčinstva u inozemstvu. To hitno treba promijeniti i doraditi zakon koji bi predvidio i takve slučajeve jer ustavnosudsko »nametanje« Upravnomu sudu obveze da donese odluku znači kršenje barem dvaju hrvatskih zakona: Obiteljskoga zakona koji sadrži neoborivu presumpciju da je majka djeteta žena koja ga je rodila (čl. 58a i čl. 82. st. 1.) te Zakona o državnim maticama koji nalaže matičaru točno i pravilno vođenje državnih matica, pri čemu je upis netočnoga podatka teška povrjeda službene dužnosti.
Mogu se stoga složiti s izjavom zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutleše koji je nedavno u Sisku rekao da se danas u središtu mnogih društvenih, političkih i kulturnih problema nalazi duboka antropološka kriza te istaknuo da kada se izgubi istina o čovjeku, gube se i kriteriji dobra i zla, pravde i nepravde, slobode i odgovornosti.
Nadbiskup je s pravom naglasio da je odluku matičara da odbije upis djeteta s neistinitim podatcima o podrijetlu, tj. o biološkim roditeljima, Ustavni sud osporio pozivanjem na djetetovo pravo na identitet. Svi se stoga možemo zapitati o kakvu identitetu govorimo kad je temeljno ljudsko dostojanstvo pogaženo svođenjem djeteta na proizvod po narudžbi, a žene na utrobu za iznajmljivanje. Također se možemo zapitati nisu li u tom slučaju poljuljana tri temeljna stupa (zakonodavna, sudbena i izvršna vlast) na kojima počiva demokratsko društvo.
Živimo u vremenu velikih manipulacija koje dovode mnoge u zabludu. Među njima su i parole da žena ima pravo na život i pravo na svoje tijelo. Dovoljno je reći da je pravo žene na izbor ograničeno pravom djeteta na život kao temeljnim ljudskim pravom. Nadalje, suvremena medicina jasno pokazuje da dijete nije dio ženina tijela. Dijete ima različitu krvnu grupu i nema miješanja s majčinom, ima vlastiti metabolizam. Žena majka samo pruža okrilje za njegov razvoj. Crkva se stoga odlučno protivi pobačaju i smatra ga ubojstvom nerođenoga djeteta. Namjerno ubiti ljudsko nevino biće u sebi zlo je jer je pravo na život svojstveno ljudskomu životu i ne može nikada postati sredstvo za druge ciljeve, pa makar bili i najplemenitiji. Onaj koga se ubija ljudsko je biće koje započinje život, nedužno koliko se uopće može zamisliti i nikada ga se ne bi smjelo smatrati napadačem, još manje nepravednim napadačem! Ono je toliko slabo i nemoćno da je lišeno i onoga najmanjega oblika zaštite koji se sastoji u molbenim jecajima i plaču novorođenčeta. Ono je potpuno povjereno zaštiti i brizi one koja ga nosi u krilu, kako naglašava Ivana Pavao II. u enciklici »Evangelium vitae«. On je rekao da među svim zločinima koje čovjek protiv života može učiniti hotimični pobačaj ima obilježja koja ga čine posebno teškim. Može se čak reći da je prihvaćanje pobačajnoga mentaliteta znak vrlo opasne krize savjesti, koja postaje sve nesposobnija razlikovati dobro i zlo, pa tako i u pitanju osnovnoga prava na život.
Zato, kada je u pitanju temeljno pravo na život, ne smije se popuštati i činiti kompromise, nego hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom. Hotimični pobačaj, kako god se izvrši, namjerno je i izravno ubojstvo ljudskoga bića u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rođenja. Crkva je u svojim stajalištima jasna i realna, i katkada bismo se mogli zapitati kako bi to tvrd govor bio kada bi pojedini svećenik jasno progovorio kako se na pobačaj gleda s pravnih gledišta koje Crkva izlaže u svojem Zakoniku kanonskoga prava. Kanon 1398. navodi: »Tko nešto poduzme radi pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.« Možemo li se uopće zamisliti u situaciji današnjega vremena koliko bi bilo onih koji bi prema navedenom kanonu bili izopćeni iz Katoličke Crkve? Dokument »Dignitas infinita« jasno kaže da je obrana života nerođenoga duboko povezana s obranom svih drugih ljudskih prava. Ona uključuje uvjerenje da je ljudsko biće uvijek sveto i nepovrjedivo, u svakoj situaciji i na svakom stupnju razvoja. Ljudsko je biće samo po sebi cilj, a nikada sredstvo za rješavanje ostalih problema. Ako toga uvjerenja nestane, i čvrsti temelji za obranu ljudskih prava postat će žrtvom prolaznih hirova trenutačnih moćnika.
