Sredinom kolovoza Zagreb postaje domaćinom jedinstvenoga športskoga spektakla – Europskoga prvenstva u športskoj gimnastici. Gipkost, snagu, eksplozivnost i smirenost u izvođenju gotovo nevjerojatnih pokreta od 13. do 23. kolovoza pokazivat će 600-tinjak gimnastičara iz četrdesetak zemalja. Natjecanje u zagrebačkoj Areni okuplja darovite ženske i muške gimnastičare u juniorskim i seniorskim kategorijama.
Važno športsko natjecanje dovelo nas je do gimnastičara Marija Možnika (39), koji trenutačno obnaša funkciju predsjednika Hrvatskoga gimnastičkoga saveza, glavnoga organizatora Europskoga prvenstva u Zagrebu. Tijekom svoje aktivne gimnastičke karijere Možnik se upisao u red hrvatskih športaša s velikim brojem odličja na velikim natjecanjima. Iako ih je na jednom mjestu nemoguće sve pobrojiti, spomenimo tek njih nekoliko: bronca na Svjetskom prvenstvu u Nanningu 2014., zlato na Europskom prvenstvu u Montpellieru 2015. te srebro u istom rangu natjecanja u Montpellieru tri godine ranije. U svjetskoj gimnastici trag je ostavio i po elementu »Možnik«, jednom od najatraktivnijih elemenata na preči, čija uspješna izvedba na natjecanjima donosi i znatan broj bodova sudaca. Završivši karijeru profesionalnoga gimnastičara, ostao je u športu. Na čelnom mjestu hrvatske gimnastike Možnik se našao 2020. godine. Doktor je kinezioloških znanosti te profesor i na Kineziološkom fakultetu. Otac je i obiteljski čovjek.
Ono što je izvrsno ne mora rasti samo u metropolama
Europsko je gimnastičko prvenstvo u Zagrebu, pojašnjava Možnik, bilo dugo sanjani san hrvatskih gimnastičara, nešto čemu se i osobno nadao dok je bio u punom natjecateljskom naponu i što je napose i dočekao, ali kao predsjednik Hrvatskoga gimnastičkoga saveza. Uostalom, kazuje nam Možnik, aktualno je Europsko prvenstvo najveće ako se gleda broj uključenih gimnastičara i njihovi talenti, a za gimnastičare i njihove trenere u sklopu prvenstva osiguran je prvi put i nagradni fond. »Tim smo fondom pokušali poslati poruku i koliko je važna uloga trenera kada se dođe do profesionalne razine. Trener ima odgovornost biti i psiholog i pedagog, netko tko usmjerava mladoga čovjeka i s njim u dvorani ili na kojem drugom športskom terenu provodi možda i najviše vremena tijekom tjedna«, pojašnjava Možnik.
Gledano po infrastrukturnim mogućnostima, prilike u hrvatskoj gimnastici danas su, napominje nam Možnik u razgovoru, napredovale u usporedbi s vremenom u kojem je on gradio karijeru profesionalnoga gimnastičara, što pokazuje i činjenica da je Zagreb uopće postao domaćinom Europskoga prvenstva. U Hrvatskoj danas ne postoji županija bez barem jednoga dobro organiziranoga gimnastičkoga kluba. Hrvatska gimnastika pokazuje i da ono što je izvrsno ne mora samo nicati u metropolama. Tako su se uz Zagreb centri za vrhunsku gimnastiku posljednjih godina razvili i u Osijeku i Nedelišću. Planira se i osnaživanje još jednoga takvoga centra na hrvatskom jugu. »U vrijeme mojih početaka i nešto kasnije nije bilo neuobičajeno da za pripreme za velika natjecanja na nekoliko tjedana otputujemo nekamo u inozemstvo, gdje smo mogli pronaći i dvorane koje su prilagođene za bavljenje vrhunskom gimnastikom. Gimnastika u Hrvatskoj danas raste, a ona raste i u svijetu«, napominje Možnik.
Težinu puta mladoga športaša nosi čitava obitelj
U novim okolnostima ogleda se i kvaliteta gimnastičara koji stasaju u Hrvatskoj. »Naši gimnastičari dolaze iz ‘male’ Hrvatske i natječu se s natjecateljima iz cijeloga svijeta. Na velikim natjecanjima, jasno, ima i gimnastičara iz velikih sila, kakve su Kina i Amerika. One imaju neusporedivo veće mogućnosti što se tiče športske infrastrukture, ali i samoga ‘bazena stanovništva’ iz kojega mogu crpsti nove gimnastičare. Ipak ima nešto što je posebno za nas Hrvate kada su u pitanju velika natjecanja, a to je ta naša želja da pobijedimo, da pokažemo da možemo. S tim duhom i dolazimo do važnih priznanja. Nešto slično primjerice možemo vidjeti i među našim nogometašima«, pojašnjava Možnik.
