Osiguran svakodnevni topli obrok za djecu na mjestu obrazovanja u najsiromašnijim zemljama svijeta – misija je koju »Marijini obroci« ispunjavaju već 18 godina, a u potporu koja donosi nadu gladnoj djeci uključeni su i hrvatski donatori koji se brinu za 16 školskih kuhinja u pet zemalja (Malavi, Ekvador, Liberija, Benin i Zambija) u kojima redovito hrane oko 13 400 djece, a u 2019. godini prikupljeno je toliko sredstava da su osigurali obrok za dodatnih 18 600 djece. No taj model odjednom je zbog pandemije doveo u pitanje obroke za više od milijun djece budući da su škole bile zatvorene, a glad i nevolje samo su se produbljivale. Morali su u »Marijinim obrocima« u potpunosti izmijeniti način kako bi donacijama koje stižu iz Europe i Sjeverne Amerike i dalje mogli hraniti djecu u 19 zemalja.
U mjesecu u kojem se na poseban način izražava zahvalnost za kruh i plodove zemlje i u kojem je najpoznatija svjetska mirovna nagrada dodijeljena Svjetskomu programu za hranu, o tome kako se s novim okolnostima u suzbijanju gladi i osiguravanju obroka najpotrebitijima suočavaju u »Marijinim obrocima« govorila je predsjednica »Marijinih obroka Hrvatske« Zrinka Skelin, 29-godišnja ekonomistica.
»Brzina kojom su zaposlenici, partneri i volonteri ‘Marijinih obroka’ – koji djeluju u zemljama u kojima se obroci poslužuju – odgovorili na izazove usred pandemije bila je zadivljujuća. Primijenjene su različite strategije, u različitim državama, u dogovoru s lokalnim vladama i zajednicama kako bi se obroci ipak mogli nastaviti dijeliti. Jasno, to se nije dogodilo preko noći jer je logistika bila komplicirana i složena, ali uz trud i ustrajnost prijeđene su brojne zaprjeke. Primjerice u Malaviju – gdje ‘Marijini obroci’ hrane više od 25 posto sve osnovnoškolske djece – škole su bile zatvorene i dječji su domovi privremeno postali i njihove učionice. Upravo je Malavi primjer odlične suradnje zaposlenika i volontera ‘Marijinih obroka’ s tamošnjom lokalnom zajednicom. Obroci su došli do učionica, tj. dječjih domova, tako da su roditelji preuzeli obrok u školi, odnijeli ga doma i tamo pripremili obrok svojoj djeci. Osim dijeljenja obroka nastojalo se potaknuti djecu i na dodatno održavanje higijene i pranje ruku pa su se uz obroke dijelili i sapuni«, rekla je Zrinka Skelin.
Sada se situacija polako mijenja i velik broj škola ponovno je otvorio ili će uskoro otvoriti svoja vrata. Od zemlje do zemlje slika je različita, no u »Marijinim obrocima« u suradnji s lokalnim zajednicama, podružnicama i partnerima pripremaju sve kako bi se školska prehrana ponovno pokrenula u školama.
