GDJE JE GOSPA VELIKA? Dan kad su svi bar malko maleni

Sto mu lampica! – »dopuštena« mi psovka ni izbliza ne ocrtava istinsku ljutnju zbog prvoga kvara na ni sedam godina starome Citroenu, čijom sam kupnjom nadobudno pokušao »smijeniti« punoljetnog Forda. – Baš danas, sad kad smo trebali na Bistricu, sad mi se upalila ta glupa crvena lampica!

– Dobro, pa nije po novom zakonu o sigurnom prometu valjda zabranjeno voziti i s crvenom lampicom?… – lakonski moj otac »rješava problem«. – I tako nas sve i dalje vozaju »crveni«…

– A i sam si, dragi, uvijek govorio – eto sad i nje, moje zakonski ljepše polovice Jelice – da je ta »elektronika bez veze« i da se u takvim autima »stalno pali neka lampica samo zato da mora ići na servis, a nikakvog kvara nema«, zar nisi? Pa onda…

– Pa vi niste normalni! Da sad pod lampicom vozim nooovi auto, a majstor je rekao da to ni slučajno ne radim!

– Dobro, smiri se… – dolijeva mi otac nemir. – Može se do Bistrice i pješice…

– Ili bar do tramvaja… – nježno ga prekida Jelica, svjesna da će i to za njega, kao i moju »mamitu«, biti podvig veći od »Survivora«. – Ima Gospinih svetišta i bliže, tu na rubu grada, lijepo ćemo se odfurati ZET-ovom »plavom strijelom«…

– Pa da… – ljut sam još jače. – Pravi ljudi i pravi vjernici, s pravim autima, idu i do Trsata, do Sinja… Ma što, idu i do Međugorja! Tamo će biti Velika Gospa! Jeste vidjeli i čuli koliki sad biskupi i nadbiskupi tamo hodočaste, i papin delegat, i…

– Je, kao da su oni tam’ dopeljali Gospu, kao da je prije ni bilo? – penicilinski će moja majčica. – Marija je velika u svakoj njenoj crkvi, ma i u onoj koja njoj nije posvećena, jer u svakoj je bar neki njen oltar i njen kip! Velika je Gospa i u najmanjoj crkvici i grobljanskoj kapelici, što si sad zapeo, sine, oko tih svetišta? Sad bi on u Lurd, u Fatimu valjda, hajde, daj si mira…

– Tako je, oblačite se i spremajte za tramvaj – stavlja točku na veliko tiskano »I« moja Jelica – bit će dobra i naša Gospa u Stenjevcu!

– Čekaj, ali… ima li tamo… – zadrhta mome starome glas. – …Ima li tamo kotlovine? Ili bar roštilja?

– Eto, eto… – krili moja mati ruke kao vidjelica – njemu je svejedno i to ima li Gospe, važno je da ima kotlovine! Tak su ga ti njegovi učili, da je blagdan samo »pilo i žderilo«… Ufff…

– No, na Mariji Bistrici mogli smo ga bar na križni put odvesti, da ga malo prvo izmučiš prije »klope«… Ali ne, mi ni dotud ne možemo, ni dvajst kilometri! Kad vam je sin tako »sposoban«, takav »poduzetnik« da je kupio auto s upaljenom crvenom lampicom… – gunđam dalje kao dijete koje je u »kinder-jajcu« dobilo »duplića«. – Ni do Marije Bistrice, pih… E, baš Velika Gospa, nema što! Zapamtit ću si ovu, tramvajsku… Kad sam se uopće zadnji puta cijeli grad prevozao tramvajem? Ne znam ni koji broj ide do tog kraja svijeta!…

– Pa, sine, zar je to tako strašno?… Za Veliku Gospu malo biti malen… – majčino srce lako se raspukne i zbog najnezahvalnijih sineka. – Pa meni i tati će i ovo biti nezaboravno…

– Ma pusti ga, mama, i njemu će biti! – suvereno će Jelica, nakon što je »držeći tri kuta ulice« dovela dva starca i jednog grintavca do tramvajske stanice. – Još će biti i sretan kad nakon mise otkrije da slobodno može popiti i »drugo pivo«, jer ga u tramvaju sto posto nitko ne će tjerati da »puše balon«…

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2019.
Prethodni članakUTRKA VRIJEDNA KRVI Bog ne napušta svoje proroke
Sljedeći članakSDS-ov DOSJE O (NAD)BISKUPU VIKTORU BURIĆU (5) Doušnik »Gorki« o biskupovu boravku na Koncilu