SUPRUŽNICI MRKALJ DARIVANJEM NARODNIH NOŠNJA IZDIGNULI SE IZ OBITELJSKE TRAGEDIJE »Nošnje su se vratile tamo kamo pripadaju«

Snimila: B. Lukačević

Svjesni koliko je važno narodnom nošnjom čuvati tradiciju svoga kraja, ali ne čuvajući je u svojim ormarima, bračni par Vlatko – Miro i Eva Mrkalj svoju su dugo čuvanu obiteljsku zbirku od sedam kompletnih narodnih nošnja nedavno darovali Hrvatskomu kulturno-umjetničkomu društvu »Tamburica« Koraće iz svoga rodnoga kraja, koji je osnovan prije 51 godinu, dok su oni još bili mladi. Na prošlogodišnjoj tradicionalnoj, desetoj po redu Božićnoj koraćanskoj večeri uz posebno priznanje na tom im je velikom daru u ime HKUD-a »Tamburica« zahvalio predsjednik KUD-a Šandor Lipovac. U znak zahvale darovao im je sliku Gospe Koraćanske.

Prisjećajući se s kojom su ljubavlju za svoju djecu nabavljali nošnje koje su im oblačili još od malih nogu o većim blagdanima i drugim važnijim prigodama, a i sami ih rado odijevali, supružnici Mrkalj ističu da su nošnju prestali oblačiti kada im je 1996. u svojoj 20. godini u prometnoj nesreći poginuo najmlađi sin Miroslav, koji je kao dječak bio član HKUD-a »Tamburica«.

»Želja nam je bila ‘oživjeti’ ovu našu lijepu bosansku nošnju, da ju djeca, mladi i odrasli nose, da ona ima svoju svrhu, a ne da stoji u našim ormarima. Znamo da se ona sada vratila tamo kamo i pripada, i da živi. Sretni smo što su to kudovci prihvatili. Raduje nas što je HKUD ‘Tamburica’, kada je 2011. obnovljen, bio prvi i za sada jedini registriran u Bosanskoj Posavini te što ponovno aktivno djeluje. Zahvaljujući njima, mi se Koraćani češće okupimo o prigodama i zbog toga im u svemu želimo pomoći«, kazali su supružnici Mrkalj.

»Iznenađeni smo darom Gospine slike jer naša nam Gospa puno znači. Iako se nismo vratili u Koraće, često idemo na misu. Zahvalni smo Bogu za naše svećenike, koji su čuvari naših ognjišta i duhovne baštine«, reklo je to dvoje samozatajnih Koraćana.

Prisjećajući se s kojom su ljubavlju za svoju djecu nabavljali nošnje koje su im oblačili još od malih nogu o većim blagdanima i drugim važnijim prigodama, a i sami je rado odijevali, supružnici Mrkalj ističu da su nošnju prestali oblačiti kada im je 1996. u svojoj 20. godini u prometnoj nesreći poginuo najmlađi sin Miroslav, koji je kao dječak bio član HKUD-a »Tamburica«.

Dolazak u suprugovu obitelj – pravo bogatstvo

O lijepim godinama svoga života provedenim u Koraću supruga Eva ističe kako je narodnu nošnju prvi put obukla kada se udavala za svoga supruga. Iako je rođena u susjednom selu Kričanovu, Koraće je zavoljela te ističe da ga poznaje bolje od svoga rodnoga sela. »Zavoljela sam Koraće, valjda zato što sam toliko voljela svoga supruga. Prvu mi je narodnu nošnju darovala moja svekrva te sam je, kako je to tada bio običaj, prvi put obukla na nedjeljnoj misi na kojoj je župnik navijestio naše vjenčanje, a poslije i svake nedjelje«, prisjetila se.

»Budući da sam bila maloljetna, crkveno smo se vjenčali uz majčino dopuštenje u Koraću 1970. godine. Još dok sam bila djevojčica, preminuo mi je otac, a s obzirom na to da sam odrastala samo uz majku i brata, dolazak u suprugovu obitelj meni je donio pravo bogatstvo, jer to je bila velika obitelj u kojoj se rodilo jedanaestero djece, od kojih je tada živih bilo devetero. Kuća je uvijek bila puna. Voljeli smo se i slagali, nadasve poštovali«, objasnila je supruga Eva.

Tuga zbog prerane smrti najmlađega sina

»U Koraću su se rodila naša tri sina, Šandor, Damir i Miroslav. Uvijek smo ih vodili na misu, a bili su i ministranti. Živjeli smo u Koraću sve do 1987. godine kada smo se doselili u Slavonski Brod, gdje je suprug radio u ‘Đuri Đakoviću’. Šandor kao najmlađi branitelj u Slavonskom Brodu i Damir sudjelovali su u Domovinskom ratu. Danas su zaposleni, Šandor u Hrvatskoj vojsci, a Damir u MORH-u. I moj je brat bio hrvatski branitelj, ali je od teškoga ranjavanja preminuo prije osam godina. Kada nam je sin Miroslav poginuo u prometnoj nesreći, otišla sam za stalno k mužu u Njemačku, gdje je on već više godina radio. Tamo smo bili sve dok suprug nije stekao mirovinu te smo se 2014. godine vratili u Slavonski Brod«, ističe Eva.

