ČOVJEK KAO JERIHON Kad se sruše zidine

Snimio: B. Čović

Dojmljiva je evanđeoska rečenica, ujedno i Isusov savjet za ulazak u Kraljevstvo nebesko – biti kao djeca. To je međutim jedna od onih rečenica kojima se danas izvrće smisao; čak ju se i zloupotrebljava. Jer mnogi su taj savjet uzeli doslovno te se umjesto kao djeca počeli ponašati – djetinjasto: plaču kad im se uzme ono što jako vole, nemaju povjerenja, Boga krive za svoje pogrješne odluke, neuspjehe i promašaje. Opravdavaju svoja loša ponašanja, misleći da se svijet oko njih vrti. Zašto se to događa? Pa i oni su jednom bili djeca, zar ne?

Zar se tako lako može zaboraviti kako biti dijete? Biti u jednostavnosti života s Gospodinom. Živjeti njegovu, a ne svoju volju. Slušati njegov, a ne glas svijeta… Kad se ono najdraže čini izgubljeno, vjerovati da dolazi nešto bolje.

Od djeteta su postali djetinjasti onoga trena kad su, zatomljujući savjest, razum uzeli kao jedino mjerilo vjere. Bez žive molitve i sakramentalnoga života čovjek je kao bez kože. Nadošle su prve veće, jače i duže sumnje. A s njima i prve rane. Nemajući se čime zaštititi, ljudi su počeli nizati opeke samodostatnosti, prividnoga samopouzdanja i lažne snage. Nastali su zidovi, visoki poput onih jerihonskih. I eto ih u njihovu malom svijetu u kojem vrijede njihova pravila i u kojem oni kraljuju. Zidovi više nisu samo oprez, nego i sami sebi svrha, pa su počeli gušiti svoje vlasnike, bacajući velike sjene na njihovu egzistenciju.

Zar se tako lako može zaboraviti kako biti dijete? Biti u jednostavnosti života s Gospodinom. Živjeti njegovu, a ne svoju volju. Slušati njegov, a ne glas svijeta… Kad se ono najdraže čini izgubljeno, vjerovati da dolazi nešto bolje. Kad se čini da sve stoji na mjestu – vjerovati da su radovi za neku izgradnju u tijeku. Kad treba skočiti u nepoznato, vjerovati Otčevu zagrljaju. Prihvaćati druge s njihovim manama i vrlinama, a opet znati nazvati stvari pravim imenom, a da nema straha što će ljudi reći. Da bi čovjek koji zatomljuje savjest i živi u ranama, okružen vlastitim zidinama, ponovno mogao postati dijete… treba trubu. Ona je simbol svijetu nedokučiva Božjega plana. Jer, kao što su jerihonske zidine stajale Jošui na putu za Obećanu zemlju, zidine samodostatnosti stoje djetinjastima na putu za kraljevstvo nebesko. Kad se sruše te zidine okorjelih grijeha, utvrde slabosti i rana te se da zadovoljština kroz pokoru i žrtvu… vidjet će da sjena ne postoji, ona je bila tek manjak sunca. I posred ruševina prostranstvo vuče pogled… na živoga Gospodina koji opet poziva da budu kao djeca.

IZVORGlas Koncila br. 11/2018.
Prethodni članakPOVIJESNE MIJENE TERITORIJALNOGA USTROJA Koliko je potrebno općina, gradova i županija?
Sljedeći članakREDOVNICA ČIJE SU PJESME I OPJEVANE Spomenar vjere u poeziji Ane Zorke Kojaković