Gimnastika općenito, napominje sugovornik, ulazi u kategoriju bazičnih športova, što znači da je prikladna za djecu od najranije dobi i uz nju djeca u toj osjetljivoj fazi razvoja najbolje upijaju osnovne motoričke vještine, razvijaju koordinaciju tijela i fleksibilnost… Nakon nekoliko godina u gimnastici vrlo se lako mogu preusmjeriti u neki drugi šport. »Ipak u svemu želim spomenuti ulogu roditelja. Oni su ključni u usmjeravanju djece. To mogu reći i iz vlastite perspektive. Bio sam jako živahno dijete i moja je majka, na preporuku svoje kolegice, procijenila da bi gimnastika možda mogla biti dobar ‘kanal’ u kojem bih ja mogao iskazati svu svoju energiju. I nije pogriješila! Moja je majka inače učiteljica i njezina pedagoška crta puno mi je pomogla u kasnijim fazama gimnastike, osobito kada su se u profesionalnoj karijeri pojavile i određene krize, premišljanja kako nastaviti dalje. Obitelj je tada odigrala ključnu ulogu, održala me na putu ustrajnosti«, prisjeća se sugovornik Možnik.
Roditelje gimnastičar Možnik ohrabruje promišljanjem da imati dijete aktivnoga športaša nije samo pitanje osobne žrtve i odvajanja vlastitoga vremena za treninge i natjecanja, nego i prilika da se s djetetom iz dana u dan gradi kvalitetniji, stabilniji odnos. »Ako je riječ o profesionalnom športašu, što mogu posvjedočiti i iz vlastitoga iskustva i iskustva drugih športaša, cijela se obitelj zapravo okuplja oko onoga čime se taj mladić ili djevojka bavi. To znači i da više nema dugih godišnjih odmora, mora ili zimovanja od po nekoliko tjedana. Treba pritom misliti i na školu, koja ne smije pasti u drugi plan. A to pak zahtijeva i puno razumijevanja nastavnika.«
Velika kušnja prethodila je prvoj medalji na velikom natjecanju
Iz vlastitoga je iskustva sugovornik posvjedočio i zašto vjera i šport mogu ići zajedno. »Jasno je da kada se športaš nađe u nekom dalekom mjestu, možda od prve ne će znati gdje je najbliža crkva u koju može otići na misu ili jednostavno doći u nju da bi se kratko pomolio. No često to i nije teško istražiti. Uostalom i u redovitom se rasporedu oko natjecanja ili priprema može izdvojiti tih nekoliko trenutaka za molitvu«, pojašnjava i dodaje: »Ja jesam čovjek koji vjeru prakticira i mogu posvjedočiti da mi je vjera pomogla u nekim najtežim trenutcima športskoga i životnoga puta.«
Podijelio je na tom tragu sjećanja na 2011. i 2012. godinu, razdoblje u kojem je najprije iznenada preminuo njegov mlađi brat Darijo, također darovit gimnastičar, a nedugo nakon toga dogodila mu se i teška ozljeda. U pripremi za natjecanje dio sprave je puknuo te je zadobio ozbiljnu ozljedu zbog koje je morao otkazati nastup, a pod znak upitnika dovedena su i natjecanja koja su bila pred njim. »Bilo je to razdoblje kada sam se pitao: ‘Pa čemu sve ovo, čemu sav taj moj trud?’ No nekako sam uz vjeru shvatio da na svakom putu treba biti teškoća i padova i da je ono što je trenutačno bilo preda mnom zapravo dio života. Uz vjeru sam shvatio i da, ma kako god se mi osobno trudili, nije uvijek sve u našim rukama. Slažem se s mišlju da športaš uvijek treba postavljati što je moguće viši cilj, podrediti tomu cilju rad, ali nije na nama hoćemo li zapravo doći do toga cilja. Mislim da vjera može pomoći i u našem ispravnom postavljanju ciljeva. I to su spoznaje koje se, vjerujem, iz športa mogu pretočiti i u druge životne stvarnosti«, svjedoči športaš Možnik.
Iz okoline su u tom teškom razdoblju kušnja na životnom i športskom planu dolazili i dobronamjerni savjeti da je možda vrijeme promisliti o novom putu, mimo gimnastike, da negdje drugdje pronađe nove sigurnosti. »U životu treba znati i odustati. No ja sam tada, uz potporu obitelji, prepoznao da nije još taj trenutak. Nastavio sam s gimnastikom. Uspio sam se brzo oporaviti od ozljede i nastupiti na Europskom prvenstvu 2012. godine. Srebro te godine u Montpellieru bila je i moja prva medalja s velikoga natjecanja. Ona je u to vrijeme bila i velik uspjeh hrvatske gimnastike«, prisjeća se Možnik i zaključuje: »To je i primjer kako uz pomoć vjere možemo ustrajati, prebroditi teškoće i pokazati sebi i drugima da se nešto može napraviti, posebno ako znamo da je put kojim idemo ispravan.«