Mnogi strahuju da će kao jedna od posljedica pandemije koronavirusne bolesti biti i povećanje broja gladnih u svijetu, a posebno se to odnosi na djecu. Sugovornica je napomenula: »Jasno je da su djeca u ovim trenutcima posebno ranjiva i kako svjedoče neki roditelji – više se boje smrti od gladi nego smrti od koronavirusa. Osim toga velik je broj obitelji ostao bez prihoda, zbog čega je potreba za dnevnim obrocima bila još i veća. Zapravo i jedna od voditeljica programa ‘Marijinih obroka’ u Keniji svjedoči da je u početku bilo puno brige i tuge zbog zatvaranja škola i nemogućnosti dobivanja obroka u školi, a neka su djeca čak nastavila ići u školu bez obzira što je bila zatvorena jer nisu mogla ostati doma praznih želudaca. Baš zbog toga je strategija dijeljenja obroka doma bila veliko olakšanje i djeci i roditeljima.«
Pandemija zasigurno utječe i na privatne donatore »Marijinih obroka«, no – kako je rekla naša sugovornica – broj donacija u proteklim mjesecima nije se smanjio. »Upravo suprotno – donacije su se povećale. Prosječno je dovoljno 132 kn da se nahrani jedno dijete kroz cijelu školsku godinu, a to je moguće jer se u svakom pogledu našega djelovanja nastoji odgovorno ophoditi s povjerenim sredstvima. Obvezali smo se da 93 posto svake donacije potrošimo na humanitarno djelovanje, hrana se nabavlja lokalno i kupuje naveliko, čime se snižava trošak te se u velikoj mjeri oslanjamo na rad volontera. Obroci su različiti te se prilagođavaju podneblju. U nekim je zemljama obrok kaša, negdje je to riža s grahom, ribom ili povrćem iz školskih vrtova… Nastoji se da obroci budu jednostavni, ali i dovoljno hranjivi.«
Potpuno zaključavanje zbog pandemije nije smanjilo aktivnosti i trud volontera »Marijinih obroka«, iako su pojedini koncerti, sajmovi i utrke bili otkazani. »Čak su se u ovoj pomalo čudnoj 2020. godini dogodile brojne lijepe stvari koje se prije nisu uspjele realizirati, a željno smo ih iščekivali zadnjih godina.
Tako su ove godine otvorena dva informacijska centra ‘Marijinih obroka’ – u Zagrebu i Slavonskom Brodu, a uskoro se otvara i treći u Požegi. Volonteri su nastavili iz tjedna u tjedan organizirati tradicionalne štandove u Osijeku, Vinkovcima i Vukovaru, a preko ljeta su organizirani i razni virtualni događaji«, rekla je sugovornica, ističući da je nedavno izišao treći dokumentarni film »Marijinih obroka« »Ljubav dopire svuda« koji se može pogledati na njihovoj internetskoj stranici s hrvatskim titlovima, a u kojem glavnu ulogu ima glumac Gerard Butler.
U »Marijinim obrocima Hrvatske« već planiraju veliku božićnu kampanju u kojoj će ponuditi posebno osmišljene pakete kojima će se moći darivati bližnje, a pritom pomoći nahraniti još koje dijete »Marijinih obroka«. No najprije će snagu skupiti na tradicionalnom zahvalnom hodočašću sredinom studenoga na kojem će biti zajedno s osnivačem »Marijinih obroka« Škotom Magnusom MacFarlaneom Barrowom. Inače se to okupljanje održavalo u Međugorju, a sada će se okupiti virtualno na molitvu krunice, svjedočanstva, razgovore…
Posvjedočila je sugovornica da je za tu organizaciju počela volontirati 2013. godine, a kao jedno od svojih najvećih životnih postignuća istaknula je volontiranje u školi u Quitou u Ekvadoru gdje se nalazi i školska kuhinja »Marijinih obroka«.
»U Ekvadoru sam imala prilike živjeti i volontirati još kao studentica. Bilo je više poticaja – u početku znatiželja, želja za stjecanjem novih znanja i iskustava, djelomično i nastojanje da samu sebe upoznam bolje. A nakon što sam se volontiranjem uvjerila da su ti ciljevi važni i da stvarno mijenjaju živote to mi je bio dovoljno dobar razlog za nastavak volontiranja. Mislim da sam blagoslovljena što sam mogla odrastati i što danas mogu živjeti u Hrvatskoj, ali svejedno u brojnim situacijama ovo što mi je dano uzimam zdravo za gotovo. Postoji neki recipročan odnos kod volontiranja, s jedne strane daje se vlastito vrijeme ili novac, ali apsolutno se uvijek zauzvrat dobiva nešto više – radost, sreća, osjećaj svrhovitosti. Čak se ne bih zaustavila ni na tome, mislim da volontiranje, osim duhovno, obogaćuje i vrlo praktično: stječu se nova ili utvrđuju stara znanja i vještine koje će sigurno u nekom trenutku života zatrebati. Mislim da je volontiranje posebno iskustvo i odlično uloženo vrijeme, u kojem izgradnjom samih sebe izgrađujemo i zajednicu.«
