Grčki filozof Platon bio je uvjeren da razum može doći do izražaja samo samosvladavanjem, kroćenjem požuda. Naime, u trenutku kad se čovjek preda u potpunosti samo željama i emocijama, razum biva potisnut u stranu. U odnosu na društvena zbivanja, a time na poseban način ona političa, mogla bi se na to Platonovo razmišljanje nadodati i tvrdnja da je razumsko djelovanje uvijek ugroženo kad pojedincem ovlada sebeljublje i uvjerenje da sve može bolje nego drugi, kad kod bitnih odluka prestaje utjecaj razuma i na scenu stupa narcisoidnost koja čovjeka čini slijepim. Zato bi dužnost današnjih intelektualaca, a napose teologa i filozofa, bila uputiti na nužnost iskrenoga društvenoga dijaloga, upozoravajući na to koliku opasnost u sebi krije politički monolog istomišljenika, bez kulture dijaloga s onima koji drugačije razmišljaju, pa čak i tada kad možda imaju krivo. Jer ništa ne može nadomjestiti otvoren razgovor.
Svaka primjena diktature misli, pa i od strane onih demokratski izabranih (većinom glasova delegiranih), koja primjenjuje silu, vodi često u novo rađanje nasilja. Mir u današnjem svijetu ugrožen je upravo djelovanjem političkih narcisoidnih subjekata koji nemaju nikada vremena za stajališta drugih. Da bi se u jednom društvu mogao očuvati mir, potreban je i prostor za razgovor, pa ako treba i svađu. Iskreni demokrati ne trebaju se toga nikada bojati jer imaju argumente. Ali nažalost dijaloga i svađe među političarima i kulturnim djelatnicima sve je manje, a pogrješnih odluka sve više. Problem pojačavaju konformistički relativisti kojima je svejedno što će se u svijetu dogoditi jer je, prema njihovu mišljenju, sve ionako nejasno i neodređeno, pa treba iskoristiti ono što se nudi.
Posebna opasnost dolazi od strane fundamentalista, pa i onih vjerskih, koji u razaranju tradicionalnoga vide priliku za novo. Njihov je cilj bio uvijek, pa i danas, izazvati kaos u kojem bi mogli realizirati opasnu ideologiju. Izlaz iz kaotičnoga stanja u kojem se danas nalazi svijet leži u sposobnosti odgovornih subjekata da uzmu sebe ozbiljno, ali samo pod uvjetom da ne promatraju druga i drugačija razmišljanja a priori pogrješnim. Jer tko tako razmišlja, taj odbija u startu svaki razgovor. A bez razgovora nema demokratskoga i pozitivnoga rješenja problema. Tamo gdje ne postoji prostor za razgovor ili svađu, tamo se otvara prostor za destrukciju. Primjer za to nalazimo u mnogim povijesnim događanjima koja su urodila zlom. Zato ništa ne može zamijeniti ozbiljan razgovor, pa čak i s onima koji nemaju prave argumente. Bez razgovora, kroz primjenu i one sile koja je zakonski opravdana, stvara se nepovoljna klima za demokratski razvoj.
Zato bi bilo dobro, misli filozof Carlos Fraenkel, kad bi političari bili filozofski obrazovani te više orijentirani prema konzistentnim slikama svijeta, a manje se oslanjali na prolaznu, liberalnu, demagošku retoriku. Problem nedostatka izobrazbe za dublje promišljanje i ozbiljnije sagledavanje stanja u društvu može, zahvaljujući populističkoj retorici takozvanih demokrata, još i više pogoršati problem. Jer danas postoje mnoge mogućnosti medijske manipulacije, koje samo prividno stvaraju mir. I u trenutku kad prijevara bude razotkrivena otvara se prostor za nesigurnost i nepovjerenje. Mediji su puni izvještaja o nadiranju populista i njihovu manipuliranju narodom. Pri tome rijetko se tko upušta u ozbiljnu i iskrenu analizu uzroka koji su doveli do porasta popularnosti desničarskih stranaka u Europi, kao i to zbog čega je narod nezadovoljan. Izvještava se često da je mržnja prema izbjeglicama u porastu, da se »kultura dobrodošlice« pretvara u »nekulturu odbojnosti«. Rijetki su oni koji se i danas usuđuju pisati o tome da su političari svojim nepromišljenim potezima izazvali to stanje, ne obazirući se previše na mišljenje naroda. Tek kad su poneki izbjeglice počeli s terorističkima ispadima i silovanjima, počinju se mediji baviti onim važnim pitanjem: Kako se moglo dogoditi da toliki nekontrolirano uđu na prostor Europske unije? Zanimljivo je da su ti isti novinari u početku upirali prstom u sve one koji su upozoravali na opasnost takvoga masovnoga i nekontroliranoga dolaska. Da nije bilo prevelike lojalnosti politici, mediji bi već u samim početcima izvještavali drugačije, puno analitičnije i objektivnije.
