Svjesni koliko je važno narodnom nošnjom čuvati tradiciju svoga kraja, ali ne čuvajući je u svojim ormarima, bračni par Vlatko – Miro i Eva Mrkalj svoju su dugo čuvanu obiteljsku zbirku od sedam kompletnih narodnih nošnja nedavno darovali Hrvatskomu kulturno-umjetničkomu društvu »Tamburica« Koraće iz svoga rodnoga kraja, koji je osnovan prije 51 godinu, dok su oni još bili mladi. Na prošlogodišnjoj tradicionalnoj, desetoj po redu Božićnoj koraćanskoj večeri uz posebno priznanje na tom im je velikom daru u ime HKUD-a »Tamburica« zahvalio predsjednik KUD-a Šandor Lipovac. U znak zahvale darovao im je sliku Gospe Koraćanske.
»Želja nam je bila ‘oživjeti’ ovu našu lijepu bosansku nošnju, da ju djeca, mladi i odrasli nose, da ona ima svoju svrhu, a ne da stoji u našim ormarima. Znamo da se ona sada vratila tamo kamo i pripada, i da živi. Sretni smo što su to kudovci prihvatili. Raduje nas što je HKUD ‘Tamburica’, kada je 2011. obnovljen, bio prvi i za sada jedini registriran u Bosanskoj Posavini te što ponovno aktivno djeluje. Zahvaljujući njima, mi se Koraćani češće okupimo o prigodama i zbog toga im u svemu želimo pomoći«, kazali su supružnici Mrkalj.
»Iznenađeni smo darom Gospine slike jer naša nam Gospa puno znači. Iako se nismo vratili u Koraće, često idemo na misu. Zahvalni smo Bogu za naše svećenike, koji su čuvari naših ognjišta i duhovne baštine«, reklo je to dvoje samozatajnih Koraćana.
Prisjećajući se s kojom su ljubavlju za svoju djecu nabavljali nošnje koje su im oblačili još od malih nogu o većim blagdanima i drugim važnijim prigodama, a i sami je rado odijevali, supružnici Mrkalj ističu da su nošnju prestali oblačiti kada im je 1996. u svojoj 20. godini u prometnoj nesreći poginuo najmlađi sin Miroslav, koji je kao dječak bio član HKUD-a »Tamburica«.
O lijepim godinama svoga života provedenim u Koraću supruga Eva ističe kako je narodnu nošnju prvi put obukla kada se udavala za svoga supruga. Iako je rođena u susjednom selu Kričanovu, Koraće je zavoljela te ističe da ga poznaje bolje od svoga rodnoga sela. »Zavoljela sam Koraće, valjda zato što sam toliko voljela svoga supruga. Prvu mi je narodnu nošnju darovala moja svekrva te sam je, kako je to tada bio običaj, prvi put obukla na nedjeljnoj misi na kojoj je župnik navijestio naše vjenčanje, a poslije i svake nedjelje«, prisjetila se.
»Budući da sam bila maloljetna, crkveno smo se vjenčali uz majčino dopuštenje u Koraću 1970. godine. Još dok sam bila djevojčica, preminuo mi je otac, a s obzirom na to da sam odrastala samo uz majku i brata, dolazak u suprugovu obitelj meni je donio pravo bogatstvo, jer to je bila velika obitelj u kojoj se rodilo jedanaestero djece, od kojih je tada živih bilo devetero. Kuća je uvijek bila puna. Voljeli smo se i slagali, nadasve poštovali«, objasnila je supruga Eva.
»U Koraću su se rodila naša tri sina, Šandor, Damir i Miroslav. Uvijek smo ih vodili na misu, a bili su i ministranti. Živjeli smo u Koraću sve do 1987. godine kada smo se doselili u Slavonski Brod, gdje je suprug radio u ‘Đuri Đakoviću’. Šandor kao najmlađi branitelj u Slavonskom Brodu i Damir sudjelovali su u Domovinskom ratu. Danas su zaposleni, Šandor u Hrvatskoj vojsci, a Damir u MORH-u. I moj je brat bio hrvatski branitelj, ali je od teškoga ranjavanja preminuo prije osam godina. Kada nam je sin Miroslav poginuo u prometnoj nesreći, otišla sam za stalno k mužu u Njemačku, gdje je on već više godina radio. Tamo smo bili sve dok suprug nije stekao mirovinu te smo se 2014. godine vratili u Slavonski Brod«, ističe Eva.
Sada žive na malom imanju u svojoj kući, koju su kupili u župi sv. Antuna u Podvinju u naselju Janiševac, gdje, kako ističu, imaju poseban mir, a i predivan pogled na cijeli Slavonski Brod. Kada je vedro, vide i veći dio svoje Bosanske Posavine. Posebno su radosni, kazuju, kada ih posjete sinovi, njihovih šestero unučadi i snahe, za koje kažu da su jako dobre i da ih vole kao da su im rođene kćeri.
Unatoč gostoljubivosti i radosti koja se na licima tih dvoje veselih Koraćana prepoznala na susretu u njihovu domu, teško je ne primijetiti tugu u glasu i suzu u očima kada se spomenu svoga najmlađega sina, pokojnoga Miroslava. No vjera u Boga, nedjeljne mise, molitve za njegovu dušu, čuvanje svih divnih uspomena, ipak su jači od tuge i boli, koja je ostavila prazninu u njihovu srcu.
Na susretu u njihovu domu posebno su se obradovali članovima HKUD-a »Tamburica«, mladima Marinu Blaževiću i Ivoni Guberac te Dragici Mrkalj, Mijatu Krijanu i bračnomu paru Iliji i Kati Garić, koji su ih posjetili odjeveni u svečane narodne nošnje. Pohvalili su zauzetost i rad njihova društva, što čuvaju običaje i kulturnu baštinu njihova Koraća i cijeloga kraja Bosanske Posavine, što je prepoznatljivo u njihovim dosadašnjim brojnim nastupima na raznim manifestacijama diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Austrije Švicarske… Vidljivo je to i po smotrama folklora, dosad šest održanih u Koraću uoči Velike Gospe.
Društvo okuplja šezdesetak članova, od kojih je 25 djece i mladih, a među njima je i Ivona Guberac, koja je koreografkinja u KUD-u iako ima tek četrnaest godina. Oni malo stariji podrška su mladima kako u pjesmi i kolu tako i u ostaloj brizi o organizaciji. Brinu se da mladi svake srijede nakon probe u Mjesnom domu u Slavonskom Brodu imaju i okrjepu uz ukusne bosanske delicije.
Četvrtu godinu članica je KUD-a i Dragica Mrkalj, snaha obitelji Mrkalj. Njezinim oblatnama, hurmašicama i drugim bosanskim specijalitetima teško mogu odoljeti ne samo mladi, nego i oni stariji. Ona je darovanu nošnju obitelji Mrkalj osvježila, uredila i dodala neke detalje te je nošnja ponovno dobila svoj prvotni izgled.
