Strpljivost pretpostavlja najprije čekanje. Čekanje, kao pojam, usmjereno je uvijek k svojemu poništenju, odnosno konačnomu ishodu onoga što se čeka. Iako prva pomisao na čekanje najčešće upućuje na nestrpljivost glede konačnoga ishoda, nužno je suprotstavljati joj ono što oplemenjuje čekanje i daje mu smisao, a to je plodonosan i neizostavan činitelj života svakoga čovjekova uspjeha – strpljivost. Katkada se čini da pojedino čekanje neizbježno donosi negativan ishod. Zapravo je suprotno. Ako je strpljivo, uvijek je pozitivno jer smjerajući ka konačnomu ishodu, čovjek se izgrađuje predanim i smirenim proživljavanjem kušnja suhoparnosti i neizvjesnosti.
Strpljivost je izbor koji svjesno prihvaća neizbježnost ograničene ljudskosti, koja jedni kraj svojih muka može ostvariti podnošenjem onoga što se iščekuje. Ono je trpljenje nedokučivosti i nepredvidivosti ljudskoga života koji, poput velike čekaonice, izaziva neprestano suprotstavljanje strpljivosti i nestrpljivosti. Takva čekaonica, odnosno život, nije kratkotrajna oklada povodom konačnoga ishoda, nego maratonsko iščekivanje koje svoju smislenost pronalazi u podnošenju težina i nelagoda vlastitih izazova njegujući pritom upornost i smirenost. Takav maratonac, odnosno onaj koji je strpljiv – više nego u pobjedničkom ishodu – stvarnu pobjedu i veličinu vlastitoga cilja pronalazi u ostvarenju vlastite utrke te svim pojedinačnim izazovima. Upravo zato u naravi vlastitoga maratona nazire cilj mukotrpne utrke i Onoga koji je izvor strpljivosti. Onoga koji strpljivoga čovjeka čini spašenim.