Političari koji još uvijek ne žele priznati svoje pogrješke govore rado o tome da je demokracija važna jer počiva na vladavini naroda. Sada je na pomolu širom zapadnoga svijeta, pogotovo nakon opasne Trumpove pobjede, strah od toga istoga naroda. Nigdje se ne može zapaziti mizerija ljudskoga karaktera kao u politici. Oni isti koji se saginju do poda pred biračima očekujući njihove glasove, kad ih dobiju, počinju se ponašati kao da naroda nema. Zato je svako svaljivanje krivice na narod zbog jačanja desnice, pa čak i one opasne, vrlo nepošteno, jer odgovornost za to snose izabrani političari koji nisu imali sluha za strah naroda, koji nisu razmišljali o tome da se demokracija može održati samo kad se zadovolji većina naroda, poštujući i prava manjine. S politologom Janom Wernerom Müllerom moglo bi se reći da se populizam pojavljuje uvijek tamo gdje se političari umisle da su jedini pravi i legitimni glas naroda te da od trenutka izbora ne moraju više komunicirati s biračima. Zloupotrijebiti narod za svoje političke ciljeve mogu svi izabrani. Strah od rastućega populizma u Europi je opravdan. I njemu se treba suprotstaviti iskrenom politikom, osluškujući brige i strahove naroda.
Pritom se ne radi samo o odnosu prema islamu i izbjeglicama, nego i onim vrijednostima na kojima počiva zapadna kršćanska civilizacija. Najbolji primjer zloupotrebe politike, bahato političko ponašanje, vidimo u odnosu prema europskoj tradiciji. Umjesto da se ozbiljno shvati strah većine od rasula onoga što je temelj kršćanske zapadne tradicije, podilazi se manjini, proglašavajući ju jedinim naprednim i prosvijećenim slojem društva. Nažalost, takvo političko stanje duha pojačava samo strah i bijes naroda, izručujući ga u ruke populistima, koji zasigurno nisu ni u kojem slučaju rješenje problema. Zato bi izabrani političari, ako su svjesni svoje delegiranosti od strane naroda, morali osluškivati i čuti ono što narod muči, a ne samo priklanjati se mišljenjima liberalnih slojeva, koji često vrlo uspješno medijski manipuliraju. U vrijeme sve jačega prodora strane tradicije, pogotovo one fundamentalističke (azijski i afrički islam), Europa stoji zbunjena jer ne zna koje su joj vrijednosti bitne. Štoviše često se prihvaća, zbog lažne tolerancije i mira u kući, vrlo primitivne islamske običaje, potiskujući vlastite na kojima je nastala zapadna tolerancija i multikultura.
Političari koji su okrenuti samo budućnosti morali bi znati, kako kaže filozofkinja Hannah Arendt, da gubitak tradicije nije posljedica despotskih sustava, nego obratno, gubitak tradicije dovodi do totalitarizma. Narod koji doživljava propast vlastite tradicije, koja mu je uvijek u kriznim vremenima bila oslonac, obično bira populiste u strahu od nadiranja onoga stranoga, koje ugrožava i dezorijentira. Taj se proces počinje zapažati u zapadnom svijetu, u kojem kod mnogih građana vlada mišljenje da žive u nekom pogrješnom društvu bez budućnosti. Dok su u zapadnom svijetu nekada bili agresivni vjernici, danas su to takozvani ateisti liberali. Na sreću poneki zapadni političari počeli su shvaćati da je vrijeme velikoga, ponekad i lažnoga optimizma iza nas. Iz ove današnje krize može nastati nešto dobro i pozitivno ako odgovorni subjekti shvate ozbiljnost trenutka, ali i nešto grozno i razarajuće ako se propusti pružena prilika. Zapadni svijet, doveden na rub ponora nepromišljenom i neodgovornom politikom lažnoga liberalizma i humanizma, ne bi trebao dopustiti da zapadna civilizacija doživi stanje koje vlada u izraelskom društvu. A njega je ponajbolje prije nekoliko godina u jednom novogodišnjem razgovoru s njemačkim kolegom opisao izraelski novinar. Na upit izraelskoga kolege kakvo je stanje u Njemačkoj odgovorio je ovaj: »Loše, ali ima nade.« Na slično pitanje o stanju u Izraelu odgovorio je židovski kolega: »Dobro, ali bez nade.« Čovjek se može naviknuti i na obezvrjeđenje vrijednosti, kao i na teror. Ali to nije tada život, nego vegetiranje. Beznađe je najgore što jedna civilizacija može doživjeti. Jer iz beznađa rađa se ona opasna i nepredvidiva depresija. A iz depresivnoga stanja može proizići uvijek i ono neželjeno.
Upravo to saznanje poziva na ozbiljniji razgovor u društvu jer pravu slobodu možemo postići i doživjeti tek u susretu s drugima. Veličina demokracije jest u tome što uključuje i argumente drugih. Političari koji nemaju argumente na krizno stanje i zabrinjavajuće odgovore trebaju otići, kako ne bi svojom demagogijom izručili narod populistima. Tko nema ozbiljne argumente za svoje političke poteze, taj je na pogrješnom mjestu. U društvu je kao i u odnosu dviju osoba. Kao što između dviju osoba, kako kaže filozofkinja Arendt, ako su oslobođene iluzija, može nastati nešto novo i pozitivno, tako u iskrenom razgovoru između politike i naroda može doći do pozitivnih pomaka. Na drugoj strani, kao što šutnja ili opravdavanje svake vlastite pogrješke ugrožava stabilnost prijateljstva ili braka, tako ignoriranje naroda i opravdavanje političkih pogrješaka ugrožava demokratsku harmoniju između biranoga i onih koji biraju. Kao što u nestabilan brak može uskočiti zavodnik ili zavodnica, tako se može dogoditi i u politici da prazan i zatrovan prostor iskoriste populisti, pa i oni zlih namjera. To je razlog za političare da ostanu u dubljem dijalogu s narodom kako ga ne bi svojim lažima i iluzornim obećanjima izručili zlu destrukcije, koje nikada ne spava, nego budno čeka svoju priliku.
