U vremenu novih medija, brze komunikacije i načina života – pisanje pisama pomalo je zaboravljena mogućnost izražavanja. A baš pisma i rubrika »Tražim poznanstvo« Glasa Koncila pomogli su prije pola stoljeća tada 26-godišnjoj Evici Jozičić i 30-godišnjemu Šimunu Kujavcu da svoje putove usmjere zajedničkom bračnom stazom.
U rodnim Čajkovcima Evica je kao jedino dijete svojih roditelja bila usmjerena na učenje, kućanske poslove i pomaganje u polju. Nakon zaposlenja u Sikirevcima, gdje je predavala povijest i hrvatski jezik, uvidjevši da oko nje nema mladića koji bi bili dovoljno ozbiljni za brak, za pomoć je prvo molila Gospu Lurdsku. Uz molitvu, na savjet mamine sestrične Eve te po običaju mjesta u kojem je živjela, popisala je 12 muških imena, šest imena poznatih mladića i šest izmišljenih imena. Među imenima iz mašte bilo je i ime Šimun – jer tako su se zvali pokojni djed i brat.
Imena je izvlačila od sv. Lucije do Božića i posljednjega dana – na Badnjak – ostalo je baš ime Šimun. Razočarala se. Ni jednoga Šimuna nije poznavala, a to što je učinila smatrala je smiješnim. Maminoj sestrični rekla je: »U Majku Božju Lurdsku i sve što si mi pričala o Lurdu vjerujem. Tamo ću, ako Bog da, kad sredim financije i otići«, a ona joj je brzo odgovorila: »Čekaj, čekaj – naći ćeš ti i Šimuna, nije on bez razloga ostao zadnji.« Na učinjeno je i zaboravila.
Bile su to godine dopisivanja s različitim poznatim osobama – glumcima, pjevačima… Evica je tako, uz dopisivanje s prijateljicom iz Berlina i prijateljem iz Švedske, odlučila pisati i Glasu Koncila. Župnik Matija Nikolin s vremena na vrijeme donosio joj je Glas Koncila jer je bio zadivljen što je i u vremenima komunizma ostala dosljedna svojoj vjeri i pohađanju misnih slavlja. On je k njima dolazio nedjeljom na ručak jer je Evičin otac bio zvonar. Budući da joj je povijest bila struka, župnik joj je Glas Koncila davao u ruke kako bi čitala o povijesnim temama, a ona je često pojedine članke izrezivala i čuvala.
No jedne nedjelje Evica je odlučila svoje podatke poslati u rubriku »Tražim poznanstvo«. S vremenom pristiglo je 15-ak odgovora na njezin oglas, a mladići su bili iz svih krajeva Hrvatske. Među pismima s fotografijama mladića posebno ju je zainteresiralo samo jedno ime. Šimun. I dandanas Evica čuva njegovo prvo pismo, oslovljeno s »Nepoznata, budi cijenjena« – koje je već tada opisivalo manire i način ophođenja Evičina budućega supruga.
Na prvi susret u Čajkovce Šimun je stigao na blagdan sv. Ane 1969. godine, s cvijećem i bombonijerom, a o tome je probrujalo cijelo selo. Vidio je gdje Evica živi, kako se drži i kako razmišlja. Svidjela mu se. U pismima joj je pisao »da bi volio imati takvu ženu u budućnosti i da će se za to moliti«, a pisma su iz Ernestinova redovito stizala. Mamina sestrična Eva ustrajala je govoreći joj da takvu osobu ne smije pustiti.
Prvi ozbiljan razgovor o zajedničkom životu imali su u ljetnim mjesecima iste godine kada su, uz prijateljicu Mirjanu, bili na zajedničkom ljetovanju u Starom Gradu na Hvaru kako bi se malo bolje upoznali. I Evica i Šimun imali su svoje uvjete da se o braku uopće može razmišljati. Željeli su nastaviti brinuti se o starim roditeljima, a Šimun i o brojnoj braći i sestrama, njih 11, za koje mu je pokojni otac rekao »da im da kruh u ruke i postavi ih na noge da budu svoji ljudi«. Čim su se oko toga složili – Šimun je Evicu iznenadio.
Odveo ju je na izlet u Split, a usput i u zlatarnicu da si izabere zaručnički prsten. Nije to očekivala. Mislila je da je sve to prebrzo, ali Šimun se nije dao pokolebati, a njoj je bilo neugodno prepirati se pred prodavačem koji je rado iznio sve prstenje koje je imao. To je bilo 4. kolovoza 1969. Vjenčali su se 18. listopada 1970. Jednako tako Šimun je Evicu iznenadio tijekom bračnoga života – kada joj je donio karte za put u Lurd i Rim. Zajedničko hodočasničko putovanje bilo je s nakanom da Šimun, unatoč bolesti multiple skleroze – ostane na nogama te da dobiju djecu. »Bio je pun iznenađenja«, govori uz suze Evica jer je njezin Šimun, nekoliko tjedana nakon proslave 50. obljetnice braka, 28. prosinca 2020. preminuo od koronavirusa.
»Uz sve Scile i Haribde, unatoč Šimunovoj bolesti, moj brak bio je bajka, to se može samo poželjeti«, govori Evica listajući bilježnicu u kojoj je zapisala sve detalje Šimunova i svoga djetinjstva, njihova upoznavanja te važne zajedničke trenutke – sve popraćeno fotografijama, Šimunovim pismima koja je uvijek pisao, a u svakom je spomenuo Boga, Majku Božju – križ i molitvu. Tu su i pisma koja je ona njemu pisala – a on ih je čuvao, karte s njihovih zajedničkih putovanja, sličice svetaca, razglednice, omotnice posebno lijepo adresiranih pisama i slike njihovih kćeri – blizanki Kristine i Krunoslave koje su bile začete tri mjeseca nakon povratka iz Lurda te mlađe Silvije koja je ime dobila po svećeniku kojega su upoznali u Lurdu. To hodočasničko mjesto bilo je važno u njihovu životu, kao i u životima njihovih kćeri – dvije su odluku o bračnom životu donijele baš ondje.
»Najvažnije u braku je razumijevanje i popuštanje – jedna strana mora uvijek popustiti. Moja narav je eksplozivna, a moga muža mogli ste ‘motati oko maloga prsta’. Ali on je imao autoritet koji mu je bio urođen – jer trebalo je odgojiti braću i sestre i od njih stvoriti ljude. U nekim osobinama bio je krut. Uvijek sam nastojala omekšati ga u odgoju djece kako bi naše kćeri same donosile odluke i učile živjeti«, priča Evica i nastavlja: »Volio je red i volio je odgovornost. Kod njega je odgovornost bila bitna. Često smo svih nas petero znali sjesti za stol i reći tko što misli. Prvo što tata misli, onda što ja odobravam ili mislim da može drugačije i na kraju smo slušali kćeri – prihvaćaju li one rečeno. Iako smo bili roditelji triju djevojčica – sve su bile različite i borile su se za svoje mjesto. Kod nas nije bilo svađe, bilo je sporova kako najbolje odgajati djecu. On je znao biti krut, a ja popustljiva – no uvijek smo nastojali naći sredinu i o svakome povesti računa.« Ponavljajući koliko je popustljivost važna, Evica je naglasila: »Nekada bi muž popustio, nekada ja. Češće ja jer da nisam – onda bismo se svađali, a svađu ne volim jer ni moji roditelji se nisu svađali, pa se ni sama nisam željela svađati. Ali dala sam do znanja da neke stvari ne prihvaćam.«