Sada žive na malom imanju u svojoj kući, koju su kupili u župi sv. Antuna u Podvinju u naselju Janiševac, gdje, kako ističu, imaju poseban mir, a i predivan pogled na cijeli Slavonski Brod. Kada je vedro, vide i veći dio svoje Bosanske Posavine. Posebno su radosni, kazuju, kada ih posjete sinovi, njihovih šestero unučadi i snahe, za koje kažu da su jako dobre i da ih vole kao da su im rođene kćeri.

Unatoč gostoljubivosti i radosti koja se na licima tih dvoje veselih Koraćana prepoznala na susretu u njihovu domu, teško je ne primijetiti tugu u glasu i suzu u očima kada se spomenu svoga najmlađega sina, pokojnoga Miroslava. No vjera u Boga, nedjeljne mise, molitve za njegovu dušu, čuvanje svih divnih uspomena, ipak su jači od tuge i boli, koja je ostavila prazninu u njihovu srcu.

Čuvari baštine Bosanske Posavine

Na susretu u njihovu domu posebno su se obradovali članovima HKUD-a »Tamburica«, mladima Marinu Blaževiću i Ivoni Guberac te Dragici Mrkalj, Mijatu Krijanu i bračnomu paru Iliji i Kati Garić, koji su ih posjetili odjeveni u svečane narodne nošnje. Pohvalili su zauzetost i rad njihova društva, što čuvaju običaje i kulturnu baštinu njihova Koraća i cijeloga kraja Bosanske Posavine, što je prepoznatljivo u njihovim dosadašnjim brojnim nastupima na raznim manifestacijama diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Austrije Švicarske… Vidljivo je to i po smotrama folklora, dosad šest održanih u Koraću uoči Velike Gospe.

Društvo okuplja šezdesetak članova, od kojih je 25 djece i mladih, a među njima je i Ivona Guberac, koja je koreografkinja u KUD-u iako ima tek četrnaest godina. Oni malo stariji podrška su mladima kako u pjesmi i kolu tako i u ostaloj brizi o organizaciji. Brinu se da mladi svake srijede nakon probe u Mjesnom domu u Slavonskom Brodu imaju i okrjepu uz ukusne bosanske delicije.

Mole i rade da se vrati život u Koraće
Snimila: B. Lukačević

Četvrtu godinu članica je KUD-a i Dragica Mrkalj, snaha obitelji Mrkalj. Njezinim oblatnama, hurmašicama i drugim bosanskim specijalitetima teško mogu odoljeti ne samo mladi, nego i oni stariji. Ona je darovanu nošnju obitelji Mrkalj osvježila, uredila i dodala neke detalje te je nošnja ponovno dobila svoj prvotni izgled.

Na susretu kod obitelji Mrkalj pojasnila je kako se izrađuje narodna nošnja za koju je u svim posavskim krajevima u Bosni zadržan i stari slavenski naziv rubina. »Rijetko tko danas više izrađuje našu narodnu nošnju jer je to doista zahtjevan posao čija izrada košta oko 7500 kuna. Platno mora biti od prirodnih materijala i tkano. Pregače posavskih žena imaju posebnu specifičnost. Tkane su u četiri niti, dijagonalno, s kvadratnim šarama, potkićene dugim resama od vune. Odjevni predmet na glavi u našim ženskim nošnjama ima svoje posebne karakteristike. Kod djevojaka nju čini tzv. krpica, uski komad fino otkana pamučnoga platna, s utkanim motivima. Na jednom kraju krpice prišivena je velika svilena kićanka. Udate žene na glavi pak nose krpu s velikim cvijetom, a za sve su obvezni i dukati u ušima i cekini oko vrata. U muškim posavskim nošnjama glavnu karakteristiku čini košulja koja se kao i ženska ukrašava samo na rukavima i u manjoj mjeri. Muškarci obvezno nose šešire«, pojasnila je Dragica Mrkalj. I ona je poput mnogih posavskih žena ostala udovica jer joj je suprug poginuo u Koraću 1992. za vrijeme Domovinskoga rata. Uz Božju pomoć odgajala je svoje troje maloljetne djece te su svi završili fakultete, zaposleni su i imaju svoje obitelji. Dodala je da je posebno raduje biti u KUD-u koliko zbog čuvanja tradicije svoga kraja tako i zbog druženja sa svojim Koraćanima. Redovito iz Zbjega kod Slavonskoga Broda gdje sada živi odlazi na zavjetnu misu koja se već dvije godine slavi u novoizgrađenoj crkvi Uznesenja BDM u Koraću svakoga 15. u mjesecu, kada posebno mole zagovor svoje nebeske zaštitnice za obnovu svoga ranjenoga kraja u kojem je prije rata u šestotinjak kuća živjelo 3300 Hrvata katolika, a danas ih je tek 70-ak uglavnom starijih i nemoćnih.