»Želiš li biti moj susjed?« zanimljiv je i lako gledljiv dokumentarac koji govori o Fredu Rogersu (1928. – 2003.), omiljenom američkom autoru emisija za djecu među kojima je najpopularnija bila serija pod nazivom »Susjedstvo gospodina Rogersa« (»Mister Rogers’ Neighborhood«)

Fred Rogers sjedi za klavirom i govori operateru kamere koji ga snima iz daljine u totalu: »Dođi ovamo. Upravo mi je palo na pamet nešto o čemu sam već dugo razmišljao – modulacije (glazbene, op. a.). Čini mi se da u životu postoje razne teme, a jedan od mojih najvažnijih poslova jest da, koristeći se masovnim medijima, pomognem djeci da prođu kroz neke od teških modulacija u životu.« Tim razmišljanjem započinje dokumentarni film oskarovca Morgana Nevillea (»Pet metara od slave«, »Best of Enemies«) pod nazivom »Želiš li biti moj susjed?« (2018.) – iznimno zanimljiv i lako gledljiv dokumentarac koji govori o Fredu Rogersu (1928. – 2003.), omiljenom američkom autoru emisija za djecu među kojima je najpopularnija bila serija pod nazivom »Susjedstvo gospodina Rogersa« (»Mister Rogers’ Neighborhood«). Snimana je od 1968. do 2001. (reprize su se prikazivale još do 2008.), a producirano je ukupno 895 epizoda.

Traženje žrtvenog jarca

Na početku svake epizode Rogers ulazi na scenu kroz vrata pjevajući ulaznu pjesmu »Želiš li biti moj susjed?«, skida sako i odijeva vestu s patentnim zatvaračem (tijekom godina mijenjao je veste, ali svaku je isplela njegova majka), zatim izuva cipele i obuva tenisice, što je predstavljalo ulazak u opušteniji, neformalniji pristup raznim temama koje su djeci bile zanimljive i primjerene, iako ne uvijek zabavne. Naime, premda je bio vrlo blage naravi i pristupačan, nije se libio govoriti djeci i o teškim temama kao što su rasizam, ratni sukobi, razvod i smrt – o svemu što djeca prije ili poslije vide i osjete, ali, nažalost, nemaju uvijek potporu i vodstvo odraslih koji bi im trebali protumačiti što se događa i kako će se emocionalno nositi s tim. Nadalje, Rogers je naglašavao činjenicu da je svatko jedinstven i poseban te da ljubav i prihvaćanje ne moraju zaslužiti svojim izgledom, talentima i rezultatima. Rogers je vrlo često u svojim emisijama djeci govorio: »Sviđaš mi se upravo takav/takva kakav/kakva jesi«, što je zasigurno mnogo značilo svoj djeci, a posebno onima koji su znali da su drukčiji zbog svojega tjelesnoga oštećenja ili posebnih potreba. Rogersova antropologija (i posljedično urednički pristup emisiji) temeljila se na njegovoj teološkoj izobrazbi (završio je teologiju i bio je zaređen za prezbiterijanskoga pastora), ali njegove »propovijedi« na televiziji nikad nisu imale propovjedničku formu, pa čak se ni u sadržaju nije odmah prepoznavala njegova motivacija utemeljena na evanđelju. Tako je Rogers činjenicu da su svi ljudi Božja djeca i da svi samim time što postoje već imaju vrijednost tumačio na djeci prihvatljiv i razumljiv način koji nije nužno uključivao teološki rječnik. U to je uključen i sam naziv emisije, koji u sebi sadržava evanđeoski poziv na ljubav prema bližnjemu, jer engleski pojam »neighbor« može značiti i susjed i bližnji.

Autor i gost
Fred Rogers bio je i u svoje vrijeme netipična televizijska zvijezda i po izgledu i po karakteru: skroman, blag i pristupačan i za djecu i za odrasle, što je pretvorio u svojevrstan zaštitni znak. To su prepoznali i u drugim medijima pa su ga često pozivali na radio kad je trebalo prokomentirati kakav važan događaj i staviti ga u ispravan kontekst tako da ga i djeca mogu razumjeti.

 

Nažalost, neki su počeli napadati Rogersa nakon njegove smrti i prozivati ga kao jednoga od glavnih krivaca za neodgovorno ponašanje današnjih mladih. Naime, kod današnjega naraštaja djece i mladih u SAD-u (i ne samo u SAD-u!) razvidan je nerazmjer između pozivanja na prava i prihvaćanja odgovornosti. Taj nerazmjer temelji se na poremećenom osjećaju nadmoćnosti današnjih mladih nad drugima i mišljenju da im je društvo (država, lokalna zajednica, roditelji…) dužno sve osigurati i u svemu podilaziti. Takvo stajalište posebno bode u oči profesore na sveučilištima, koji se sve teže nose s pritiskom studenata (ali i njihovih roditelja) kod ocjenjivanja jer gotovo svi misle da zaslužuju najvišu ocjenu, što je povezano s činjenicom da su školarine vrlo visoke pa studenti i njihovi roditelji misle da ta visoka cijena uključuje i pravo na visoke ocjene. Čini se da je to ipak jedan od primjera prebacivanja krivnje i traženje žrtvenoga jarca na kojeg će se prebaciti odgovornost s roditelja, medija, države i obrazovnoga sustava, odnosno svih onih koji su suodgovorni za odgoj i obrazovanje djece i mladih.

