Ljubav prema Bogu uvijek uključuje i ljubav prema čovjeku. Evanđelje je božanski zahtjevno i zato iz ljubavi ne isključuje ni neprijatelje, ni progonitelje.
Čujmo Isusove riječi: »Čuli ste da je rečeno starima: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelje. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.« (Mt 5, 43-45)
Taj evanđeoski zakon je teško prihvatljiv povrijeđenom, poniženom, ugroženom i progonjenom čovjeku. Ali Isus tu zapovijed upućuje onima koji hoće biti sinovi svoga Oca na nebesima. Opraštanje ne znači odobriti zlo; ne znači dati pravo nepravednomu napadaču, ali znači razlikovati grješnika od njegova grijeha. Dok se s jedne strane osuđuje grijeh, grješniku se s druge strane moli spasenje, oslobođenje od zla koje ga zarobljuje.
Viseći na križu, Isus moli i za svoje krvnike: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!« (Lk 23-24) On je, dakle, učitelj ljubavi i opraštanja ne samo riječima, nego i primjerom. Zato zahtijeva od svojih učenika da ga slijede.
Sv. Stjepan, đakon, prvi mučenik o kojem nas izvješćuju Djela apostolska, propovijedao je Evanđelje. Svjedočio je za Isusa Krista da je on jedini Spasitelj kojega su proroci naviještali. Protivnici i neprijatelji Isusa Krista i njegovih učenika – Crkve – nisu mogli podnijeti i oprostiti takav govor. Pograbili su ga, izvukli iz grada i kamenovali ga.
Sv. Luka, pisac Djela apostolskih, završava izvještaj o mučeništvu sv. Stjepana sljedećim riječima: »I dok su ga kamenovali Stjepan je zazivao: ‘Gospodine Isuse, primi duh moj!’ Onda se baci na koljena i povika iza glasa: ‘Gospodine ne uzmi im ovo za grijeh!’ Kada to reče, usnu.« (Dj 7, 59-60) Ta molitva, krvlju zapečaćena, zapovijed je Evanđelja! Amen!
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 91.-94.
