Osim po crkvi Hrvatskih mučenika Udbina je nakon Domovinskoga rata postala prepoznatljiva po poljoprivredi jer je tamošnje polje idealno za uzgoj mnogih kultura – posebice ličkoga krumpira i kupusa. Gotovo nema dijela polja koji nije stavljen u funkciju poljoprivrede – a osim ratarstva, mnogi su posvećeni ovčarstvu, uzgoju ovaca i janjaca te autohtone vrste krave buše. Upravo ljetni dani na toj »ličkoj poljoprivrednoj žitnici« donose mnogo posla svima koji rade na zemlji – od košnje i pripreme sijena do ubiranja plodova.
Poznati udbinski poljoprivrednik Petar Priher (62) sa suprugom Božicom (58) i sinom Ivicom (38) trenutačno obrađuje 11,5 hektara zemlje. Nekada su radili na državnoj zemlji na površini od 300 hektara, no posljednjih godina na vlastitoj zemlji posvećeni su intenzivnomu uzgoju krumpira, kupusa za kiseljenje i za salatu, kelja, cvjetače, brokule, blitve, salate, kapule… Doselio se nakon Oluje 1995. iz sela Nedeljanca pokraj Varaždina te kaže da je zemlja plodna i rodna. »S velikim smo počeli na manjem završili, najvećim smo dijelom došli u teškoće i potonuli zbog velikih igrača, poput ‘Agrokora’ i sličnih koji su diktirali da se na velikoj površini ne može uzgajati bez suradnje s trgovačkim lancima, a oni su uništavali jer nisu redoviti platiše. Sada proizvodimo manje, uz izravnu prodaju na veletržnici u Zadru, u voćarnicama, i uspjeli smo se konsolidirati i posložiti te obrađujemo zemlju koju smo otkupili od četiriju osoba srpske nacionalnosti«, kazao je Petar Priher i istaknuo da su upravo u najintenzivnijem trenutku ciklusa proizvodnje te sve njihove namirnice nose oznaku »Lika Quality«, da su proizvedene u ličkoj ekološkoj oazi.
Na pitanje o poticajima za sađenje Priher kaže da krumpir nije atraktivna kultura: »Poticaji se daju na trnje i grmlje, često novac dobiju oni koji ništa ne rade, nego imaju prijavljenu veliku površinu. Potpore nisu dobro raspoređene – ne honorira se rad, nego nerad. Poticaj bi trebalo davati po kilogramu proizvedene robe, a ne po površini. Nekada se u tome znalo i sve je bilo sigurnije i stabilnije, danas se nelogično raspoređuje novac koji dolazi iz Europe. Veći se poticaji dobivaju na ekotravu i pašnjake, a mi u intenzivnoj proizvodnji povrća dobijemo manji dio.« Proizvođač Priher bio je suočen i s prirodnim nepogodama, pa je tako – dok je još uzgajao na državnoj zemlji – tijekom tri godine imao višemilijunsku štetu s krumpirom: jedne mu se godine smrznuo, druge godine nije imao komu prodati pa je 500 tona morao baciti, a treće raž se oklicala na rastu.
U posao su uložili mnogo novca i truda te je kvaliteta jedini kriterij uspjeha, objašnjava sin Ivica, koji službeno i vodi obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo u Podudbini. Nedavno su iz europskih fondova za ruralni razvoj dobili nepovratni iznos kojim se izrađuje plastenik, a postavljaju i ogradu. »Čudi nas da se ne daju veći poticaji na poljoprivredu, što dovodi do sve manje proizvođača i povećanoga uvoza. Zašto bismo trebali jesti uvoznu hranu? Možemo biti konkurentni cijenama, ali kvalitetom – no kod nas se ne plaća kvaliteta, nego se prihvaća uvozna salata koja se kupi na burzi i tamo već stoji tjedan dana, ne rade se nikakve analize. No očito je takva politika i nekomu je u interesu da se ne proizvodi«, kaže Ivica Priher i ističe da od poticaja koje dobije preko državne Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju može platiti mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Iako mnogo i naporno rade, zadovoljni su.
