Proslava svetkovine Velike Gospe ljeta Gospodnjega 2025. pada u Svetu, jubilarnu godinu za koju je još blagopokojni papa Franjo poželio da se slavi u znaku nade, kao hodočašće nade. Prema želji biskupa Hrvatske i BiH u Jubilej opće Crkve uvrštena je i proslava tipično hrvatskoga jubileja: 1100. obljetnice prvoga splitskoga sabora i prvoga povijesnoga spomena hrvatskoga kraljevstva. Za razgovor o marijanskim obrisima nade i spomenutih proslava Glas Koncila je raspoloživoga sugovornika pronašao u fundamentalnom teologu dr. Davoru Vukoviću s đakovačkoga KBF-a.
Nada je ljudska stvarnost. Svaki se čovjek nada, svi mi imamo neka nadanja, u skladu latinskom izrekom: »Dum spiro, spero – Dok dišem, nadam se.« Nada čovjeka pokreće prema budućnosti. No kad mi kršćani govorimo o nadi, govorimo o nečem većem, o nečem što ne isključuje općeljudsku, antropološku dimenziju nade, nego je štoviše upotpunjava i daje joj dublji smisao. Naime, uz vjeru i ljubav, nadu ubrajamo u teološke krjeposti. To znači da se ne zasniva na našim ljudskim silama, nego ima temelj u Bogu. Kršćanska nada proizlazi iz odnosa s Bogom po vjeri i ljubavi. Nada kao teološka krjepost uključuje, dakle, sva pozitivna ljudska nadanja, ali u vjeri prepoznaje da je naposljetku naša budućnost u Bogu. Što god da se dogodilo, naš je život u Bogu. To je krajnja sigurnost. Za nadu često upotrebljavamo metaforu sidra kao simbola sigurnosti. No ta sigurnost nije u čovjeku i njegovim projekcijama, nego u Bogu. Mislim da je to ključna poruka za današnje vrijeme ratova, kriza, obeshrabrenih ljudi. Jubilej nas poziva da ponovno oživimo nadu koja bi čovjeku dala svjetlo, snagu za koračanje naprijed.
Marija nam dolazi ususret prije svega kao uzor nade, kao žena koja je tu nadu živjela. Njezina nada nije površni i lakovjerni optimizam, nego dar Božje milosti. A da bi ta milost bila djelotvorna i plodonosna, i ona je učinila svoj dio: u vjeri i pouzdanju otvorila se Bogu. Nada nije iz Marijina života uklonila njegov teret. Sjetimo se Šimunova proročanstva da će i njoj samoj mač probosti dušu, što se i ostvarilo podno križa. Marija pati zajedno sa Sinom, ali ne gubeći nadu i pouzdanje u Boga. Dosljedno tomu, Marija je i nama svjedočanstvo i uzor da i vjernik kršćanin može u nadi živjeti svoj život unatoč teškoćama, problemima i tjeskobama. Marija je stoga i uzor nade i Majka nade, »Zvijezda mora« – kako je naziva Crkva – koja nam pokazuje put i daje nam snagu da i mi idemo naprijed.
Da, Marija nije velika po svojim »supermoćima« ili iznimnim ljudskim sposobnostima, ili zato što bi bila neko nadljudsko biće ili polubožica, nego zato što je sve u njezinu životu bilo usmjereno na Krista, a to je bilo moguće zato što je kao ljudsko biće, kao žena, svoju vjeru, nadu i ljubav crpila iz odnosa s Bogom. Zato je velika.
Ljudi hodočaste i uvijek su kroz povijest hodočastili tražeći smisao, tražeći utjehu, tražeći nadu. Možemo samo poželjeti da se to i nastavi. Jedino mi se čini da bismo, barem mi kojima to služba u Crkvi nalaže, trebali poučavati ljude da bi hodočašće trebalo što više biti upravo potraga za Bogom kao temeljem smisla, utjehe i nade, baš po uzoru na Mariju kojoj hodočaste. Drugim riječima, odlazak u svetišta svima bi nama trebao biti događaj obraćenja, događaj u kojem ćemo se otvoriti Bogu da nas mijenja, da nas oblikuje; događaj koji će nam pomoći da budemo što sličniji Mariji. U čemu? U vjeri, u strpljivosti, u prihvaćanju svojega križa, u poniznosti, u veličanju Boga, u predanju Bogu. Marijanska svetišta, a i druga kršćanska svetišta, uistinu imaju velik evangelizacijski i duhovni potencijal ako nas vode obraćenju i k tomu da u nama još više ojača vjera, učvrsti se nada i usavrši ljubav.