Glas razuma i vizionar

Zanimljivo, Rogers je produkcijski išao gotovo u svemu dijametralno suprotno od uhodanih pravila: nije imao skupu scenografiju, nije se kreveljio niti izvodio bilo kakve gegove. U početcima televizije Rogers se nije mirio upravo s takvom površnošću i činjenicom da se komedija temeljila na burlesci kojoj je zaštitni znak bila pita bačena u lice. K tomu, nikad se prema djeci nije postavljao pokroviteljski niti im je govorio svisoka. Zahvaljujući tomu, s godinama je stekao kultni status i gotovo besprijekoran imidž. Jedini pokušaj difamacije za njegova života (i to vrlo nizak) bio je širenje glasina da je homoseksualac. Neki misle da je to bila osveta konzervativaca kojima se nije svidjela njegova tolerancija prema svim ljudima, uključujući i one koji su drukčije spolne orijentacije. U svakom slučaju, čak je François Clemmons, deklarirani homoseksualac koji je bio dio Rogersove produkcijske ekipe (igrao je ulogu pozornika Clemmonsa), ustvrdio da bi vjerojatno on prvi bio detektirao nešto da je Rogers stvarno imao takve sklonosti. Inače, upravo je jedna od njihovih zajedničkih scena ostala zapamćena kao izvrstan primjer korištenja televizije u borbi protiv rasizma: Rogers i Clemmons sjede jedan do drugoga i hlade svoje noge u istom lavoru. To je bila suptilna poruka onima koji su se u to vrijeme žestoko protivili dolasku Afroamerikanaca na javne bazene.

Lutka uz koju se govori
Fred Rogers već je pedesetih godina prošloga stoljeća shvatio ono što se pokazalo istinitim tek poslije: djeca će se često lakše otvoriti lutki koja je navučena na ruku (»zijevalica«) odrasle osobe nego izravno toj odrasloj osobi bez lutke. Uostalom, godinama poslije toga potvrdio je to i dokumentarac »Život, animiran« (2016.), koji govori o obitelji Suskind i autizmu. Upravo je lutku jedan otac iskoristio kako bi započeo razgovor sa svojim sinom koji ima autizam.

 

Rogers je bio na završnoj godini teologije (nakon što je već diplomirao kompoziciju na glazbenoj akademiji) kad je tijekom praznika prvi put gledao televizijski program na prijamniku koji su kupili njegovi roditelji. Odmah mu je postalo jasno da je taj, tada novi medij, sredstvo koje treba staviti u službu edukacije svih, a posebno djece koja su mu već tada bila prioritet. Uzeo je stanku na studiju teologije i zaposlio se na NBC-u, gdje je radio dvanaest godina na raznim projektima uključujući i one u kojim je bio lutkar. Poslije je to iskustvo iskoristio za vlastitu emisiju koju je pokrenuo na lokalnoj televiziji (WQED Studios) u Pittsburghu (Pennsylvania), koja je dio PBS-a – američke javne televizije. Cijelo vrijeme surađivao je s vrhunskim psiholozima i stručnjacima za razvoj djece kako bi na najbolji mogući način iskoristio televiziju u edukacijske svrhe. Zato je i sam postao jedan od vodećih autoriteta za televiziju kao masovni medij i zahvaljujući tomu bio je pozvan da svjedoči pred pododborom za sredstva društvenoga priopćavanja američkoga Senata koji je razmatrao mogućnost smanjivanja proračuna za javnu televiziju, što je predlagao tadašnji predsjednik Richard Nixon zbog povećanih troškova rata u Vijetnamu.

Predsjednik pododbora, senator John O. Pastore, nije bio upoznat s Rogersovim radom, a k tomu nije bio na glasu kao simpatizer televizije. No priznao je da se naježio zbog Rogersova svjedočanstva i izjavio: »Mislim da je to divno. Izgleda da ste upravo zaradili 20 milijuna dolara.« Nakon toga, kongres je odlučio da se za 1971. financiranje PBS-a poveća sa 9 milijuna dolara na 22 milijuna dolara. Osim toga svjedočenja pred Senatom, ostalo je zabilježeno da je Rogers na sudu svjedočio u prilog proizvođača VHS (Betamax) snimača koje su tužile neke televizijske mreže u strahu da će zbog njih pasti gledanost programa uživo. I u tome se Rogers pokazao kao glas razuma i vizionar koji je zasigurno znao da ništa ne može zaustaviti razvoj tehnologije, što uključuje i nove oblike pohranjivanja i reproduciranja sadržaja. Šteta što se diskografska industrija nije povela njegovim primjerom i logikom kad je krenula podizati sudske tužbe umjesto da su novac, vrijeme i energiju usmjerili na organizaciju i logistiku distribucije (»Apple« je to relativno rano shvatio i napravio odličan posao s iTunesima).

IZVORPrilika br. 9/2018.
Prethodni članakKAKO JE MALTEŠKI RED OBNOVIO SVOJE DJELOVANJE U HRVATSKOJ Do kršćanskoga viteštva darivanjem srca
Sljedeći članakUZ SVJETSKI DAN SRCA Kardiolog dr. Nikola Pavlović i medicinski tehničar Ivica Benko o metodi koja je mnogima spasila život