Što se tiče otkupa, većina robe ide izravno s njive na tržnice, usmjerili su se na restorane, a u ljetnom razdoblju prodaju i na veletržnicama. Ističe da se hoteli vode politikom da za opskrbu uzimaju proizvođače od kojih mogu otkupiti i voće i povrće, pa se i tu – prema riječima sugovornika – potiče trgovina, a ne proizvodnja. Među velikom konkurencijom na tržištu izboriti se može samo kvalitetom, a ni do toga se ne dolazi preko noći. Sin Priher govori i o detaljnoj dokumentaciji i evidenciji koju mora voditi, za koju smatra da je je previše, te iznosi planove za budućnost: »Ovaj kraj ima perspektivu ako se uz poljoprivredu okrene i turizmu. Zato i mi razmišljamo izgraditi jednu takvu kuću s bazenom kako bismo proširili ponudu i na turizam.«
U proizvodnom području ne misle se širiti, a jedan je od razloga i nedostatak radnika, o čemu Petar Priher kaže: »Udbina nije ni prije Domovinskoga rata imala velike poljoprivredne proizvođače, više je to bilo oko Gospića i okolice. No ima potencijala, ali nema ljudi koji bi radili. Mi sezonski zaposlimo radnice za branje, ali sve je to starija populacija žena – u mjestu nema puno mlađih ni domaćega stanovništva, rijetki su oni koji imaju izgrađene radne navike i žele raditi. Zato se i ne mislimo širiti jer nema radne snage, pa ćemo ostati u okvirima koje mi kao tročlano obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo možemo održavati.«
Velik dio područja pretvoren je u ekopašnjake, a Mato Maljić (69), nositelj obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva, od Agencije za poljoprivredno zemljište prije četiri godine dobio je u zakup na 50 godina državno zemljište od 60 hektara u udbinskoj općini. Ondje se i doselio nakon što su izbjegli iz Bosne i Hercegovine, iz Travnika, preko Vrhovina do Udbine. Trenutačno drže 220 ovaca. Jedni su od troje njih u Ličko-senjskoj županiji koji imaju travničku pramenku. To je jedna od najkrupnijih pasmina ovaca koja je iz središnje Bosne u Hrvatsku stigla početkom devedesetih razbuktavanjem rata. Tako je i obitelj Maljić zamjenom uspjela preuzeti dio travničkih pramenka u Hrvatskoj za svoje u Bosni i Hercegovini. »Nismo mogli prijeći granicu s blagom. Počeli smo sa 46 komada ovdje u Hrvatskoj, a u jednom smo razdoblju imali šest stotina ovaca, ali budući da smo na gospodarstvu ostali samo supruga Zrinka i ja te nemamo dodatnih radnika, držimo koliko možemo«, napominje Maljić, ističući da imaju pomoć i sina koji je zaposlen u šumariji u Udbini te se brinu i za desetak buša, krava hrvatske izvorne zaštićene pasmine. Od poljoprivrednika u Lici mogu se čuti mnoge priče, o tome kako zemljoposjednici bez ikakve dokumentacije prisvajaju tuđe parcele i upisuju nad njima vlasništvo kako bi ostvarili novčane poticaje.
Budući da travnička pramenka nije priznata kao autohtona, nego ona lička ili paška – ne dobivaju veću financijsku potporu, nego je osigurano 7-8 eura po ovci godišnje, a isplate se odvijaju jednom godišnje. »Kada sam imao više blaga, nisam imao zemlje. Drugi imaju zemlju, a i ne znaju na kojem području. Trebalo bi držati blaga koliko zemlja može omogućiti kako bi se razvio pravedan sustav potpora i poticaja. No ne mislimo se još dugo baviti ovčarstvom, još koju godinu – nismo željni bogatstva, ne tražimo puno, nego da od svojega rada možemo živjeti«, govori Maljić, čije riječi prisnažuje i supruga Zrinka (63). Ona pojašnjava da od prodaje janjaca pokrivaju troškove goriva i kosilice te im ne preostane puno – ali dovoljno da uz dva traktora i dvije kose uspijevaju podmiriti svoje potrebe. No rade svakodnevno od jutra do mraka, na što su i naučeni budući da je Mato nomadio 20 godina te bi sa 300-400 ovaca i još dvoje kolega iz BiH odlazio do Hrvatske i bio više mjeseci odsutan od kuće.
Unatoč svim izazovima – od nedovoljnoga broja radnika do pustih sela – upornost takvih proizvođača poboljšava i sveukupnu sliku hrvatske poljoprivrede, posebice one u Lici, gdje posljednji statistički podatci pokazuju povećanje broja krava i ovaca, kao i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Ti uzlazni trendovi su ohrabrujući, a možda budu i poticaj nadležnima da još više povedu računa o proizvođačima hrane.