Uvijek postoji opasnost da svetišta postanu mjesta (polu)magijskoga: idem onamo da bih dobio brzu i čudotvornu zaštitu, hitro rješenje mojega problema itd. Jasno je da je Marija zaštitnica, da nas kao Majka štiti. No smatram da se ta dimenzija ne smije odvojiti od poziva na obraćenje. Mislim da Marija prije svega želi da je nasljedujemo, da budemo poput nje ljudi vjere, nade i pouzdanja u Boga, ljudi strpljivosti, poniznosti i dobrote, ljudi koji žive na tragu evanđelja. Sam Isus snažno kaže: »Tko je moja majka, tko li braća moja? (…) Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka« (Mt 12, 48-50). Mislim da bismo marijansku duhovnost i pobožnost trebali njegovati prije svega u svjetlu evanđelja. Marija je Isusova majka, ali je i Isusova učenica, nasljedovateljica Kristova, vršiteljica riječi Božje. Eto, možda bismo svi trebali učiniti nešto da naša marijanska svetišta sve više budu mjesta obraćenja i promjene, koja će se reflektirati i u svakodnevnom životu. Da ne bude: neka mene Marija štiti, a ja ću i dalje po svom.
Slažem se. Jedna od temeljnih istina kršćanske vjere jest vjera u vječni život, u konačno zajedništvo s Bogom, u život koji nadilazi granice ovozemaljskoga života. Na Veliku Gospu slavimo uznesenje Marijino dušom i tijelom na nebo; slavimo Mariju kao prvu koja uživa puninu zajedništva s Bogom, vječni život kojemu se nada svaki kršćanin. Papa Franjo u buli »Spes non confundit« citira Drugi vatikanski koncil: »Ako se izgubi božanski temelj i nada u vječni život, čovjekovo dostojanstvo biva veoma teško povrijeđeno, kao što se to danas često može jasno vidjeti. Zagonetka života i smrti, krivnje i patnje ostaje tada bez rješenja, tako da ljudi nerijetko padaju u očaj« (GS 21). Uznesenje je stoga blagdan nade, proslava vječnosti, proslava Marije koja uživa plodove Kristova uskrsnuća. U Mariji na nebo uznesenoj mi kršćani vidimo sebe, ispunjenje naše nade, našu budućnost. Sve naše patnje, tjeskobe, porazi, pa i sama smrt – smrt naših bližnjih, smrt nevinih, pa i naša smrt – nije kraj. Bog ima posljednju riječ nad nama. A njegova je riječ život, a ne smrt. Sjetimo se one drevne misli o našoj konačnoj svrsi: »Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, Boga ljubimo, Bogu služimo i tako u nebo dođemo.« Marija nam svjedoči da nada počinje s Bogom i da završava u zajedništvu s Bogom. Takva nas nada čuva od očaja i daje nam snagu, posebno u ovom vremenu velikih tjeskoba, anksioznosti, beznađa, ratova, inflacije, sve većega siromaštva. Kršćanska je nada, u tom smislu, veliko duhovno bogatstvo. A mi smo kršćani pozvani, poput Marije, biti svjedoci te nade.
Što danas, 30 godina kasnije, poručuje krunica oko vrata branitelja?
To pouzdanje u Boga kao posljednju instancu posebno dolazi do izražaja u Marijinu hvalospjevu »Veliča«. Ne sažima li taj hvalospjev mnogo toga?
Kad ste spomenuli Marijin »Veliča«, padaju mi na pamet dvije stvari. Prvo, Marija se raduje u Bogu. I pokazuje nam što je to istinska radost. Marija se može istinski radovati premda je svijet i tada bio okrutan i zao, i usprkos tomu što je nisu zaobilazile teškoće i kušnje. Može se radovati zato što nije svoje pouzdanje, svoju nadu položila u sebe, nego u Boga. Marijina radost proizlazi iz Boga, tj. iz njezina odnosa s njim.
Nadalje, pronalazim sličnost između Abrahamove vjere u »nadi protiv svake nade« i Marijine vjere. Riječ je o krajnjem pouzdanju, o predanju bez računice. Jednostavno: »Neka mi bude po riječi tvojoj.« Mi pak živimo u izrazito egocentričnom i subjektivističkom vremenu: u središtu je vlastito ljudsko »ja«: ja biram, ja hoću, ja određujem, ja se ostvarujem. Marija, kao i Abraham, umjeli su izmjestiti sebe same iz središta vlastitih života i u središte staviti Boga i odnos s njime. Marija je uistinu uzor snažne i žive, upravo abrahamovske vjere i nade.
Valja reći da izrazito marijansku vjerničku crtu imaju i neki drugi narodi, primjerice Poljaci, Talijani, Meksikanci. Čini mi se da ta crta proizlazi iz, s jedne strane, katoličkoga shvaćanja Marije i njezine uloge u životu Crkve, a s druge iz dubinske potrebe za majčinskom, ženskom dimenzijom u religioznom životu. Svakako, u središtu kršćanske vjere jest i treba uvijek biti osobni odnos s Bogom Ocem po Isusu Kristu u snazi Duha Svetoga. Ipak, Marija na jedan opipljiv način uprisutnjuje Božju nježnost, toplinu, konkretnu blizinu koja je u stanju gledati srcem. Naposljetku i sam Isus je rekao ljubljenomu učeniku: »Evo ti Majke.«
Zacijelo da patnja pridonosi traženju majčinskoga. Kada dijete nešto boli, prvo traži majku. No patnja može biti i element poistovjećivanja s Marijom, tj. u Marijinoj patnji, posebno pod križem, vjernici prepoznaju sebe, svoje patnje i križeve. Također, u patnji se čovjek na poseban način otvara i usmjeruje Bogu. Naime, dobro znamo, pa i iz vlastitih iskustava, da kada čovjeku dobro ide, lako Boga zaboravlja i postaje sam sebi dostatan. Upravo patnja čovjeka ponovno približava Bogu, iz patnje se diže vapaj Bogu i otvara mogućnost obraćenja i spasenja.
To pitanje uključuje mnogo toga, a ja ću pokušati dotaknuti ono što smatram najvažnijim. Prvo, čuvanje spomena na prošlost je važno. Narod koji zaboravlja ili omalovažava svoju prošlost lako će se izgubiti u budućnosti. Stoga naši hrvatski jubileji imaju svoju vrijednost. S druge je strane važno da se proslava ne svede samo na ostajanje u prošlosti, nego da se iz prošlosti nešto nauči za sadašnjost i budućnost. Treba se dakle okretati prošlosti na način da nam ona bude nadahnuće za budućnost, a nipošto tek puko spominjanje prošloga i življenje na »staroj slavi«.
Drugo što želim dotaknuti odnos je između kršćanskoga i nacionalnoga. Za kršćanina uvijek prednost ima kršćansko pred nacionalnim. Isus je došao pozvati na obraćenje i spasiti sve ljude, sve narode, svakoga čovjeka. To ne znači da nacionalno nije važno, nego da evanđelje domoljubnomu i nacionalnomu daje novu, božansku širinu. Crkva je novi narod Božji u koji su pozvani svi narodi. Zato je katolička, univerzalna. To znači da moja braća i sestre nisu samo moji sunarodnjaci, nego i pripadnici drugih naroda koji vjeruju u Krista i u Kristu. Kršćanstvo je stoga pozvano preobraziti nacionalno i otvoriti mu obzore, čuvati ga od rigidnosti i od nacionalizma koji se zatvara samo u sebe i u svoju naciju, sebe smatrajući vrjednijim ili isključujući druge narode. Stoga ako s ponosom gledamo na svoju kršćansku prošlost u hrvatskom narodu, gledat ćemo da naše domoljublje bude prožeto kršćanskim duhom u sadašnjosti i budućnosti.
Treća stvar koju smatram važnom istaknuti jest to da domoljublje mora imati i svoje posljedice u svakodnevnom životu. Ne može i ne smije domoljublje ostati samo na usnama i gestama, nego mora preobražavati i moj odnos prema hrvatskoj domovini u svakidašnjici, osobito ako sam i vjernik, kršćanin, katolik. Bojim se da u Hrvatskoj još uvijek ima previše domoljublja na riječima, a premalo konkretnoga domoljublja koje se izražava u društvenim, političkim, ekonomskim odnosima. Istinsko se domoljublje nužno mora konkretno očitovati u svakodnevnom životu: u poštenju i pravednosti, u marljivu i predanu radu, u odgovornosti za službu koju obnašam, u osjetljivosti za slabe i zapostavljene, siromašne i ugrožene itd. Lažno i licemjerno domoljublje je pak ono iza kojega stoji kriminal, korupcija, udruženo kriminalno djelovanje, nepravda, bogaćenje i napredovanje samo odabranih pojedinaca i skupina itd. Smatram da ima jako puno prostora za nas kršćane da hrvatsko domoljublje učinimo autentičnijim, da Hrvatska bude zemlja koja napreduje i u kojoj se može ostati i živjeti. Da sažmem: ako je netko Hrvat i katolik, pozvan je svojom kršćanskom vjerom i životom djelatno prožeti svoje domoljublje i hrvatstvo.
Crkva također ne može živjeti od slavne prošlosti, nego da bi bila djelatno otajstvo spasenja, pozvana je trajno se pročišćavati i obnavljati. A put čišćenja i obnove uvijek je isti: iskreno i ponizno traganje za licem Božjim, otvaranje Bogu i djelatnoj prisutnosti njegova Duha, razmatranje Božje riječi i sagledavanje sebe, kao pojedinca vjernika i kao zajednice Crkve, u svjetlu evanđelja. Obljetnice koje slavimo pozvane su u nama dodatno ražariti život prožet biblijsko-euharistijskom duhovnošću i u snazi Duha Božjega učiniti nas otvorenima budućnosti koja je Božja i u koju valja ići nošeni snagom Božje riječi i u sili Duha Svetoga. Dragocjen nam je uzor u tome upravo Abrahamova, kao i Marijina vjera i pouzdanje.
